Video
Nekoliko sedmica ranije, na krilima osvojenog drugog sedmogodišnjeg mandata, francuski je predsjednik, baš na Dan Evrope, u Strazburu lansirao svoju ideju o tzv. ,,Evropskoj političkoj zajednici“. Prije nego što je to, u formi ,,non pejpera“ podijeljeno na COREPER-u (Komitetu stalnih predstavnika zemalja EU u Briselu), francuska diplomatija je taj predlog dostavila Njemačkoj, Italiji i Španiji, na svojevrsno ,,prvo čitanje“.
Analiziranje francuske inicijative još uvijek traje. Radi se o vrlo široko definisanom konceptu koji, neizbježno, izaziva brojne nedoumice i kontroverze.
EVROPA B
Jedna od osnovnih sumnji je bila vezana za to na koga se tačno može odnositi koncept koji bi povezao zemlje sa istočnih oboda Evrope (Ukrajina, Moldavija, Gruzija, na primjer) i one sa Zapadnog Balkana, pa još i Veliku Britaniju – u političku formaciju sa samom Evropskom unijom. Francuzi su spremno objasnili da se to zaista – odnosi na sve.
Bez obzira na pojašnjenja, cijela situacija je, s jedne strane, ojačala glasove i interpretacije kako je francuski predlog samo nova forma stare koncepcije o ,,Evropi u dvije brzine“, a, s druge, onespokojila one koji su u Makronovom predviđanju da će za integracije biti ,,potrebne godine, ako ne i decenije“ dobili potvrdu da evropska agenda stoji toliko loše da je bilo potrebno da jedan od dva glavna evropska ,,igrača“ to i javno i nedvosmisleno kaže.
U Crnoj Gori je to, za one koji su u moru domaćih i ,,uvezenih“ problema – ,,Otvoreni Balkan“, prije svega – našli vremena da obrate pažnju na sadržaj francuske ideje, prouzrokovalo zabinutost. Prosto rečeno, crnogorsko pitanje glasi: da li se to, kako i dokle, odnosi i na Crnu Goru?
Francuski javni i, mnogo direktnije, diplomatski iskazi i poruke smirili su, bar donekle, tu logičnu zabrinutost. Crnogorski zvaničnici su imali priliku, ne samo na francuskim adresama, posljednjih mjeseci – tokom i poslije formiranja aktuelne manjinske vlade – da čuju kako smo (opet) u situaciji da naša evropska agenda i napredovanje zavise dominantno od nas samih i da će svaki pozitivni pomak biti propraćen jasnom i direktnom podrškom iz EU. Prva na redu je, kao što je poznato, reforma pravosuđa i njeno okončanje (u većoj mjeri, bar) do kraja jula ove godine. Crna Gora je, dakle, na potezu.
Da li su politički činioci u Vladi toga u potpunosti svjesni – drugo je pitanje.
Novi francuski model, dakle, konstatuje stanje stvari i rokove koji su, neizbježno, pred svima koji razmišljaju o članstvu u EU i nudi privremeni surogat za članstvo i svojevrsni trenažni proces za zemlje koje imaju autentičnu i kredibilnu namjeru da se priključe Evropskoj uniji.
SREDNJE ILI VRLO DALEKA BUDUĆNOST
Privremenost te zamjene za članstvo i dužina drila za zemlje (buduće) kandidate za članstvo je suština te situacije. Privremeno – u redu. Ali, koliko ta privremenost može da traje? I đe su garancije i rokovi za tu ,,privremenost“?
S druge strane – moramo biti korektni prema francuskim prijateljima – sve to može da ima pozitivne efekte, ukoliko bude jasno i nedvosmisleno podržano sa svih strana, sa evropskog zapada, ali i sa istoka Kontinenta.
Predvidljiv je, ipak, scenario da će ova inicijativa iz Palate Elize izazvati čitav dijapazon vrlo različitih i, svakako, iznijansiranih čitanja i razumijevanja njene suštine i posljedica koje može imati.
Situacija je vrlo fluidna i mogući su različiti modaliteti razvoja ove ideje. Oprez i uzdržanost su najbolji recepti za takve situacije. Crna Gora nema potrebe za definitivnim i isključivim stavovima. Uostalom, naša zemlja ima gotovo dvodecenijsko iskustvo komunikacije sa strukturama i institucijama EU – što je bitna pretpostavka za učešće u ,,Evropskoj političkoj zajednici“.
Da ponovimo: za Crnu Goru, na koju se ova inicijativa najmanje, tj. najkraće odnosi – jer je Crna Gora najbliža članstvu u EU od svih ostalih kandidata i, logično, od onih koji tek treba da steknu taj status – ostaje centralni i neodložni strateški prioritet: predani rad na našoj EU agendi.
