Sudbinom njegovog glavnog junaka, snajperiste i saučesnika zločina četvorogodišnje bezumne opsade Sarajeva, upravlja „zla i moćna sila“, ista ona koju, gotovo opsesivno, Vuk Drašković decenijama pokušava da demontira; kako kao pisac, tako i kao politički lider nekada najjače opozicione stranke u Srbiji – Srpskog pokreta obnove. Dakako, riječ je o tajnoj policiji, svemoćnoj Udbi, ali i ostalim jahačima srpske apokalipse: državnoj Crkvi Srbije, političkoj eliti, medijima pod kontrolom Službe, srpskim nacionalnim radnicima – piscima, akademicima, intelektualcima… Upravo ta sila ne dozvoljava Monahu Hokaju, tom „robotu – ubici“ sarajevske djece – pa i sopstvenog djeteta – da se pokaje.

„Pokajanje je drago Bogu, ali ne i Srbima, srpskoj naciji“, kaže jedan od Draškovićevih junaka, vladika državne Crkve Srbije. „Vrhovni interes Srba je da poriču sopstvene zločine, a da zločine drugih nad Srbima uzdižu do nebesa“.

Junaci Draškovićevog romana „Monah Hokaj“ govore ijekavicu.

„I pisac i glavni junak su Hercegovci. Progovorio sam na hercegovačkoj ijekavici“, objašnjava za Pobjedu Vuk Drašković.

POBJEDA: Ljiljana Šop kaže da je „Monah Hokaj“ zapravo Vaše ,,beskompromisno traganje za opasnim, bogohulnim istinama i kužnim lažima istorije u našem vremenu i prostoru“. Što su danas „opasne i bogohulne istine“? Koliko je opasno izgovoriti ih?

DRAŠKOVIĆ: U Srbiji, u Republici Srpskoj, a odnedavno i u Crnoj Gori, sistematično se krivotvori istina o tragičnim devedesetim godinama prošlog vijeka. Čak i mnogi koji pamte šta je bilo i kako je bilo, a pogotovu mladi koji devedesetih nisu bili ni rođeni, većinski vjeruju da je „antisrpski Zapad“ razbio Jugoslaviju. Premalo je onih koji znaju da je Zapad, upravo zbog odbrane Jugoslavije, 1991. nudio ubrzano članstvo te države i u tadašnjoj Evropskoj zajednici i u NATO, uz donaciju u milijardama dolara, a da su Slobodan Milošević, KGB-u odani generali Vojske, Udba, vladike i antizapadna nacionalna elita sve to odbili.

Najveći krivci za apokalipsu koja je uslijedila danas su okićeni državnim počastima, prebogati su i zavjetovani da i dalje „brane srpstvo“.

POBJEDA: Što su onda „kužne laži istorije“, čemu tačno te laži služe?

DRAŠKOVIĆ: Navešću samo dva primjera: hrvatsku „Oluju“ 1995. i NATO bombardovanje 1999. To su zločini koji se ne mogu ni zaboraviti ni oprostiti, grmi državna i crkvena propaganda. Tačno. Ali, krije se istina da „Oluje“ ne bi ni bilo da Slobodan Milošević, Udba, vladike i antizapadna elita u Beogradu nisu odbili „Plan Z4“, koji su ponudili SAD, EU i Rusija. Takođe, od javnosti se krije da ni NATO bombardovanja i progona države Srbije sa Kosova ne bi bilo da je prihvaćen sporazum ponuđen u Rambujeu. Ove i ovakve „kužne laži istorije“ nisu u funkciji osude počinjenih zločina.

POBJEDA: Nego?

DRAŠKOVIĆ: Te su laži samo maske za skrivanje cjelovite istine.

POBJEDA: Ko je zapravo Vaš monah Hokaj?

DRAŠKOVIĆ: Simon Olujić, daroviti dječak iz siromašnog hercegovačkog sela, završio je studije istorije u Sarajevu. Pred samo izbijanje rata u Jugoslaviji, pozvan je za predavača na jednom američkom univerzitetu. Kako bi ga u tome spriječila, Udba ga je uhapsila i mobilisala u snajperiste. Umjesto na američkom univerzitetu, on će „raditi“ na Špicastoj stijeni iznad Sarajeva i odatle, robotizovan i obesčovječen, ubijati po Sarajevu. Kad se, posle ubistva rođenog sina i nesuđene supruge, osvijestio i planuo bijesom i kajanjem, strpan je u ludnicu, a od potjernice Haškog tribunala, kao lažni monah – u ratu je dobio nadimak Hokaj…

POBJEDA: Hokaj ili Oko sokolovo?

