Na tim talasima došlo je i do objave rata i krvi u Crnoj Gori.

Ali bi najbolje bilo da se ratnici izdvoje i ratuju sami među sobom, a da se narod spasi od međusobnog uništenja. Nijesam vlasan ni da vodim rat, niti da ga spriječim, ali jesam da predložim da se ne dozvoli sotonama da uništavaju Crnu Goru i Srbiju. Da bi to postigli, ne birajmo i odstranimo ljude koji živo meso sa ljudi otkidaju, proklinju i zakivaju, krv bratsku i bratoubilački i građanski rat zahtijevaju, oružje i narod u boj pozivaju.

Grijeh i grešnici

Ne dozvolimo “da tolerancija stigne do tog nivoa da će pametnima biti zabranjeno da razmišljaju zato što to ponižava osjećanja glupih”.

Veliki grijeh nedavno napravi predsjednik Crne Gore kad reče: “Što je ko stekao zakonski neka mu je srećno, što je oteto, treba vratiti, i da svi imaju ista prava u religiji…” Odmah nakon toga je, ka’ vazda, sotona krenula protiv predsjednika i protiv Crne Gore. Pa i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, po stranim i domaćim popovima, je – satanski.

Kako da sve to razumijemo mi obični ljudi, sa postojećim političkim nivoom zlobe i najnižeg mogućeg nivoa kulture dijaloga. No, zadnje date izjave glavnog stranog popa, koliko god po suštini teške, kulturnije i civilizovanije od dosadašnjih, daju nadu da za sprečavanje rata možda i nije kasno. Počelo se zborit proljepšanim rječnikom, neuobičajenim za popove i poslanike u Crnoj Gori. I posebno zapaženo – počelo je priznavanje postojanja Crnogoraca. Pritom je veliki problem što većina Crnogoraca ne žele biti izdajnici, jer su Crnu Goru više koštali izdajnici no svi okupatori koji su na našem tlu bivstvovali. A za pop-ekonomiju i naciju razumni ljudi će naći rješenje.

Nešto se dešava i u globalnim popovsko-političkim promišljanjima. Da li je na pomolu reforma religije, koja se događala mnogo puta u istoriji? Kad su još Sokrata osudili na smrt, što ne povjerova u bogove koje su izmislili popovi; kad popovi spališe Đordana Bruna, iako je istinu zborio; kad se podijeliše Hristovi sljedbenici na muslimane, katolike, pravoslavce i druge; kad Tolstoja popovi ekskomuniciraše što ne misli kao oni; kad crnogorski naučnik dr Stevan Marić objavi knjigu ,,Arhitektura magle“, koja opisuje kako popovi iskorišćavaju narod…

Crkva i vjera

Onda nije čudo što papa Franjo nedavno reče ovako: “Da nije nužno ni ići u crkvu i davati novac. Nije nužno ni vjerovati u Boga da biste bili dobar čovjek. Tradicionalno vjerovanje u Boga čak je pomalo zastarjelo. Netko može biti duhovan, ali ne i religiozan. Neki od najboljih ljudi kroz povijest nisu vjerovali u Boga, dok su mnogi, koji jesu vjerovali, radili najgore stvari u njegovo ime. Za mnoge crkva može biti i priroda”.

I stvarno, da biste bili vjernik i dobar čovjek, da li je potrebno davati novac i ulaziti u građevinu koja se zove crkva kad možete to raditi i u prirodi. Ili je ovo što priča papa jeres, ka’ ona Tolstojeva. Ipak, ovo liči na neku najavu novog shvatanja crkve, bar sa tog mjesta. Ostaje da se vidi da li će ovo biti jedna od novih prekretnica u religiji, od popovskih zavrzlama slavljenja Sunca, svetog Bika, Krave, Zevsa, do danas osmišljenih Alaha, Hrista, Jehove, kostiju nekih ljudi koji su proglašeni svecima…

Civilizacija je danas toliko sazrela da se na ovu temu može promišljati i sa građanskog, a ne samo sa crkvenog aspekta. Danas više nema i ne može biti spaljivanja i ubijanja ljudi od strane popova, niti uništenja Katara, i konačno i nikako naređivanja crkve i njenog vladanja narodima i državama.

