Akademskom slikaru, vizuelnom umjetniku i poslaniku Abazu Dizdareviću djetinjstvo su obilježila krvava koljena i laktovi od padanja tokom igre. Takav način odrastanja u zajednici i neprestanoj igri je uticalo na bliže povezivanje sa ljudima koji su ga okruživali.
Posebno mjesto u njegovom sazrijevanju imao je otac koji je bio poznati bjelopoljski pedijatar.“Mi smo u kući funkcionisali kao ambulanta. Nije bilo privatnih ambulanti. On je bio prva stanica za sve građane kojima je bila potrebna pomoć. On je otvarao vrata u tri, u pet sati ujutr, u bilo koje doba dana van radniog vremena uz amanet svog oca da pregled nikad ne naplati”, kazao je on.
S osmjehom govori kako kroz oca i njemu danas ljudi daju medicinske nalaze da im protumači.
“I onda im kažem, jesam doktorirao, ali u okviru svoje oblasti”, kaže Dizdarević.
Pored vizuelne umjetnosti, Abazovića ispunjava ribolov.
“U automobilu mi već pet godina stoji sva oprema koja čeka na dan kada ću se spustiti do rijeke Lim, bogate ribom”, kaže poslanik.
Slobodno vrijeme posvećuje porodici koja je ostala da živi u Bijelom Polju.
Kod ljudi najviše cijeni vrcavost duha.
“Volim duhovite ljude i imam potrebu da se družim sa ljudima koji svijet okreću prema humoru”, kaže Dizdarević.
Teško se ljuti i granica tolerancije mu je, kako kaže, visoka.
“Taj prag je na nivou koji se izgrađuje godinama, ali kad dođem do tog nivoa kada, kolokvijalno rečeno, prekipi, tu ne bih volio da me vidite”, kaže Dizdarević.
U politiku je ušao da bi dao svoj doprinos izgradnji boljeg i tolerantnijeg društva.
“Mislim da me politika nije žigosala kao što se može zaključiti iz trenutnog ophođenja. Trudim se da glavom ostanem u svojoj profesiji, da napravim po neku izložbu, održim predavanje”, priča poslanik.
Iz iskušenja pokušava da izađe jači i da nađe svjetlo koje mu je vodilja.
Preporučeno
Video