Kosovski publicista i advokat Azem Vlasi za Pobjedu kaže da će administracija SAD, „ova Trampova ili neka druga“, imati ključnu ulogu u postizanju finalnog sporazuma o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije.

– Amerika je presudno doprinijela da se Kosovo oslobodi od Srbije i da postane država; isto će se nastaviti sve do priznanja Kosova od strane Srbije. Dakako, u svemu će važnu ulogu imati i EU, ali ne i presudnu – tvrdi Vlasi.

Kakvu će ulogu imati EU?

SAD i EU će i dalje usko sarađivati, ali se pregovori neće razvlačiti u nedogled kao do sada u Briselu. Ipak, teško je procijeniti kada će biti okončani.

Što očekujete od sastanka u Vašingtonu?

Ništa senzacionalno. Trampov izaslanik za pregovore Ričard Grenel već je najavio da će glavne teme sastanka biti vezane za saradnju dvije zemlje u oblasti ekonomije, trgovinske razmjene, razvoja… Pored avio i željezničkog saobraćaja između Kosova i Srbije, u fokusu će biti i poboljšanje drumskog saobraćaja, za šta ima izgleda da će Amerikanci dati i nešto konkretne pomoći. Vjerovatno će Grenel detaljnije izložiti šta podrazumijeva njegova ideja o slobodnoj trgovinskoj zoni poput one u Shen Zhenu u Kini prije četiri decenije, što je poslužilo kao model za ekonomski bum Kine. 

Mislite da je taj model ovdje primjenjiv?

Amerikanci očito polaze od toga da razvoj, zapošljavanje, slobodna trgovina i slobodno kretanje ljudi utiču i na relaksaciju političkih odnosa na obostranu korist. Tako se lakše dolazi i do sporazuma i do dogovora o teškim političkim temama. Vjerovatno će se u Vašingtonu insistirati da se obje strane obavežu da sva međusobna pitanja rješavaju mirnim putem, dijalogom, čuvajući mir i stabilnost i u međusobnim odnosima i u regiji.

„Zašto je Grenel upotrebio termin ’pregovori’“, pita se predsjednik Vučić. Što nije jasno? 

Vučiću je i te kako jasno da se među državama vode pregovori. Valjda mu je jasno i da je Kosovo država i da se razgovori, odnosno pregovori, ne vode o statusu Kosova – to je pitanje riješeno prije dvanaest godina – već o normalizaciji međudržavnih odnosa. Grenel o tome govori. Vučić, kao i ostali, mora prihvatiti stav Međunarodnog suda pravde, koji je 2010, upravo odgovarajući na zahtjev Srbije, nedvosmisleno i jasno utvrdio da ,,proglašenje nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, a niti u suprotnosti sa Rezolucijom 1244 SB UN“. Gospodin Grenel će, vjerujem, to pojasniti Vučiću. 

Sa druge strane, Vlada premijera Hotija je, zbog odluke da ukine takse na uvoz robe iz Srbije, od Pokreta Samoopredjeljenje optužena da „sprovodi srpske interese“. Što mislite o toj odluci?

Princip reciprociteta osnovno je polazište u bilateralnim odnosima između država. Tog principa se Kosovo drži u bilateralnim odnosima sa svim zemljama sa kojima sarađuje; tako će biti i sa Srbijom.

Ipak, na sugestiju nama prijateljskih zemalja Zapada, posebno SAD, Vlada Kosova je odustala od reciprociteta u formalnim procedurama kod robne razmene, i to dok ne budu završeni pregovori o normalizaciji odnosa. Cilj je bio da se srpskoj strani izbiju svi aduti za izbjegavanje nastavka pregovora. Uzgred, niko se ne može trajno odreći principa pariteta u bilateralnim odnosima sa bilo kojom državom, naročito ne sa Srbijom. Po završetku pregovora dvije zemlje, nastaviće se i sa kampanjom za dobijanje novih priznanja, iako ni ovih više od stotinu zemalja nije malo. 

Mislite li da će tokom pregovora premijer Hoti uspjeti da izađe na kraj sa predsjednikom Vučićem? 

Iako nije nadmen i arogantan kao Vučić, premijer Hoti je dobar i čvrst pregovarač: dugo je u politici, ima iskustvo, ima znanje i dobro obrazovanje. Najzad, neće izaći iz okvira Ustava Kosova. Pozicija mu je lakša od Vučićeve utoliko što niko od važnih zemalja EU, posebno ne SAD, ne osporava da je Kosovo suverena država sa utvrđenim granicama, teritorijom i ustavnim poretkom. U tom pogledu niko ne traži ustupke od kosovske strane. Jedini hendikep Hotijeve Vlade je što ima tanku većinu u parlamentu i nedovoljno ozbiljne koalicione partnere.