DRAŠKOVIĆ: Tako je. Hokaj će se, dakle, kao lažni monah, od Tribunala u Hagu skrivati u Crnoj Gori i u Ukrajini.

POBJEDA: ,,Nema i ne može biti ničega što bi ublažilo moj grijeh i krivicu“, kaže Vaš junak. Dozvoljavaju li uopšte srpske institucije – državna Crkva Srbije, prije svih, grešnicima da se pokaju?

DRAŠKOVIĆ: Hokaj je zločinac pokajnik. U „Zločinu i kazni“ Dostojevskog, Raskoljnjikov planira zločin i kaje se posle ubistva. Hokaj svoje zločine nije ni planirao, ni želio. On ubijene nije ni poznavao, niti ih je mrzio. Ubijao je i pravoslavne, i muslimane, i katolike, i djecu, i starce, i žene. Bio je robot – ubica. Prenuvši se iz tog stanja obamrlosti i svijesti i osjećanja, on se bolno pokajao, ali mu vladika, koji ga skriva od haškog suda, ne dopušta ni kajanje.

POBJEDA: Zašto mu ne dopušta?

DRAŠKOVIĆ: Zato što bi pokajanje značilo i priznanje počinjenih zločina. Po vladici, pokajanje jeste drago Bogu, ali ne može biti drago srpskoj naciji. Vrhovni interes Srba je poricati svoje zločine, a zločine drugih nad Srbima uzdizati do neba.

POBJEDA: U liku jednog od sveštenika Crkve Srbije – poganog, ali na momente i bolećivog, tako ste ga barem u romanu „nacrtali“ – čitaoci prepoznaju mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori Amfilohija Radovića. Nakon svega, što danas mislite o pokojnom mitropolitu Amfilohiju?

DRAŠKOVIĆ: Bio je najobrazovaniji u Srpskoj crkvi. Bio je, često, i otrov na jeziku, ali uvijek vjernik Crne Gore i njene istorije. Želio je da obnovi autokefalnu crnogorsku mitropoliju, a sebe je smatrao njenim arhiepiskopom, što će reći patrijarhom. Dragocjen je bio njegov doprinos uspjelom referendumu o obnovi nezavisnosti Crne Gore. Sada se pokazuje da je sukob oko vlasništva nad crkvama u Crnoj Gori između Amfilohija i tadašnje vlasti porazio i Amfilohijeve namjere i tu vlast i Crnu Goru.

POBJEDA: Kako je to poražena Crna Gora? Više puta ste govorili da ste, kao hercegovački dječak, odrasli na pričama o herojskoj Crnoj Gori. Ima li te Crne Gore danas ili je ona, uz prećutnu saglasnost Crnogoraca, ponovo postala Miloševićeva „27. izborna jedinica Srbije“?

DRAŠKOVIĆ: Bila je Crna Gora „27. izborna jedinica Srbije“. Međutim, od 2006. godine, ona to nije i više nikada neće ni biti.

POBJEDA: Zašto ste tako sigurni?

DRAŠKOVIĆ: Zato što osjećam da je herojska Crna Gora iz mog detinjstva živa, da se bori i da je neće slomiti oni koji bi da Crne Gore nema. Jedan u Beogradu, koji nije vlast, a njen je Ajatolah, prije neki dan na televiziji sa nacionalnom frenkvencijom reče da će uskoro, kad Putin pregazi Ukrajinu i pređe preko Dunava, tri države izbiti na Jadransko more: Rusija, Srbija i Mađarska!

POBJEDA: „Crnogorci će nestati kao pečurke poslije kiše“, rekao je mitropolit Crkve Srbije Joanikije, čije riječi citira junak Vašeg romana. Joanikije kaže i da je Crna Gora „projektovana da bude mala Ukrajina“. Može li se, kao što to tvrdi Vaš junak, uspostaviti paralela između Rusije i Srbije s jedne, i Ukrajine i Crne Gore sa druge strane?

DRAŠKOVIĆ: Tu paralelu vidi moj junak Taras Lazarov, ukrajinski profesor istorije. Za mnoge u Kremlju, Ukrajina i Ukrajinci su „istorijska greška“ koja mora biti otklonjena; za „male Ruse“ u Beogradu, istorijska greška su i Crnogorci i Crna Gora.

