Video
“Danas Stari kontinent djeluje kao ludara u kojoj se pita neki pogubljeni general. Pritisak unutrašnje, građanske javnosti u svim zemljama Evropske unije tjera administracije da nešto učine. Administracije, međutim, ne čine ništa što ne odobri gore pomenuti pogubljenik – skoro jednako ništa koje se događalo od “slučaja Krim” do danas. Uvode sankcije Rusiji, Rusima, Putinu i sebi ne bi li se pokazala davno izgubljena snaga i hronično nedostajuća odlučnost”, saopštio je Danilović.
Kako ističe, da “nema nas nesrećnika sa Zapadnog Balkana”, i onih nešto manje nesrećnih iz istočne Evrope, niko više ne bi vjerovao da Evropa postoji.
“Ipak, najbistriji, iz ovih naših izoštrenih čulnih područja, odavno jasno vide da mi nismo evropski vazali i kolonija s perspektivom, nego tek druga ili treća ruka kolonijalne zavisnosti – mi smo, preciznije, potkolonijana regija kolonijalno zavisne Evropske Unije. Čuditi se i licemjerno zavijati pred činjenicom da su ruske trupe ‘ukrkale’ u sred Ukrajine isto je što i iščuđavati se lavini pod vulkanom koji nikada nije prestao da radi. Od 2014. u evropskim medijima nije bilo mjesta za priče o stradanju civila u Dombasu. Evropska demokratija je žmureći pipala po Kijevu nikada nenapipavši sramno uvezivanje kriminala, fašisoidnosti, nacizma i politike. Bilo je posve normalno i poželjno gledati kako se pod plaštom odbrane od Rusa oživljava ‘gulagizam’, zabranjuju i stavljaju van zakon rusofilske stranke, zabranjuje ruski jezik, mrcvari stanovništvo ukrajinskog istoka, ubija sloboda govora, zatvaraju mediji, protjeruju i eliminišu uticajni pojedinci, veliča banderizam, marširaju Azovci i množe sve vrste neofašista. Da se od vođa kijevskog protektorata, u kojemu su se mijenjali predsjednici, ali ne i politike, tražilo da istinski demokratizuju državu, da podignu standard građana, danas bi Rusija i Putin, bili zlovoljne komšije ućutkane primjerom slobodnog društva i napretka. Ništa od toga”, naglašava Danilović.
Smatra da je Evropa u deficitu sa državnicima, pa se pita kako je mogla vjerovati da Rusija neće upotrijebiti silu, jednu od najvećih na planeti, da odbrani svoju sferu uticaja i interes,
“Evropska politička elita znala je da će se desiti ovogodišnji 21. februar, jer je on posljedica evro-atlanskog činjenja i nečinjenja. Na tim posljedicama će pojedinci dobiti po još koji predsjednički ili kancelarski mandat, živjeće se deceniju ili duže od antiruske histerije, a nakon što razorena Ukrajina kapitulira, evropski mejnstrim mediji objavljivaće izvještaje o krivnji onih koji su izgubili svoj-tuđi rat. Iz ovog očekivanog i nimalo iznenađujućeg istorijskog sudara, makar za one koji razumiju istoriju, politike i neprekidnu borbu za resurse, najgore će proći naša Evropa. Stiješnjena u vlastitoj zapuštenosti, nabijeđena starom slavom, naduvana davno ispuvanim mitom o kolijevci nečega i nekada, zajedno sa svojom verzijom Ukrajine, Evopa srlja u sudbonosnu Galiciju sve više ličeći na spletkarošku Austro-ugarsku imperiju nego na De Golovu viziju svijeta”, navodi on.
Blago je reći, kako je istakao, da je politička Evropa bespomoćna, jer se za tu poziciju bori duže od dvije decenije i to s predumišljam. “Licemjerno pozivanje na okončanje rata i mir, na solidarnost sa ukrajinskim narodom, samo je nužna posljedica izgubljenog dostojanstva i hrabrijih geopolitičkih vizija i ideja”.
Preporučeno
“Život i svijet, vjerujem neće stati. Ako budemo nestajali evidentno je da ćemo zajedno. Ipak, državnici bi morali razmišljati o trenutku poslije, o tome kako dalje. Sankcijama i istjerivanjem vještica, nikada se neći izbjeći sukobi. Jasno mi je da se naivni nadaju nekoj novoj revoluciji u Rusiji, detronizaciji Putina onako kako su Boljševici detronizovali Romanove. Čuvajmo se, međutim, želja, jer mogu i da se ostvare. Istorija se ponavlja, pa bi nakon Galicije mogao da se dogodi neki novi Sovjetski savez. Socijalni i ekonomski kolaps u koji tone svijet mogao bi probuditi uspavanu svjetsku revoluciju. Ko ne vjeruje dovoljno je samo da je uporno budi”, zaključuje Danilović.