Što je sa bivšim kosovskim pregovaračem? Mediji mjesecima spekulišu o savezu između predsjednika Vučića i Tačija…

Riječ je o spekulacijama. Taj ,,savez“ niti je moguć, niti im je potreban. Najzad, u čemu bi se pomagala njih dvojica? Svako ima svoj „atar“ i svoju „raju“.

Djelovalo je da su jedan drugome više puta „nabacili loptu“. Mislite li da bi tandem Vučić-Tači na bilo koji način mogao uticati na postizbornu kombinatoriku u Crnoj Gori?

Ne, ne… To je još apsurdnija spekulacija. Ne znam ima li u Crnoj Gori tako ludog Albanca koji bi se upregao u kolo sa onima koji Crnu Goru vuku u skute Srbije, u nestanak kao 1918. Što bi podrazumijevalo i nestanak Albanaca iz Crne Gore. Na ovakav korak bi se mogao odlučiti samo izdajnik, izrod ili plaćenik. 

Da može, Vučić bi Albance iz Crne Gore svakako izvukao iz koalicije sa DPS-om, za to ne bi žalio novac. U tom poslu mu saveznik nikada ne može biti Hašim Tači…

Zašto ne može? 

Zato što bi to za Albance bio put izdaje. Ne mogu Albanci ići u savez sa velikosrpskom opozicijom koja bi Crnu Goru pretvorila u srpsku provinciju; sa onima koji su štrajkovali glađu protiveći se odluci Skupštine Crne Gore da prizna Kosovo; koji bi dizali zidove prema Albaniji i Kosovu…

Izdajnika i plaćenika ima u svim narodima. Uostalom, sjetite se da teroristička grupa koja je napravila spisak za likvidaciju dvadeset javnih ličnosti, Albanaca sa Kosova, pa prvo zapucala na mene u martu 2017, nosi albanska imena. Na kraju je utvđeno da je riječ o plaćenicima koji su radili za tuđi račun.
Albanci, dakle, nisu mazohisti da bi utrli put svom nestanku u Crnoj Gori. Izuzuev možda Dritana Abazovića, koji ide u Budvu da podrži nasilničko ponašanje protivnika vlasti, onih koji policiji viču ,,Šiptari, ustaše!“.

Pokret Ura, čiji je Abazović formalni lider, najprije negira da je u Srebrenici počinjen genocid; već sjutradan, poručuju da žale „sve žrtve genocida u Srebrenici, kao i sve žrtve drugih zločina“. Možda je to nesrećno saopštenje zaista pisao dopisni član Ure, pop Perović. Međutim, žrtva Srebrenice nije i ne može biti jednaka „žrtvi svih ostalih zločina“; i to na isti način na koji žrtve Aušvica nisu isto što i žrtve Drezdena. Jer time se relativizuje ključna stvar: karakter rata.

Imate pravo. Zanimljivo je da u napadima na crnogorsku vlast Abazović nastoji biti radikalniji od anticrnogorske opozicije, vjerujući da će sve probleme riješiti samo ako vidi leđa Milu Đukanoviću. Onaj ko za šaku novca ili mrvu vlasti može u savez sa svima ne razumije da takav ne treba nikome. Tim prije što je jasno da u Crnoj Gori postoje samo dvije opcije, samo dvije političke grupacije.

Koje? 

Jedna je ona predvođena DPS-om, koja ima istorijsku zaslugu za obnovu državnosti Crne Gore pogažene 1918. godine; ona koja gradi i čuva crnogorski nacionalni identitet; ona koja korektno tretira manjinske zajednice; ona koja, uprkos svim problemima, slabostima i poteškoćama, gradi državu na temeljima evropskih vrijednosti. Zato na svim izborima dobija glasove većinske Crne Gore.
Iza druge opcije stoje političke snage čiji je cilj poništenje države Crne Gore, njeno vraćanje u položaj srpske provincije, a Crnogoraca u status „srpskih gorštaka“. Političke snage druge opcije nisu opozicija kakva postoji u svim parlamentarnim demokratijama. Ne, to je strukturirana politička formacija koja se za svoje ciljeve bori svim sredstvima, uključujući nasilje. Što ne kriju. Njihovi su tragovi u pokušaju nasilnog prevrata 2016.

U parlamentu, čupajući mikrofone i fizički napadajući svoje kolege poslanike, prijete i zastrašuju crnogorsku javnost, obasipajući je lažima i dezinformacijama o navodno kriminalnoj vlasti u Crnoj Gori; istovremeno, u stalnoj su vezi sa Beogradom, odakle dobijaju instrukcije za destruktivnu djelatnost. Litijama SPC-a pokušavaju da stvore dojam o širokoj podršci…

Ako bi ova opcija na izborima odnijela prevagu, Albanci bi bili dovedeni u položaj teži od položaja Albanaca na Kosovu u vrijeme režima Slobodana Miloševića. Budući da ih je u Crnoj Gori malo, nestali bi, kažem Vam. Istodobno, Bošnjaci/Muslimani bi dobili status kakav imaju u Republici Srpskoj. 

