Novoimenovani predsjednik Savjeta za saradnju sa dijasporom i iseljenicima Vildan Ramusović poručuje za Pobjedu da dijaspora ne smije biti posmatrana samo kroz registre, prebivališta i administrativne procedure, već kao živi dio Crne Gore — ljudi koji su otišli iz nužde, ali nijesu prestali da pripadaju svojoj državi. On upozorava da svako zakonsko rješenje koje se tiče dijaspore mora biti pažljivo, transparentno i evropski uređeno, uz puno uključivanje iseljenika u proces odlučivanja.

Vildan Ramusović (Foto: UGC)

Ramusović ističe da Savjet trenutno priprema zvanično mišljenje i da će se uskoro tim povodom obratiti Vladi Crne Gore i javnosti. Ipak, imajući u vidu značaj teme i zabrinutost koja postoji među crnogorskim državljanima koji žive van granica matice, odlučio je da prije zvaničnog stava Savjeta iznese svoje lično viđenje.

Kako kaže, pitanje prebivališta i boravišta nije samo administrativno pitanje, niti se može posmatrati kroz evidencije i registre. Ono zadire u samu suštinu odnosa države prema svojim građanima u dijaspori, prema ljudima koji su možda fizički daleko, ali koji nijesu prestali da budu dio Crne Gore.

“Dijaspora nije statistička kategorija. To su ljudi koji su ponijeli Crnu Goru sa sobom, koji je predstavljaju u svijetu, koji pomažu svojim porodicama, ulažu u svoju zemlju i čuvaju osjećaj pripadnosti bez obzira na kilometre. Zbog toga se o ovoj temi mora govoriti pažljivo, odgovorno i sa punim razumijevanjem svih mogućih posljedica”, poručuje Ramusović.

Dijaspora ne vjeruje da se radi samo o ažuriranju prebivališta: biračko pravo i veza sa crnom gorom ne smiju biti dovedeni u pitanje

Njegov stav prenosimo u cjelosti:

“Dijaspora Crne Gore nije nastala iz komfora, niti iz želje ljudi da zaborave svoju državu.

Ona je nastajala kroz decenije, često iz nužde, iz siromaštva, iz potrage za radom, sigurnošću i dostojanstvom porodice. Ljudi su odlazili jer u određenim istorijskim, ekonomskim i društvenim okolnostima nijesu mogli pronaći dovoljno prostora za život pod crnogorskim nebom. Ali to nikada nije značilo da su prestali da pripadaju Crnoj Gori.

Naprotiv.

Mnogi od njih su otišli sa koferom u ruci, ali sa Crnom Gorom u srcu. Ponijeli su je u Njemačku, Luksemburg, Švajcarsku, Sloveniju, Ameriku, Tursku, Argentinu, Australiju i širom svijeta.

Ponijeli su je kroz jezik, običaje, sjećanja, porodične priče, pjesmu, vjeru, zastavu, prezime i osjećaj pripadnosti koji se ne briše administrativnim rješenjem.

Dijaspora Crne Gore nije strano tijelo ove države. Ona je njen živi dio. Njena snaga. Njeno iskustvo. Njeno sjećanje. Njena emocija. Njeno lice u svijetu.

Zato se o dijaspori ne smije govoriti samo onda kada šalje doznake, pomaže porodice, gradi kuće, kupuje nekretnine, ulaže u lokalne zajednice, organizuje humanitarne akcije ili predstavlja Crnu Goru u inostranstvu. Ako je dijaspora dobra kada pomaže, kada ulaže, kada promoviše državu i kada nosi njeno ime po svijetu, onda mora biti dobra i kada želi da učestvuje u odlukama o njenoj budućnosti.

To nije privilegija.

To je prirodan nastavak pripadnosti.

Ponekad imam utisak da se od dijaspore očekuje da bude prisutna samo kada treba pomoći. Da bude investitor, humanitarac, ambasador Crne Gore u svijetu i izvor finansijskih doznaka. Ali kada poželi da bude sagovornik, da iznese stav ili da učestvuje u donošenju odluka, tada se njeno pravo često dovodi u pitanje.

Takav odnos nije pravedan, niti je evropski.

Ljubav prema državi ne može se mjeriti brojem dana provedenih u njoj, već osjećajem pripadnosti i spremnošću da joj doprinosite, ma gdje živjeli.

Zbog toga su Nacrt izmjena i dopuna Zakona o registrima prebivališta i boravišta i način na koji se o njemu govori izazvali brojne nevjerice, lavinu kritika i ozbiljno nezadovoljstvo među našim ljudima u dijaspori. Kao predsjednik Savjeta za saradnju sa dijasporom i iseljenicima Vlade Crne Gore, svakodnevno sam u kontaktu sa članovima Savjeta, udruženjima naših iseljenika širom svijeta, ali i sa brojnim pojedincima koji dijele istu zabrinutost.

Ta zabrinutost nije izmišljena. Ona nije proizvod političke manipulacije. Ona postoji i mora se čuti.

