Preksinoćna uobičajena paranoidna televizijska predstava jedinog preostalog balkanskog despota ipak se pokazala korisnom za gledanje zbog jednog detalja. Inače te njegove melodrame su uobičajeno dosadne jer se izvode po izlizanom klišeu: neustrašivi junak – to je on, vođen pravdoljubivošću spašava ugroženu junakinju – to je država-nacija, od iskonskog zla – to je praktično cio svijet izuzev Sija, Putina i Orbána. Ni u Tivtu nije mijenjana ova već izanđala forma jer ciljana publika očito i dalje guta reprizu za reprizom.

Tivatska izvedba stare melodrame je, međutim, interesantna jer je sadržavala i jednu važnu tvrdnju, takođe klišeiziranu, na temu izbora u Podgorici. Ta tvrdnja glasi: „Ja nisam pojma imao čak ni ko učestvuje na tim izborima. Čak ni to. Toliko sam imao posla, toliko sam bio zauzet, da nisam imao pojma.“

Aleksandar Vučić, koji pred kamerama preciznije trasira puteve i pruge od inženjera i prostornih planera; osoba koja ne propušta da skrene novinarima pažnju da prati i zna svaki članak objavljen o njemu i njegovoj zemlji; on koji iz rukava sipa procente rasta BDP-a država regiona i navodne prosječne plate ne bi li dokazao svoj uspjeh; političar koji je obesmislio i vladu, i parlament i ministre i predsjednike opština i prigrabivši prerogative svih grana i nivoa vlasti; čovjek koji sebe i svoju zemlju nastoji da pozicionira kao nacionalni Pijemont oduzimajući sunarodnicima iz država regiona i pravo i potrebu da misle – zna se ko je tu da misli… on, dakle takav kakav je, ne zna detalje izbora u Podgorici. Give me a break!

Aleksandar Vučuć, jedno od uobičajenih melodramatskih obraćanja javnosti uz direktan prijenos

Nema od ovoga tvrđeg dokaza da u Podgorici ne ide „srpskom svetu“ kako su planirali. A nije da nijesu pokušali. Ne kao onda 2021. kada su vodili „Bitku za Nikšić“. Očito je ispravno procijenjeno da bi to sada u Podgorici bilo kontraproduktivno. Ali su slali i glasače i popove, i angažovali uobičajenu obavještajno-medijsku logistiku.

„Srpski svet“, kako sada stvari stoje, teško može do većine u Skupštini Glavnog grada.

„Trgovanje konjima“

Slijedi nam razdoblje koje se u zemljama razvijene demokratije odavno naziva trgovanjem konjima. Ono je u nekadašnje vrijeme smatrano oličenjem nemorala jer je konje bilo teško dobro procijeniti, pa je ova vrsta trgovine podrazumijevala maksimum laganja i minimum trgovačke etike.

Četiri varijante su otvorene, ali ni jedna ne djeluje još uvijek kao izvjesna, čak ni u političkoj trgovini lišenoj etike.

Prva je da nekadašnja „tridesetoavgustovska većina” podrži kandidatkinju Nove srpske demokratije dr Jelenu Borovinić Bojović. Nema sumnje da bi Beogradu ovo bila najdraža kombinacija, ali ona za sada ne izgleda realna. Ako bi Milojko Spajić i Aleksa Bečić još možda i mogli pasti na garancije stabilnosti vladajuće koalicije, nije jasno što bi u toj varijanti mogli dobiti Dritan Abazović i pogotovo Jakov Milatović. Ključni problem s kojim bi se u ovom slučaju suočila njih dvojica je spoznaja njihovih glasača da su prevareni. Nijesu glasali ni za DF ni za koaliciju PES-DC, i teško da postoji argumentacija kojom bi lista Jakov Milatović i URA u ovakvoj opciji zadržala glasače.

Druga varijanta je ona koju je juče, nakon dugog tihovanja i lizanja izbornih rana izrekao na ovu temu Milojko Spajić: podrška profesoru Saši Mujoviću kao gradonačelniku. Nijesmo čuli argumenate za ovu opciju osim tanke ocjene da je „jako bitno da centralna vlast i Glavni grad budu na istom fonu“. Nema, čini se sada, realnih izgleda ni za ovu kombinaciju. Iz izjave je jasno da ni Spajić ne vjeruje u nju.

Varijanta o podjeli vlasti na pola mandata ne samo da je nedemokratska i nefunkcionalna nego se pokazala neefikasnom i u manjim sredinama, tako da nije nešto što treba uzimati u ozbiljno razmatranje.

Treća je opcija, ona koja bi, da mentalni sklop većine vođa partija vlasti nakon 2020. nije takav kakav jeste, trebalo da bude prva: podrška dr Nerminu Abdiću. Ovdje je potrebno da prelome Jakov Milatović i Dritan Abazović. Tu je moguća i varijanta u kojoj bi gradonačelnik bio Luka Rakčević, a DPS i stranke građanske provenijencije bi činile vladajuću koaliciju. Vjerujem u zrelost DPS-a i spoznaju da im je od mjesta gradonačelnika daleko važnije skidanje bezrazložne stigme sa stranke. Ovo bezrazložne treba shvatiti uslovno. Svakome bi se moglo naći ohoho razloga za kritiku, ali nepočinstva vlasti nakon 30. avgusta 2020. takvih su razmjera da je ova vlast sama amnestirala sve one prethodne.

Četvrta varijanta je da se liste koje su se plasirale u gradski parlament ne dogovore. To znači da u najgorem slučaju Olivera Injac nastavi da upravlja, a zapravo neupravlja Glavnim gradom čak možda do ljeta. Ova kombinacija podrazumijeva i kažnjavanje na izborima onih koji budu percipirani kao krivci.

Trendovi protiv „srpskog sveta“, i Vučićev skriveni adut

Politička raspodjela u Podgorici je takva kakva jeste zbog toga što su prvenstveno Demokratska partija socijalista, a za njom i još dvije liste građanske provenijencije – Evropski savez i Stranka evropskog progresa – napravile dobar rezultat. I zato što je većina građana Podgorice pokazala da ne podliježe pritiscima i ucjenama.

Ako ne bude dogovora, ako budu novi izbori, političko iskustvo govori da će trendovi biti nastavljeni. To znači, koliko god svi proglašavali pobjede, dalji rast DPS-a i građanskih snaga, dalj pad stranaka vladajuće koalicije.

Zna sve to naš junak s početka priče. Zato i „nema pojma“ „čak ni ko učestvuje na tim izborima“. Da „srpskom svetu“ ide dobro, ili da makar ima realnih šansi, da je ovo vrijeme ono iz 2021, znao bi, i te ako bi znao. I okupio bi preksinoć u Tivtu satelite makar da popiju kafu i da se slikaju kako ih on očinski upućuje u važnost „srpske sloge“.

Pokazuje se, međutim, da ništa tako dobro ne razvaljuje ideju „srpskog sveta“ kao što to rade njegovi najgorljiviji zagovornici. Što oni idu dalje, to je sve manje ovdašnjih namjesnika spremnih da ih slijede.

U svim razmatranjima ove vrste ostaje još samo jedna nepoznanica: Previše je visokih crnogorskih zvaničnika sa mutnim vezama i u široj javnosti nepoznatim kombinacijama u Beogradu. Nema ni jednog od vodećih političara posttridesetoavgustovske vlasti da nema poslovni background ili dio porodice u Beogradu. A to je mogući Vučićev skriveni adut jer je porodica teren uvijek otvoren za pritiske kojima je teško odoljeti.