Nepravda koja se čini Crnoj Gori je velika jer je ona otvorila sva poglavlja u pristupnim pregovorima, a stalno se ucjenjuje nekim novim okolnostima koje od nje ne zavise. Takav, u osnovi voluntaristički pristup briselske birokratije, koja nikako da pruži jasne i nepromjenljive uslove za prijem u Evropsku uniju, samo doprinosi jačanju antievropskih snaga i u Crnoj Gori i u čitavom regionu, ocjenjuje u razgovoru za Dnevne novine lider Lige vojvođanskih socijaldemokrata Nenad Čanak.

Čanak ističe da je EU, odbijanjem da otvori pregovore sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom napravila “neoprostivo neodgovoran potez”, te da bi jedino integracija u EU obesmislila svaki nacionalizmom motivisan projekat pretenzije na promjene granica i spriječila da postanu igralište velikih sila koje po šahovskom polju Balkana povlače marionete zavađenih plemena

On ističe da ne treba zaboraviti ni snažan uticaj crkve na političke procese, a samim tim i stabilnost u regionu.

Odbijanje otvaranja pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom izaziva i dalje oštre komentare dijela briselske administracije, koja poručuje da je napravljena istorijska greška. Kakva je, po Vama, budućnost evropskog projekta na Zapadnom Balkanu, s obzirom da je Francuska za sada snažno protiv proširenja?

ČANAK: Mislim da je to bio neoprostivo neodgovoran potez Evropske unije, koji ne doprinosi unapređenju stabilnosti na ovim prostorima. Znate i sami da se vrlo rijetko događa da ruski i američki zvaničnici o nečemu imaju podudarno mišljenje. A ako pogledate izjave visokog ruskog obavještajca Sergeja Nariškina i visokog predstavnika SAD administracije Metjua Palmera, vidjećete da je sada upravo to slučaj.

Daleko racionalniji i odgovorniji pristup od lidera EU pokazali su evroparlamentarci, koji su usvojili tekst rezolucije o otvaranju pristupnih pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Dakle, potpuno je jasno da je razočaranje takvom odlukom lidera pojedinih članica EU znatno šire i dublje nego samo u zemljama Zapadnog Balkana. Albanija, Sjeverna Makedonija, Kosovo, pa posljedično i Crna Gora, Srbija i Bosna i Hercegovina mogu biti jedan integrisan prostor povezan čvrstim i istorijskim, ali i kulturnim i ekonomskim interesima.

I takva integracija bi obesmislila svaki nacionalizmom motivisan projekat pretenzije na promjene granica. Ili, kao što sada sve više izgleda, mogu biti igralište velikih sila koje po šahovskom polju Balkana povlače marionete zavađenih plemena. Ne pristajem da vjerujem da na to šta će se na ovim prostorima dogoditi baš nimalo ne mogu da utiču ljudi koji ovdje žive.

Kako će se najnoviji potezi Brisela odraziti na Crnu Goru, koja je najviše odmakla u procesu pristupanja EU?

ČANAK: Nepravda koja se čini Crnoj Gori je velika jer je ona otvorila sva poglavlja u pristupnim pregovorima, a stalno se ucjenjuje nekim novim okolnostima koje od nje ne zavise. Takav, u osnovi voluntaristički pristup briselske birokratije, koja nikako da pruži jasne i nepromjenljive uslove za prijem u Evropsku uniju, samo doprinosi jačanju antievropskih snaga i u Crnoj Gori i u čitavom regionu.

Neće biti pretjerano ako kažem da se takav princip dvostrukih standarda već obija o glavu i samoj EU, jer nema odgovore na jačanje ekstremizma i nacionalšovinističkog ekskluzivizma u zemljama članicama EU. Na paradoksalan način možemo doći u situaciju da ubrzo najveći zastupnici evropskih vrijednosti i evropskog vrednosnog sistema budu upravo zemlje koje EU još nije primila u svoje članstvo, kao što je Crna Gora.

Uveliko se upozorava na opasnost od upliva trećih zemalja, prije svega Rusije i Kine, ali i Turske u region Zapadnog Balkana. Ta činjenica sigurno nije nepoznata evropskim liderima, koji stopiraju proces proširenja. Kako to komentarišete? Da li se na globalnoj sceni dešavaju neki novi politički dilovi i sa kakvim posljedicama?

