Video
POBJEDA: Crna Gora prolazi kroz tektonske promjene. Dobila je novu Vladu u čijem formiranju je veliki uticaj imala Srpska pravoslavna crkva. Iako je premijer kazao da Crna Gora ostaje dosljedna na svom evropskom putu, nove političke snage vode zemlju u kontra smjeru. Vaš komentar?
ĐENERO: Dva su vrlo zabrinjavajuća elementa u vezi nove crnogorske vlade: jedan je pitanje do koje je mjere ta vlada doista europski i euroatlantski orijentirana, a drugi, meni se čini važniji je: u kojoj je mjeri aktuelna administracija uopće lojalna crnogorskoj državi i njenoj ustavnosti. Čini se da ni na jednu od ove dvije zagonetke nema jednoznačnog i konačnog odgovora.
Očito je da u današnjoj Crnoj Gori vladajuća većina nije jedinstvena, nego je pogodbena, a čini se da je i Dritanu Abazoviću i njegovim sljedbenicima iz pokreta Ura, i Zdravku Krivokapiću, kao premijeru koji formalno nastoji održavati ekvidistancu prema strankama unutar koalicije, a neupitno je lojalan samo stvarnim gospodarima – Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno njenoj ekspozituri Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.
Iako je formalno Abazovićeva uloga „pogodbena“, vidimo da prave pogodbe, pravog kompromisa, nigdje nema. Abazović formalno sudjeluje u parlamentarnoj većini, prema njemu ključni akteri u vladajućoj koaliciji otvoreno iskazuju prezir, a on čini kompromise kojima ispunjava interese antikonstitucionalističkih političkih aktera unutar koalicije i interese SPC. Kad je shvatio da njegov cijeli zastupnički klub nije u tome spreman sudjelovati, barem kad je u pitanju materijalno nagrađivanje crkvene organizacije iz Republike Srbije, koja je nakon 1918. pokorila i preuzela materijalna dobra autonomne Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Abazović je bio spreman na protuposlovničke kalambure, kako bi promjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti bila izglasana. Isto tako, unatoč pompeznoj retorici, tolerira razgradnju crnogorskih državnih institucija, od onih sigurnosnih, pa do diplomatske mreže. Naravno, akteri koji predstavljaju materijalne i političke interese SPC za sada su zadovoljni krotkim mlađim koalicijskim partnerom, ali glavni tok u vladajućoj većini samo traži prvi zavoj na kojem će biti moguće izbaciti mladog potpredsjednika Vlade i prepustiti ga njegovoj nesretnoj sudbini.
Evropa se bavila svojim problemima, a Amerika je 20. januara izašla iz dubokog mraka, koji je mogao dovesti do toga da se u američkoj ambasadi u Podgorici stvori ovakva nakazna slika, kakvu smo promatrali u zadnje vrijeme. S tim je, srećom, gotovo, a nova administracija Džozefa Bajdena tačno razumije o čemu se radi kad je riječ o trenutnoj parlamentarnoj većini u Crnoj Gori. Uvjerenje da ta većina već sad traje predugo, uz američku će pomoć vrlo brzo postati opšte mjesto u političkim procjenama diplomatija slobodnog svijeta.
POBJEDA: Kao što znate, posebni potresi su dešavaju u diplomatiji, pokrenut je opoziv sedam ambasadora, a ostali su dovedeni u Podgoricu na konsultacije. Ovakav politički revanšizam nije zabilježen. Koliko ovo šteti međunarodnom ugledu Crne Gore?
ĐENERO: Diplomatska mreža je silno skupa stvar, vrlo osjetljiv mehanizam. Diplomatska se mreža jako teško i sporo gradi, a lako ju je razbiti i deprofesionalizirati u vrlo kratkom vremenu.
Kad je 2000. godine Ivica Račan, na čelu demokratske koalicije, preuzeo upravljanje Republikom Hrvatskom, nakon deset godina u kojima je na vlasti bila administracija Franje Tuđmana, mnogi su na Račana snažno pritiskali da preko noći počisti zatečenu diplomatsku mrežu. Račan nije bio zadovoljan njenim učincima i bazično nije imao preveliko povjerenje u tu mrežu, ali se ponio racionalno: odnosio se prema njoj kao da se radi o profesionalnom aparatu, i od tada do danas se korak po korak, doduše na razini nižoj nego što bi to većina ozbiljnih ljudi htjela, ipak uspostavio profesionalni sastav, koji je bio sposoban završiti pristupne pregovore s EU, učlaniti zemlju u NATO, provesti predsjedavanje EU. Uz to, kao rubnu korist, taj je sastav proizveo znatan dio današnje političke elite u Hrvatskoj, i to ne samo HDZ-ove.
Da crnogorska diplomatija nije valjala, ona ne bi mogla provesti pristupanje Crne Gore NATO savezu, niti bi postigla bitno bolje rezultate u pristupnim pregovorima s EU od Srbije. Kao i u Hrvatskoj, kapaciteti države su ograničeni, i treba ih štititi. Samo tako odbacivati izgrađene diplomate krajnje je opasno. Osim, naravno, ako vam nije cilj pretvoriti se u beogradsku provinciju, koju će diplomatija Republike Srbije zastupati u svijetu, u skladu sa državnim rezonom Srbije, a ne interesima Crne Gore. Čini se da patroni današnje administracije u Podgorici, kako oligarsi koji kadroviraju sastav, a pogotovo zastupnici interesa državne crkvene organizacije Republike Srbije, imaju upravo takav politički interes. Diplomatiju Crne Gore valja razoriti, jer nam ionako ne treba, kao što nam ne treba državnost – misle oni. I u tome im Dritan Abazović prostodušno drži lopovske ljestve.
POBJEDA: Kako vidite odnose u regionu? Srbija se otvoreno umiješala u crnogorske izbore i ima veliki uticaj na konstituente nove vlasti? Da li je EU svjesna rizika ovih odnosa jer to nije pomenuto ni u jednom izvještaju evropskih institucija?
ĐENERO: Svi se prave nevještima, ponašaju se kao da aktivnosti srpske državne crkve u Crnoj Gori, koja je provela preuzimanje vlasti, pod egidom klerikalizma koji je prikrivao velikosrpski nacionalizam, nemaju veze s državnom politikom Aleksandra Vučića i Srbije kojom je on ovladao. To je dugoročno vrlo štetno i za EU i za regiju, a to samo potiče velikosrpske ambicije, na kojima Vučić uostalom i jaše i zasniva svoju samovladu.
Moskva završila ono što je počela 2016.
Preporučeno
– Rusi su dovoljno lukavi da se u ovoj situaciji ne ističu previše, ali oni su sada postigli ono što su prije četiri godine pokušavali postići uz pomoć Bratislava Dikića i bratije koja je s njim završila u crnogorskom zatvoru. Rusi lakše nego Beograd podnose privid o nekakvoj autonomiji Krivokapićeve vlade, a i to što crnogorski premijer pokušava glumiti neovisnost silno nervira Aleksandra Vučića i njegov autoritarni režim, prije svega njegovu tabloidnu propagandnu mašineriju, jer mali diktatori teško podnose i najmanju naznaku kompromisa i nepokornosti – kaže Đenero.
