Ustaljena politička mudrost kaže da će Demokratska partija socjalista (DPS) i Demokratski Front (DF) najviše profitirati od sukoba koji je proizveo novi Zakon o slobodi vjerosipovjesti. No, ukoliko se malo zagrebe ispod “političke površine”  postaje jasno da stvari nijesu toliko očigledne i jednostavne – što je u politici gotovo po pravilu i slučaj.

Na prvi pogled se čini da DPS i DF imaju najviše koristi od posledica usvajanja novog Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Među analitičarima i prograđanski orjentisanim partijama vlada uvjerenje da će dvije suprostavljene strane moći da oko sebe koncentrišu podršku koju će da crpe iz crkvenog pitanja. Ide se toliko daleko da pojedini čak tvrde da su parlamentarni izbori, koji će se ove godine održati, bukvalno riješeni, te da će DPS još jednom odnijeti pobjedu, dok će DF ostati najača opoziciona snaga u Crnoj Gori.

Nema sumnje da je ova analiza primamljiva, no postavlja se pitanje da li i koliko dugo ovo pitanje može da drži pažnju crnogorske javnosti, te kolika je snaga, ali i interesi blokova unutar crnogorskog biračkog tijela koji su zainteresovani za ovo pitanje, a koji će biti oslonac DPS-u i DF-u u predstojećoj izbornoj trci.

DPS-u više odgovarao status kvo

Uvriježeno mišljenje, da je DPS baš sada pokrenula pitanje povratka crkvene imovine u državno vlasništvo, a time posredno i pitanje obnove autokefalnosti Mitropolije crnogorsko-primorske, jer će time izazvati podjele koje će im donijeti još jednu izbornu pobjedu, nije baš zadovoljavajuće.

Kao prvo, crnogorsko društvo je već jasno podijeljeno poslednjih 20-ak godina po identitetskim i društveno-ekonomskim pitanjima i ne čini se da će aktuelni Zakon, koji je bio u najavi nekoliko godina kao i pitanje statusa Mitropolije, dodatno produbiti “rovove” koji postoje.

Štaviše, izglednije je da je status kvo koji je postojao prije donošenja Zakona više odgovarao vladajućoj partiji. Situacija je, naime, bila puno jednostavnija. Mitropolija na čelu sa Amfilohijem Radovićem je mogla neometano da djeluje u Crnoj Gori i da se pozicionira kao saborna tačka prosrpskih partija i interesa, što joj je donosilo izuzetnu moć, a što je DPS-u omogućavalo da se predstavlja kao jedini pravi predstavnik i zaštitnik crnogorskih interesa. Postojala su, dakle, pravila, kojih su se obije strane pridržavale i koje su im donosile političku korist, ali direktnog sukoba nije bilo.

No, upravo Zakon o slobodi vjeroispovjesti dovodi DPS u direktan “klinč” sa Mitropolijom koji nikako ne može donijeti čist politički profit. Mitropolija crnogorsko-primorska SPC je poslednje, gotovo dvije decenije, prema svim relevantnim istraživanjima javnog mjenja, institucija u koju građani Crne Gore imaju najviše povjerenja. Iz toga proizilazi da Mitropoliju ne podržavaju samo prosrpski glasači, već i dobar dio biračkog tijela vladajuće partije. To opet znači da svaki sukob sa Mitropolijom neće naići na jednoglasno odobravanje glasača Đukanovićeve partije. A oslanjanje samo na tvrdokornu crnogorsku struju koja podržava CPC neće biti dovoljno za DPS.

Stoga, aktuelni sukob sa mitropolitom Amfilohijem nije jednostavan zalogaj, iako se mnogima čini da će DPS lako uspjeti da “pacifikuje” svoje biračko tijelo koje podržava Mitropoliju. Zbog toga je najvjerovatnije očekivati neku vrstu dijaloga na relaciji vlast – Mitropolija, kako po pitanju sprovođenja aktuelnog Zakona tako i po pitanju statusa Mitropolije.

Sa druge strane, DF se suočava sa istim problemom, ali na drugaliji način. Front, se naime trenutno nalazi u strateškoj nedoumici – na čiju se stranu prikloniti? Beogradu ili Amfilohiju? Iako je izjava visokog funkcionera DF-a Milana Kneževića , u kojoj je kritikovao Mitropolita Amfilohija zbog nedovoljnog djelovanja bila do tada neviđena stvar, ipak se Front, polako ali sigurno, priklanja “carstvu nebeskom”.

Napad na Amfilohija bi bio suicid za DF

I pored direktne podrške predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i beogradske Patrijaršije, vrhu DF-a je jasno da otvoreni sukob sa Mitropolijom bukvalno predstavlja politički suicid jer Mitropolit Amfilohije i dalje ima apsolutnu podršku pro-srpskog biračkog tijela. Sukob sa njim bi samo otvorio vrata drugim srpskim partijama, recimo Pravoj Crnoj Gori Marka Milačića, koje bi sasvim sigurno, potenacijalni izborni uspjeh ostvarile na uštrb Fronta. Poruka iz Mitropolije da će samo ta institucija organizovati proteste u vidu litija, te da neće dozvoliti partijama da politizuju mirna okupljanja vjernika, bila je šamar upućen DF-u, koji je računao da će stati na čelo protesta protiv usvojenog Zakona i time izvući politilku korist.

Osim toga, pitanje je i koliko dugo DF zaista može da se održava na trenutnom političkom talasu koji je pokrenulo crkveno pitanje. Da su parlamentarni izbori za mjesec dana onda bi DF i mogao da profitira na aktuelnoj situaciji, no, s obzirom da će parlamentarni izbori gotovo izvjesno biti na jesen onda je teško očekivati da će crkveno pitanje biti koheziona tačka opoziconog biračkog tijela. DF je na parlamentarnim izborima 2016. godine osvojio dobar dio glasova građanski orjentisanih birača kojima identitetska pitanjanijesu u prvom planu.  Stoga, ukoliko žele da i dalje sačuvaju status najačeg opozicionog subjekta, moraće biračima ponuditi još nešto sem “odbrane” crkava i manastira.

Političko-društvena situacija u Crnoj Gori se polako stabilizuje nakon bure koju je donošenje zakona o slobodi vjeroispovjesti  izazvalo. Primjena ovog Zakona koja će uslijediti u narednim mjesecima će možda donijeti i nova uzbuđenja. No jedno je sigurno, predstojeći izbori nijesu riješeni.

Daleko od toga.

V.K.