ČANAK: Spoljna politika svake velike zemlje uvijek je refleksija unutrašnje politike. Političare u Francuskoj pa i Njemačkoj, a zašto ne i Italiji i drugim zemljama, više interesuje kako će sjutra dobiti izbore nego šta će biti sa širim projektima kao što je EU. I onda je logično da će se u dnevno-političkim igrama posezati za najraznovrsnijim i nacionalističkim i populističkim oruđima iako je to u najdubljoj suprotnosti sa dugoročnim interesima i samih tih zemalja. Uostalom, zar Bregzit nije jedan od najboljih primjera upravo tog tipa političke nehigijene?

Sasvim je normalno da Rusija, Kina i Turska traže prostor za širenje svog uticaja, jer je planeta postala suviše mala da bi se mogle praviti nekakve geografski oštro iscrtane granice interesnih sfera. Ne može se očekivati da Kina sa svojim masivnim ekonomskim rastom ne zatraži adekvatno političko mjesto na pozornici svjetskih sila. Turska je moćna ekonomija sa dugom tradicijom uticaja na Balkanu, koji je u istorijskom smislu samo nakratko prekinut u 20. vijeku.

Drugim riječima, ako pojedine kratkovide EU birokrate ili još gore pojedini lideri EU misle da im se Balkan podrazumijeva i da zauvijek može čekati da oni riješe sva pitanja u EU prije nego što se okrenu proširenju, to može dovesti do toga da Balkana dok se oni na njega osvrnu više u političkom smislu ne bude u Evropi.

Kako će se najnovije odluke Brisela, stav Francuske, ali i Holandije, Danske… o proširenju odraziti na rješavanje kosovskog čvora, odnosno dijalog između Beograda i Prištine?

ČANAK: Razrješenje čvora Beograd-Priština može početi onda kada se stvari nazovu pravim imenom. Jer, dokle god se priča o “srpskom narodu” i “srpskim manastirima” sa jedne, a o “teritorijalnom integritetu Kosova” sa druge strane, dok je suština u stvari u tome ko će ponovo prodati Trepču i Gazivode, dotle nikakvog konstruktivnog dij aloga nema. Da bi se vodio dijalog, prvo se mora jasno i precizno staviti na sto šta je ono o čemu se razgovara. Toga do sada u odnosima Beograda i Prištine nije bilo.

Pojedini političari najavljuju kataklizmična dešavanja u regionu, ali i u Evropi. Pronalaze se sličnosti sa dešavanjima uoči Drugog svjetskog rata. Dijelite li takvo mišljenje?

ČANAK: Kao što rekoh, ovo je 21. vijek, a ne dvadeseti. I težište političkog odlučivanja na planeti je u velikoj mjeri pomjereno iz Evrope na Pacifik. To je još jedan razlog zbog kojeg integrativni procesi, kao i snaženje i širenje EU nijesu neki utopijski cilj, nego način da se preživi i u ekonomskom i u političkom smislu ono što budućnost donosi. Upravo zato, sa zabrinutošću gledam neobjašnjive odluke lidera pojedinih članica EU, koji kao da ne uviđaju svu istorijsku odgovornost koju su im današnja vremena dodijelila, htjeli to oni ili ne. V.Šofranac

S jedne strane imamo predsjedničke izbore naredne godine u SAD, sa druge probleme unutar EU. Šta se može desiti i Evropi, posebno regionu, ako zbog svih ovih razloga popusti pažnja prema Zapadnom Balkanu?

ČANAK: Dakle, kao što sam rekao ne smije se dozvoliti da sve što se događa u regionu bude isključivo posljedica američkih predsjedničkih izbora ili previranja u EU i potreban je uporan rad političkih elita na agendi evropskih vrijednosti. Takođe, ne treba zaboraviti ni snažan uticaj crkve na političke procese, a samim tim i stabilnost u regionu.

Pogledajte recimo kombinaciju kletvi i opela kojima se u svom političkom angažmanu i izjavama o Crnoj Gori, Srbiji i Kosovu svih ovih godina koristi Amfilohije Radović? Koliko on na taj način zaista pomaže vjernicima, a koliko onima kojima odgovara trajna destabilizacija u regionu?

Naravno da takvih primjera ima još i van Crne Gore i Srbije. Riječju, uvjeren sam da bi pitanju ograničavanja tog uticaja crkve na političke procese trebalo da se posveti svaka od zemalja Zapadnog Balkana i da bi to imalo dobar i važan uticaj na smirivanje strasti na ovim prostorima.