Dijaspori se danas poručuje da nema razloga za strah. Ali, ako dijaspora nije uključena u procese odlučivanja, ako se o njoj govori bez nje, ako se zakoni koji mogu imati posljedice po njen status i biračko pravo pripremaju bez njenog punog učešća, onda je sasvim prirodno da postoji strah.

Još je prirodnije da postoji nepovjerenje.

Niko nema pravo da iz fotelje u Podgorici govori o dijaspori, a da prethodno nije sjeo sa tim ljudima, saslušao ih i razumio njihove živote.

Nedavno sam, na predlog Ministarstva dijaspore, kao predsjednik Savjeta prisustvovao okruglom stolu „Birački spisak – izborni integritet Crne Gore“, u organizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova. Već tada mi je bilo jasno koliko još posla imamo kada je riječ o stvarnom uključivanju dijaspore u procese donošenja odluka.

Govorilo se o biračkom spisku, o izbornom integritetu, o evidencijama, o procedurama. Ipak, premalo se govorilo o tome da dijaspora mora biti aktivni učesnik u svemu što se nje neposredno tiče.

Kada se govori o biračkom pravu, prebivalištu, državljanstvu i registrima, ne može se govoriti samo administrativnim jezikom. Jer iza svakog podatka u registru stoji čovjek. Stoji porodica. Stoji nečiji život. Stoji neko ko možda godinama radi u inostranstvu, ali čuva crnogorsko državljanstvo, ima pasoš Crne Gore, dolazi u svoju domovinu, ulaže u nju, izdržava porodicu i ne želi da prekine vezu sa državom iz koje je potekao.

Posebno je važno razumjeti položaj ljudi koji su na privremenom radu u inostranstvu. Privremeni rad ne mora trajati godinu ili dvije. Za mnoge ljude on traje decenijama, ali to ne znači da su prestali da budu državljani Crne Gore niti da su se odrekli prava da odlučuju o njenoj budućnosti.

Ogroman je broj naših ljudi koji nijesu uzeli državljanstvo države u kojoj žive upravo zato što bi se morali odreći crnogorskog državljanstva.

I sam sam jedan od njih.

To nije samo pravna odluka, već duboko ličan čin lojalnosti prema Crnoj Gori.

Zato je nepravedno da se tim ljudima, koji su sačuvali crnogorsko državljanstvo, eventualno dovodi u pitanje biračko pravo u matičnoj državi, dok istovremeno u državama prijema često nemaju puno političko pravo odlučivanja. Time se stvara opasna slika da crnogorski državljani u dijaspori postaju stranci i u domovini i u zemlji prijema.

To ne smije biti poruka Crne Gore svojim ljudima.

Ako je Crna Gora na evropskom putu, a taj put je danas bliži nego ikada, onda se mora postaviti ozbiljno pitanje: zašto ne radimo na tome da svim državljanima Crne Gore omogućimo ostvarivanje biračkog prava u diplomatsko konzularnim predstavništvima, po uzoru na brojne evropske države? Zašto se prvo otvara pitanje odjava, registara i administrativnog brisanja, a ne pitanje uključivanja, olakšavanja glasanja i jačanja veze sa dijasporom?

Zar nije logično da upravo sada otvorimo ozbiljan dijalog o tome kako svim državljanima Crne Gore omogućiti ostvarivanje biračkog prava u diplomatsko konzularnim predstavništvima?

Skoro sve države Evropske unije svojim građanima koji žive van granica zemlje omogućavaju da glasaju, bilo u ambasadama i konzulatima, bilo putem pošte ili drugih modela koji garantuju sigurnost i transparentnost procesa.

Ako već želimo da slijedimo evropske standarde, onda ne treba da preuzimamo samo obaveze, već i rješenja koja povezuju državu sa njenim građanima, a ne ona koja ih udaljavaju.

Ako želimo evropske standarde, onda ih moramo primjenjivati u cjelini, a ne selektivno.

Uređeni registri jesu potreba svake ozbiljne države. To niko razuman ne spori. Živeći u uređenim sistemima, mnogi od nas u dijaspori dobro znaju koliko su tačne evidencije važne za funkcionisanje institucija, javnih politika i pravne sigurnosti.

Ali sređivanje registara ne smije biti urađeno na način koji će izazvati dodatni strah, nepovjerenje i osjećaj da se dijaspora administrativno udaljava od svoje države.

Posebnu zabrinutost izaziva mogućnost da se terenske provjere i postupci odjave prebivališta sprovode selektivno ili bez dovoljno jasnih i objektivnih kriterijuma. U društvu koje još uvijek nosi snažan teret političkih podjela i u kojem se povjerenje u institucije tek gradi, svako zakonsko rješenje mora biti dovoljno precizno da ne ostavlja prostor za arbitrarnost ili različita tumačenja.

Nije dovoljno da država kaže da joj to nije namjera.

Potrebno je stvoriti mehanizme koji će svakog građanina uvjeriti da će prema svima biti postupano jednako, bez obzira na političko opredjeljenje, mjesto prebivališta ili činjenicu da godinama žive van Crne Gore.