Zašto? Pa zato što pravu vjeru pokreću motivi ljubavi, zahvalnosti, poštenja, istinoljubivosti, pravdoljubivosti, odanosti.

Vjera je kompatibilna sa osobinama iskrene ljubavi: trpeljivošću, srdačnošću, skromnošću, pristojnošću, nekoristoljubivošću, istinitošću, spremnošću na praštanje, pozitivnom nadanju. Znači, popovi koji ne gaje ove vrijednosti nijesu popovi, već ljudi koji satanizuju crkvu. Narod jednostavno mora sve to prepoznati. Prava vjera ne isključuje razum. Religija čovjeka čini sposobnim da razlikuje dobro od zla. Religija treba da svojim shvatanjima čovjeka čuva od zla, da mu ne pruža izgovor za zlo koje bi mogao da učini u ime “nametnutih” shvatanja vjere. To znači moramo dobro paziti kakvu vjeru upražnjavamo i kako je primjenjujemo.

Zato neka predsjednik još jednom dobro promisli o njegovom prijedlogu kakva treba da se formira pravoslavna crkva u Crnoj Gori. I neka cijeli svijet zna da ne može biti zabranjeno nikome, pa ni predsjedniku, da iznosi mišljenje i prijedloge.

A što su u stvari glavni problemi u Crnoj Gori. Jasno su u opticaju dva problema: problem crkvene nacije i problem crkvene ekonomije.

Osnovno pitanje, iz kojeg su izvedena sva ostala pitanja, je pitanje popovske ekonomije, izraženo u zahtjevu da sve što su crnogorska država i narod gradili u oblasti religije nije vlasništvo Crne Gore, već ,,njihovo“. Glavni metod realizacije ove zamisli je sintagma “ne damo svetinje”, konkretno primijenjena kroz ulične “litije”. Ovu zbrku što je čije, iako se to veoma dobro zna, država ima obavezu da hitno objasni.

Čine se za tu svrhu prigodna dva metoda. Izrada posebnog ,,Informatora“ za crnogorsku javnost, o crkvi, aktuelnom zakonu i imovini. Istovremeno je potrebno zvanično obavijestiti o navedenim temama i međunarodnu javnost, a posebno Srbiju, UN, EU, Rusiju i Kinu.

Kako se sve više sabiraju dokazi, zakoni i podaci, pitanje imovine postaje sve jasnije. Ali se zato intenzivira pitanje nacije, kao plan B. Tako stranci lamentraju o nekakvom nestajanju Srba u Crnoj Gori. Podaci, međutim, pokazuju da porast procentualnog učešća Srba u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata do danas konstantno raste, i to sa oko tri na blizu 30 procenata.

Pitanje postojanja nacije iz starijeg perioda može sa najbolje sagledati preko najviđenijih Petrovića.

Kralj Nikola kaže: “Ko Crnogorstvu ne bio vjeran bogom i ljudima svuda bio ćeran”. Sveti Petar Cetinjski kaže: “Da je svako proklet ko bi došao da vlada Crnom Gorom a da nije Crnogorac iz prvijeh crnogorskijeh familija”, ili u svojoj poznatoj poslanici opominje – “Crnogorci ne budite tuđa večera”.

Njegoš u Italiji kaže: ,,Crnogorci ne ljube lance“. Ili, još karakterističnije: “Krsna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, ni za Bonaparte”. Dakle: ni za Srbe (Nemanje) ni za Turke (Murate) ni za Francuze (Bonaparte).

Svi oni bijahu i preminuše, svi svoj mač o Crnogorcima opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka strašnoga suda u svojoj volji i slobodi. Ako to nije dovoljno za sagledavanje toliko aktuelne nacije Petrovića onda treba znati: da je u Njegoševom passeportu jasno pisalo da je po nacionalnosti Crnogorac. Što onda smeta da Crna Gora bude takvih Petrovića, pa i da su se drugačije izjašnjavali, a kao što vidimo nijesu.

Volite se Crnogorci i Srbi, i ne dajte da vas pomute. Jer “Satana je zloba, iskvarenost, bezobzirnost, mržnja, pohlepa. Ako negdje prepoznate ovakve pojavnosti, znajte da se radi o satani (đavolu)”.