Video
Zakon o državljanstvu koji predlaže Milojko – Mickey Spajić značio bi smrt za Crnu Goru kao državu.
Tu nema sumnje, niti ima zbora o potrebi da se to objašnjava. Naum je jasan, ogoljen u svojoj zlokobnoj prirodi. Ako je bilo nedoumice i zablude ranije, sada niko ne može tvrditi da stvari nijesu ogoljene do kostiju. Čak ni nove apologete ne mogu više pomoći kripto-premijeru: izrekao se. On i njegova partija lažnog imena, on i njegova vlada koja jeste/nije raspravljala o tome. Naknadna nemušta i neodrživa objašnjenja ne pomažu.
Ne treba trošiti riječi ni o stvarnim autorima i promoterima tog anti-crnogorskog projekta. Vojvoda Mandić i njegovi nalogodavci, bliži i dalji, na tom zadatku su odavno. Crna Gora i njena državnost je najveći problem. Posebno ona koja je (bila) istinski zapadno, tj. evro-atlantski orijentisana.
To je zločin, i u Beogradu, i u Kremlju. Neoprostivi zločin. I vrhunski grijeh – za te rabote zadužene Crkve Srbije.
Spajić je stigao do tačke sa koje nema povratka. Njegov sladunjavi populizam, zasnovan na vrlo oskudnom znanju (što više ne može sakriti) i još oskudnijem rječniku i skučenim izražajnim mogućnostima je stigao do litice. Dalje nema đe, povratak je nemoguć.
Bučno propagirani uspjeh, tj. ,,uspjeh“ – saga o IBAR zakonima – takođe je okončan. Nema (još) zatvaranja poglavlja. Evropske partnere – sve njih zajedno – teško je obmanuti.
Tehnički napredak Crne Gore u okviru evropske agende treba podržati, to ne može biti problem (mada smo, u tom smislu, bili spremni i, recimo, 2018), ali
naši evropski prijatelji ne smiju zaboraviti da postoji jedan uslov za napredak Crne Gore prema EU.
On je jednostavan: da bi napredovala, Crna Gora treba da postoji. U Evropsku uniju ulaze suverene zemlje, a ne teritorije pod kontrolom drugih zemalja.
Uzaludne su pohvale i optimističke parole (ulogu odlazećeg Olivera Varheljija preuzela je, u tom smislu, takođe odlazeća ambasadorica Kristina Oana Popa, zadovoljna napretkom i otporna na znakove teških i opasnih problema u zemlji prijema) – Crna Gora je usred opšte ekonomske, kulturne, političke i bezbjednosne krize.
Sve se urušava i propada – koju god sektorsku politiku ili oblast djelovanja centralne i opštinskih vlasti (tamo đe vladaju partije aktuelne skupštinske većine) da uzmemo kao primjer. I njena vanjska politika doživljava debakl: stižu protestne note susjeda.
Uništavanje dugo građenog pozitivnog i prijateljskog odnosa sa Hrvatskom je srž tog procesa. Za Bosnu i Hercegovinu je bilo lako predvidjeti: Mandić vrijeđa i provocira, a Spajić i ministar Ivanović ćute. Diplomatija nije samo umijeće vezivanja kravate i ponavljanja fraza – bilo da znate da ih izgovorite naizust ili da vam je za to potreban tzv. idiot … (U ovo svakako ubrajamo i slučajnog predsjednika Milatovića, koji je pokušao da ne pomene svoj susret sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani, ali je zato naciji izložio kolaž svojih stojećih protokolarnih portreta sa brojnim državnicima…)
I tako dalje – očigledno se ne objašnjava. Propadanje Crne Gore ni najveće apologete, ni stari, ni novi relativizatori, ne mogu sakriti.
Nezavršeni popis, ovoga puta, nećemo pominjati. Razlozi zbog kojih je organizovan navrat-nanos su istovjetni onima zbog kojih još uvijek nijesmo saznali rezultate. Ni jedno, ni drugo nije (bilo) slučajno.
Zakon o državljanstvu je, dakle, posljednja granica crnogorske politike i crnogorske istorije.
Ako je neustavni i veleizdajnički tzv. Temeljni ugovor – koji, kao takav, može biti održan samo pravnim i političkim nasiljem, tj. može biti na snazi sve dok srpske nacionalističke snage drže pod kontrolom crnogorski Ustavni sud – bio najveća veleizdaja, Spajić-Mandićev zakon o državljanstvu je presuda Crnoj Gori.
U cijeloj raboti, koja, opet, ima sve karakteristike veleizdaje, Spajić je upotrijebio jednu patetičnu formulaciju (vrlo vjerovatno sugerisanu sa strane), koja govori kako se Crna Gora tobože ,,lako odriče svoje djece“.
Biće prilike da mu se, i sa drugih strana, objasni ispraznost takve lažne patetike.
Milojko Mickey Spajić i svi oni koji bi ga podržali u tom anti-državnom, neustavnom i veleizdajničkom projektu čine upravo suprotno: odriču se Crne Gore.
Odriču se svoje zemlje – zarad interesa, istorijskih i aktuelnih, onih koji toj zemlji misle zlo. Njihovi pojedinačni profiti zbog toga su manje značajni.
To je suština koja je, sada sasvim bjelodano, jasna i vidljiva svima koji žele da vide. Ne postoji i ne može postojati opravdanje za takvu odluku Skupštine Crne Gore. Niti ona može, niti će biti dopuštena.
Preporučeno
To moraju znati svi, i u Spajićevoj ,,Evropa sad“, i u ostalim partijama vladajuće koalicije. To treba da znaju i naši istinski prijatelji iz Evrope i SAD.