A mitropolita Joanikija nema u mom romanu.

POBJEDA: Kako ga nema? Pa, citira ga…

DRAŠKOVIĆ: Nema ga, nema. Ima samo vladika koji se u romanu zove – Ono.

POBJEDA: ,,Srbi su balkanski Rusi, mali i opaki Rusi“, kaže lik u romanu „Monah Hokaj“. Jesu li zaista?

DRAŠKOVIĆ: I to kaže profesor Taras Lazarov, jer je ogorčen zbog dobrovoljaca iz Srbije koji ubijaju Ukrajince po Donbasu.

POBJEDA: Kao opozicioni lider, sa još nekoliko političkih stranaka, političara i NVO, sredinom devedesetih spašavali ste obraz Srbije. Ko danas spašava obraz Srbije, koja većinski podržava rusku agresiju na Ukrajinu?

DRAŠKOVIĆ: Svi koji se protive sunovratu države i naroda u strašne devedesete. Taj front otpora je brojan, ali ne tako moćan i borben kao prije tri decenije. Samo hrabri pojedinci usuđuju se da saopštavaju bolne istine o Kosovu, o armagedonu kremaljske hunte nad Ukrajinom, o ultimativnoj potrebi da se Srbija pridruži NATO.

POBJEDA: Ko danas spašava obraz Rusije, što mislite?

DRAŠKOVIĆ: Većina Rusa protivi se zločinu nad Ukrajinom. Za njih je to i najveći zločin nad ruskim narodom. Oni su protiv KGB diktature, novih gulaga. Uprkos teroru i masovnim ubistvima, ta Rusija slobode će se pobuniti. Milioni Rusa su u izbjeglištvu, na Zapadu. Mnogo ih je i u Srbiji, ali odlaze. Udba tvrdi da ti Rusi, koji brane čast Rusa i Rusije, ugrožavaju nacionalnu bezbjednost Srbije! To je ista Udba koja je devedesetih protivnike Miloševićevog poretka smrti optuživala za nacionalnu izdaju.

POBJEDA: Ko zapravo vlada Rusijom – Vladimir Putin ili…?

DRAŠKOVIĆ: KGB i Crkva su Putin i nad Putinom; baš kao što su Udba i Crkva vlast iznad svake vlasti u Srbiji. Na slobodnim izborima u Rusiji, Vladimir Putin bi izgubio. Na slobodnim izborima u Srbiji i Republici Srpskoj, Putin bi ubjedljivo pobijedio. Vjerujem da bi danas bilo tijesno i u Crnoj Gori.

POBJEDA: Da, ali – zašto? Što to Srbi vide u ruskom predsjedniku?

DRAŠKOVIĆ: Tokom poslednje dvije decenije, Udbina i crkvena propaganda Vladimira Putina su Srbima predstavile kao Ničeovog natčovjeka, koji može sve i koji će ispuniti sve njihove snove.

POBJEDA: Koje?

DRAŠKOVIĆ: Krah Evrope i Amerike, nova mapa svijeta i Balkana.

POBJEDA: Ima li uopšte šanse da se države nastale krvavim raspadom SFRJ nekako izvuku iz čvrstog zagrljaja Kremlja?

DRAŠKOVIĆ: Čvrstog zagrljaja Kremlja nema i ne može ga biti u srcu NATO i Evropske unije. Ono čega ima su nastojanja režima u Moskvi da bukne ratni požar na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, da se otvori „balkanski front“ kao ispomoć trupama na ukrajinskom ratištu. Može se desiti da i dođe do požara, ali bi on bio brzo ugašen. U ovom scenariju, kremaljski režiseri Srbima dodjeljuju ulogu „korisnih idiota“.

POBJEDA: Mogu li u tom požaru stradati i države članice NATO? U postojećim okolnostima, je li zapadna vojna alijansa zaista garant njihovog opstanka?

DRAŠKOVIĆ: Suluda izjava Donalda Trampa da bi on ohrabrio Putina da napadne i poneku članicu NATO dala je krila propagandnoj laži o tome da NATO nikome nije odbrana. I tom izjavom, koju je brzo povukao, Tramp je sahranio svoje ambicije da pobijedi na američkim predsjedničkim izborima.