Otkud onda toliko Albanaca i Bošnjaka/Muslimana u partijama koje vode velikosrpsku politiku?

Vašu konstataciju primam sa rezervom. Naprosto, ne mogu vjerovati da takvih Albanaca ima u većem broju. Možda ima pohlepnih, polakomljenih za neku ličnu korist, za mrvicu vlasti, i to zbog osobnih veza sa Srbijom, zbog nekog biznisa… Doduše, uvijek ima i naivnih budala. U vrijeme Miloševićevog režima, na Kosovu smo imali slične „primjerke“, ali ne u broju većem od prstiju dvije ruke. Njihova se imena i danas posprdno spominju kao metafora izdaje. 

Rahman Morina, Sejdo Bajramović? 

Tako je. Ljudi se sa njima sprdaju, ismijavaju ih. Takvi završavaju na smetlištu istorije.
Među Albancima ima onih koji misle da je, eto, dobro da se promijeni vlast. Naravno, promjena vlasti je dobra, ali se mora znati ko je i šta je politička alternativa. Milo Đukanović, za koga neki kažu da je predugo na vlasti, tri je puta sa te vlasti dobrovoljno odlazio. Ipak, većinska Crna Gora ga je, na slobodnim izborima, svojim glasovima i uz glasove i etničkih manjina, vratila kako bi sačuvala svoju državu od onih koji bi je vratili u status srpske pokrajine ili ruske gubernije.

Pomenuli ste položaj i status Albanaca u Crnoj Gori… 

Ni u jednoj državi manjine nikada nisu sasvim zadovoljne. Što im država daje više prava, to više demonstrira svoju vitalnost, stabilnost i demokratičnost. U odnosu na šest zemalja u regiji, Crna Gora je danas najbliža članstvu u EU; članica je NATO, što položaj Albanaca i drugih – uključujući Srbe – čini boljim. Nestanak države Crne Gore značio bi nestanak Crnogoraca, Albanaca, Bosnjaka… Ko to ne vidi ili je politički slijep ili je potkupljen.

Možda Albanci u Ulcinju ili u Tuzima imaju i neke konkretne probleme. Međutim, sudeći i po Ustavu Crne Gore, sigurno nisu diskriminisani. Koliko vidim, aktuelna vlast ih korektno tretira i uvažava. Njihov interes je da budu uz vlast, ali ne uz bilo kakvu vlast.

Mislim da je za Albance u Crnoj Gori važno da imaju podršku iz Albanije i Kosova, koja je usko povezana sa dobrim odnosima koje Crna Gora ima sa obje zemlje. Koketiranjem sa velikosrpskom, anticrnogorskom opozicijom ta bi podrška, vjerujem, bila ozbiljno ugrožena.

U Srbiji su, nažalost, još na vlasti Miloševićevi, a ne Stambolićevi nasljednici

Prije dvadeset godina, 25. avgusta 2000, bivšeg predsjednika Predsedništva Srbije Ivana Stambolića oteo je i ubio zločinački režim Slobodana Miloševića. Kakva su Vaša sjećanja na Ivana Stambolića?

Eliminisanjem Ivana Stambolića sa političke scene, Slobodan Milošević je septembra 1987. krenuo da Srbiju napravi većom. Milom ili silom. Tragedije, zločini i sve što je uslijedilo bile su neizbježna posljedica tog suludog nauma. Doživjevši poraz na svim frontovima, pa i na Kosovu, iz straha da se Stambolić ne vrati na političku scenu i Srbiju, umornu od poraza, okrene na normalan put, angažovao je svoje ubice i Ivan je surovo ubijen.
Ivana sam sreo više puta na međunarodnim skupovima, posljednji put u Parizu, dva mjeseca prije nego što će biti ubijen. Prije toga nije pokazivao interesovanje da se vrati politici.

A tada? 

Tada je prvi put Kiri Gligorovu i meni rekao da ozbiljno razmišlja o tome da prihvati poziv opozicije da se kandiduje za predsjednika SRJ. Bio je veoma zabrinut zbog stanja u koje je Srbija zapala. Gligorov i ja smo ga ohrabrili.

Da Ivan Stambolić te 1987. nije otjeran sa vlasti, Jugoslavija bi se, vjerujem, mirno i civilizovano razdružila. Ne bi se dogodile tolike tragedije, toliki zločini i žrtve… Da je 2000. godine Ivan došao na vlast, proces pomirenja i normalizacije odnosa među narodima i novonastalim državama brže bi se odvijao. U tom slučaju, Srbija bi danas mogla biti u EU, Bosnu, Hrvatsku, Kosovo i Crnu Goru bi ostavila na miru i sa njima održavala dobrosusjedske odnose.
Nažalost, u Srbiji su još na vlasti Miloševićevi, a ne Stambolićevi nasljednici.