Video
Kako je dodao, riječ je, zapravo o zaštiti biračkog prava.
“Nosilac suvereniteta je građanin. On je vlast, ali pošto ne mogu svi građani da vrše funkciju vlasti u državi onda se formiraju određene institucije na koje opet građani delegiraju svoju vlast tim institucijama koje ostvaruju svoje funkcije – Parlament zakonodavnu, Vlada izvršnu, sudovi sudkstu, tužioci tužilačku itd”, pojašnjava Blažić.
Ovdje imamo situaciju koja je uobičajena za crnogorski milje, ističe, a to je posebno naglašeno u posljednjih nekoliko godina – blokada institucija.
“Tu se zna ko je kriv. Nijesam ja, niti ijedan građanin Crne Gore. Krivi su oni koji obnašaju državne funkcije. Ali kada živite u društvu u kome nema odgovornosti, onda je to pojava koja je uobičajena”, napominje Blažić.
Što se tiče legislativnog dijela, pojašnjava, tu nemamo spora oko načina koji se vrši zaštita biračkog prava.
“Imate trenutak kada birači ostvaruju svoju funkciju. Ukoliko dođe do povrede biračkog prava, imate pravna sredstva – prigovor koji birač ulaže ako mu je onemogućeno da glasa iz nekog razloga. On ima pravo na pravnu zaštitu, obraća se izbornoj komisiji, ona donosi rješenje pozitivno ili negativno. Ako je negativno, birač ima pravo sistemski posmatrano da se obrati državnoj izbornoj komisiji. DRI u tzv. drugom stepenu u pravnom sredstvu da odluči i ta odluka je konačna”, navodi Blažić.
Tu nije kraj ostvarivanja biračkog prava, kaže on, te dodaje da postoji još jedno sredstvo koje se obezbjeđuje kroz ustavnu sudsku zaštitu i kroz izbornu žalbu.
“To su i na nivou opština i na nivou države tzv. hitni postupci, nema da se čeka 60 dana da se odluči. U roku od 48 sati moraju da se riješe, jer sama priroda stvari determiniše hitnost postupanja”, napominje Blažić.
Prema njegovim riječima, nemamo problem formalno-pravne prirode, već imamo problem fakcititeta koji je nastao zbog neodgovornosti parlamenta da izabere sudije Ustavnog suda.
“Imamo dva pravna stanovišta. Jedno je da kada nema Ustavnog suda – nema izbora. To je van svake pameti i logički je neprihvatljivo. Problem je u tome kako se pravo tumači, a ne čita. Kroz institucije imamo strahovite stvari kada slušamo šta pričaju. Iznenadimo se, pa se pitamo šta ovi ljudi uopšte rade. Oni ne znaju elementarne stvari koje student Prava prve godine treba da zna”, ističe Blažić.
Tumačenje prava podrazumijeva da onaj ko primjenjuje pravo, navodi, tumačeći ga, prvo kreće sa jezičkog tumačenja, a to je samo spoznaja onoga ko primjenjuje Zakon da li mu je norma koja je upisana u Ustavni zakon jezički jasna i da li možda sadrži termin koji on ne razumije.
Preporučeno
“Ako ga ne razumije, onda ne može ni da ga primjenjuje. Ali suština priče o primjeni prava je ciljno tumačenje, a zadatak je da onaj ko primjenjuje pravo dođe do spoznaje šta je zakonodavac ili ustavotvorac želio da postigne sa tom pravnom normom, odnosno, koji društveni cilj da ostvari ili koju društvenu vrijednost da zaštiti. To je cilj svakog tumačenja”, poručio je Blažić.