Prije izmjena Zakona o registrima prebivališta i boravišta, potrebno je sagledati čitav set zakona koji uređuju biračko pravo, državljanstvo, prebivalište, boravište i status crnogorskih državljana koji žive u inostranstvu. Ne može se jedan zakon mijenjati izolovano ako njegove posljedice mogu zadirati u politička prava građana.

Posebno kada govorimo o izborima na državnom nivou, mora se jasno razmotriti da biračko pravo ne smije zavisiti od toga da li neko trenutno fizički boravi na adresi u Crnoj Gori, niti od toga da li posjeduje važeću ličnu kartu, ukoliko ima crnogorsko državljanstvo i važeći pasoš.

Pasoš Crne Gore mora biti dovoljan dokaz identiteta i državljanstva.

Tek kada se sve to uzme u obzir, može se odgovorno razgovarati o registrima.

Crna Gora treba da uči iz pozitivnih evropskih praksi. Postoje države koje imaju posebne registre svojih državljana u inostranstvu. Postoje države koje dijaspori omogućavaju glasanje u diplomatsko konzularnim predstavništvima ili putem pošte. Postoje države u kojima dijaspora ima i svoje predstavnike u parlamentu. Takvi modeli nijesu znak slabosti države, već dokaz da država razumije svoju globalnu zajednicu.

Sa druge strane, postoje i negativna iskustva iz Evrope koja nas moraju upozoriti.

Slovenija je devedesetih godina iz svojih evidencija izbrisala oko 25 hiljada ljudi. Taj slučaj je ostao duboka pravna, politička i moralna opomena, a država je kasnije, nakon presuda međunarodnih sudova, morala da ispravlja posljedice i isplaćuje odštete.

Crna Gora ne smije sebi dozvoliti da iz bilo kog razloga otvori prostor za slične greške.

Zato je neophodno da se dijaspora uključi u radne grupe, izradu strategija, javne rasprave, komisije i sve procese koji se neposredno tiču njenog statusa.

To nije stvar dobre volje. To je stvar institucionalne odgovornosti.

Dijaspora ne smije biti samo predmet rasprave. Ona mora biti učesnik rasprave.

Već sada pojedina udruženja reaguju samostalno. Na inicijativu članova dijaspore, ali i Savjeta, u narednom periodu organizovaće se paneli i razgovori širom svijeta. Ministarstvu dijaspore je takođe predloženo da takve aktivnosti mora snažnije organizovati i podržati, jer upravo ono treba da bude institucionalni glas dijaspore u Vladi Crne Gore.

Ne može se dijaspori govoriti da je najveće bogatstvo, a istovremeno je ne uključivati onda kada se odlučuje o pitanjima koja je se direktno tiču. Ne može se u narativu govoriti sve najljepše o dijaspori, a u praksi pokazivati suprotno.

Zato je potrebna i ozbiljna edukacija stanovništva u Crnoj Gori. Naši građani u domovini moraju bolje razumjeti ko su ljudi iz dijaspore. To nijesu stranci. To nijesu ljudi koji dolaze samo ljeti, ulažu novac i odlaze. To nijesu ljudi koji su se odrekli Crne Gore.

Mi smo oni, a oni su mi.

Ta rečenica mora postati osnova novog odnosa između države, građana u Crnoj Gori i dijaspore. Jer samo kada jedni druge doživimo kao dio iste zajednice, možemo graditi pravedniji i snažniji sistem.

Moj lični poziv cjelokupnoj dijaspori Crne Gore jeste da u ovom trenutku bude ujedinjena, dostojanstvena i istrajna. Ovo nije vrijeme za podjele, sitne razlike i međusobna nadgornjavanja. Ovo je trenutak kada se glas dijaspore mora čuti jasno, snažno i odgovorno.

Dijaspora je bila uz Crnu Goru kada god joj je bila potrebna. Bila je uz svoje porodice, uz svoje gradove i sela, uz svoju državu u teškim vremenima. Sa ponosom se može reći da je dijaspora 2006. godine dala ogroman doprinos obnovi nezavisnosti Crne Gore.

Zato danas Crna Gora ne smije da zažmuri pred svojom dijasporom.

Ne smije da je administrativno udaljava. Ne smije da joj šalje poruku da je potrebna samo kada pomaže, ali ne i kada želi da odlučuje.

Dijaspora Crne Gore ne traži privilegije. Traži poštovanje. Traži dijalog. Traži pravnu sigurnost. Traži pravo da ostane dio svoje države.

Ako je cilj države da sredi registre, neka ih sredi pažljivo, transparentno i evropski. Ali ne na način koji će dovesti u pitanje biračko pravo, pripadnost i trajnu vezu stotina hiljada naših ljudi sa Crnom Gorom.

Dijaspora se ne smije brisati. Ona mora biti uključena u birački proces. Mora ostati zajednički državni prioritet, iznad dnevne politike, partijskih interesa i promjene vlasti. Crna Gora i njena dijaspora nijesu dva svijeta. One su jedno.I tako mora ostati”, poručuje Ramusović.