U tom smislu, sve ono što bi oduzimalo vrijeme i energiju Crnoj Gori u njenoj aspiraciji da, u najskorije vrijeme, kako je i najavljeno, bude pred samim vratima EU, mora biti shvaćeno kao opterećenje i skretanje sa našeg magistralnog istorijskog kolosijeka.
Zato francusku inicijativu treba čitati (i primijeniti, ako bude potrebno) zajedno sa obnovljenim njemačkim interesovanjem i potenciranjem Berlinskog procesa. Smiješani – najlakše se piju!
,,OTVORENI BALKAN“ I NJEGOVI RUKAVCI
Za to vrijeme se Vlada Crne Gore, nažalost, samookupirala ,,Otvorenim Balkanom“.
Obaveze koje su vezane za 31. juli i očekivanja od strane evropskih prijatelja i partnera nepotrebno su opterećena ekskurzijom u neistražene krajeve Vučić-Rama inicijative o ,,otvorenom“ Balkanu. Posmatrački status crnogorske delegacije, sa, za tu rabotu, entuzijastičnim i (inicijalno, bar) oduševljenim premijerom Abazovićem, čini se, bar za sada, manjom štetom u datoj situaciji. Za članstvo je potrebna potvrda i saglasnost u samoj Crnoj Gori.
Dva su pokazatelja o tome da je Abazovićeva vlada na svojevrsnom raskršću (i) oko ,,Otvorenog Balkana“. Prvi je promptno potvrđena posjeta Abazovića Beogradu – peta uzastopna na nivou šefa države ili vlade, bez odgovora, u tom smislu, sa strane Srbije. Druga je najavljeno formiranje radne grupe za analizu mogućih efekata uključivanja Crne Gore u ,,Otvoreni Balkan“.
Dok je prvi izraz naglašene Abazovićeve želje za ,,resetovanjem“ odnosa sa Srbijom (što god to značilo!) i nastavak njegove politike praćenja i podrške srpskim državnim interesima, što izaziva sve veće i glasnije sumnje, drugi je znak da i u okviru vlade postoji elemenatarna svijest da se ne treba i ne može srljati u okvire saradnje koji ne uživaju razumijevanje na evropskim adresama. (Radna grupa je eufemizam za kupovinu vremena, reći će neki. Nadamo se – s razlogom.)
I sve to ne bi bilo toliko kompleksno i komplikovano da nije (još uvijek!) otvorene podrške ,,Otvorenom Balkanu“ koja dolazi iz Vašingtona. Iako su primjetne, ipak, određene nove nijanse u učestalim izjavama zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD Gabriela Eskobara (,,podrška Otvorenom Balkanu ako on znači ubrzanje evropskih integracija“, što je, priznaćete, svojevrsni oksimoron), ostaje, bez obzira na te nijanse, stvarne ili pretpostavljene, centralno pitanje: kako je moguće da su Stejt department i rusko Ministarstvo inostranih djela saglasni baš oko ,,Otvorenog Balkana“?! That is the question!
,,Pitanje je sad“, dakle, kako je moguća takva komplementarnost u stavovima na relaciji Vašington – Moskva u vezi pitanja koje može biti od izuzetnog značaja za budućnost odnosa šest zapadnobalkanskih zemalja, ili, još teže i važnije, za budućnost političkih i bezbjednosnih prilika u našem regionu? Što takvo poklapanje u stanovištima znači i kako se može tumačiti?
Sa raznih strana stižu objašnjenja i interpretacije koje u američkom insistiranju vide (lošu) inerciju, tj. svojevrsni nastavak, pa makar i u tragovima, diplomatskog napora na Balkanu po kojem smo prepoznavali administraciju Donalda Trampa i njegovog izaslanika Ričarda Grenela.
Za rusku poziciju eksplikacije su još grđe: Kremlj podržava svaku inicijativu, ne samo na Zapadnom Balkanu, koja može da oteža i uspori evropske integracije. (Za bliže im situacije i interese imamo agresiju na Ukrajinu i tragičnu zbilju kojoj svi svjedočimo.)
Na kraju, ostaje nam jasna situacija, i povodom francuskih i uprkos američkih ideja i rezona: aktuelna Vlada Crne Gore ne smije zaboraviti da su evropske integracije glavni razlog njenog konstituisanja.
Podrška svim pozitivnim naporima i modalitetima saradnje u regionu kojem pripadamo i koji nam u tim stvarnim evropskim poslovima pomažu je – logična. Kao što je nelogično da gubimo vrijeme na platforme koje ne doprinose našoj evropskoj perspektivi.
Zato je uključivanje u okvire i inicijative koje usporavaju i odvlače našu zemlju od evropskog cilja neprihvatljivo. Ne postoji i neće postojati opravdanje da se taj strateški crnogorski interes zaboravi.
Preporučeno
Miodrag Vlahović