Vlast u Srbiji prezire žrtve državnog terorizma

POBJEDA: U više intervjua ste rekli da bi građani, ako bi saznali istinu, ako bi im se predočili zločini koje su počinile službe i ,,eskadroni smrti“ Slobodana Miloševića, drugačije razmišljali i o sebi i o onome što je Miloševićeva Srbija učinila ostalim jugoslovenskim republikama i narodima. Nakon 5. oktobra 2000, građani su na programu RTS-a, u udarnom terminu, vidjeli film „Krik iz groba“, koji govori o genocidu u Srebrenici; istovremeno, otvorena je priča o hladnjačama sa leševima albanskih civila, koje su likvidirale srpske službe, a koji su zakopani u masovnim grobnicama nadomak Beograda… Jesu li ta saznanja, te slike užasa promijenile mišljenje građana Srbije o zlu koje je devedesetih počinjeno u njihovo ime?

DRAŠKOVIĆ: Proces sučeljavanja Srbije sa zločinima Miloševićevog režima Udba je brzo prekinula, a Evropska unija ponašala se kao saučesnik u negiranju počinjenih zločina i promovisanju zločinaca u nacionalne heroje. Saučesnik, jer nikada od Miloševićevog pada pa do danas, EU nije zahtijevala otvaranje tajnih dosijea o zlodjelima službi bezbjednosti, ne samo devedesetih, nego i decenijama ranije. Te knjige smrti u Srbiji su prvorazredna državna tajna.

POBJEDA: Zar način na koji javnost tretira pokušaje atentata na Vas, pogibiju članova Vaše porodice i Vaših prijatelja, ubistvo Zorana Đinđića, Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije nije dokaz da se u Srbiji žrtve dehumanizuju i omalovažavaju, a da se dželati slave?

DRAŠKOVIĆ: Vlast pokazuje prezir prema žrtvama državnog terorizma i prema njihovim porodicama. Na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, u novinama Udbe i vlasti, već godinama se, bez reakcije tužilaštva, poriču čak i pravosnažne presude teroristima Udbe za četvororostruko ubistvo na Ibarskoj magistrali, za likvidacije Ivana Stambolića i Zorana Đinđića. Lansira se monstruozna priča da su sve te zločine organizovale zapadne službe. Ubice novinara Slavka Ćuruvije su oslobođene, a roditelje šestorice srpskih đaka, koje su Udbini teroristi strijeljali u kafiću Panda u Peći, predsjednik Srbije odbija i da primi.

Iza četvorice ubijenih na Ibarskoj magistrali ostale su četiri udovice i devetoro siročadi. Tada su to bila djeca, a danas su odrasli i nepodobni, kao i unuk Ivana Stambolića, bivšeg predsjednika Srbije. Unuk Slobodana Miloševića, Ivanovog ubice, poslanik je u Skupštini Srbije. Zbog kontinuiteta, kako je izjavio.

Gruhonjića progone horde čiji je komandant višestruki ubica

POBJEDA: Tokom protesta na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu protiv profesora Dinka Gruhonjića, nekoliko demonstranata je na majicama imalo fotografiju pravosnažno osuđenog višestrukog državnog ubice Milorada Ulemeka Legije. Što Vam govori hajka na profesora Gruhonjića? Je li se Srbija vratila u devedesete ili nikada nije ni izašla iz tog pakla?

DRAŠKOVIĆ: Ni u paklu devedesetih rulja nije okupirala fakultete, a profesore i studente izbacivala na ulicu, i to uz podršku dekana, uz podršku rektora, uz podršku vrha vlasti. Od kada je univerziteta u svijetu, to se nigdje i nikada nije desilo. Čak i ni u nacističkoj Njemačkoj, Iranu ili Sjevernoj Koreji.

Profesor Gruhonjić je anatemisan zbog neke izjave date prije godinu, zlonamjerno protumačene kao „širenje nacionalne i vjerske mržnje“. Čak da je u toj davnoj izjavi bilo takve mržnje, kao što je nije bilo, huligani su okupirali Filozofski fakultet da bi širili ljubav i toleranciju, obučeni u majice sa likom Milorada Ulemeka Legije, serijskog ubice i državnog teroriste, pravosnažno osuđenog četiri puta na po četrdeset godina zatvora. Ta horda klicala mu je kao svom komandantu! Kao simbolu zločina kojima se oni dive i koje su spremni i da ponove.