Đukanović: Nek’ je vječna! Nijesmo SAMO slomili okupatora već smo zbacili i PONIŽAVAJUĆI JARAM PODGORIČKE SKUPŠTINE

Crna Gora nije prva ustala 13. jula 1941. godine samo da bi slomila okove okupatora, već i da bi zbacila ponižavajući jaram Podgoričke skupštine iz 1918. godine, poručio je predsjednik države Milo Đukanović na Akademiji povodom 13. jula – Dana državnosti koja je održana na Gorici kod spomenika Partizanu borcu. Zato, nakon 100 godina od tih nelegalnih i nelegitimnih odluka, kako navodi, možemo reći da je Trinaestojulski ustanak 1941. za crnogorski narod imao karakter akcije dvostrukog oslobođenja i dvostruke pobjede nacionalnog dostojanstva.

“Trinaesti jul 1941. je najveći datum burne slobodarske istorije Crne Gore. Uz njegaove godine jubilarno stoji još jedan slavni 13. jul, kada je prije 140 godina Crnoj Gori na Berlinskom kongresu potvrđeno međunarodno državno priznanje, utemeljeno 20 godinaranije slavnom bitkom na Grahovcu.  Ponosni na istorijski podvignaše generacije na referendumu 2006, kojim smo kroz demokratsku bitku obnovili državu i doprinijeliočuvanju tradicionalnihcrnogorskih vrijednosti –slobode, časti inacionalnog dostojanstva, i prekretnički trasirali moderni razvojevroatlantske države Crne Gore -danas slavimo 13. jul 1941. i13. jul 1878, dostojni žrtava, pregnuća i ostvarenja naših predaka.  Državna politika Crne Gore, sistem vrijednosti koje usvajamo, iuspjesi koje nižemo i na unutrašnjem i na međunarodnom planu, čvrsto su utemeljeni na civilizacijskim tekovinama antifašizma, na afirmisanju suštinskih vrijednosti našeg istorijskog nasljeđa i progresivnih zahtjeva društva 21. vijeka”, rekao je Đukanović.

Na poziv Komunističke partije Jugoslavije od 4. jula 1941. i odlukom delegata CK KPJ Milovana Đilasa i Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru – političkog sekretara Boža Ljumovića i organizacionog sekretara Blaža Jovanovića – u zoru 13. jula 1941. planule su prve ustaničke puške na Virpazaru i na Čevu, a za njima neustrašivo ustalaje cijela Crna Gora.

Za samo nekoliko dana pod oružjem se našlo oko 32 000 ustanika; italijanske fašističke okupacione trupe bile su iznenađene i razbijene, a dvije trećine Crne Gore oslobođeno.

Evropa je klečala pod hitlerovskom čizmom, dok su tog istog jutra, 13. jula 1941, njemačke, elitne armije zaposijedale ruski strateški grad Smolensk, na pravcu jurišnog udara prema Moskvi i Lenjingradu.

“Trinaestojulski ustanak 1941. je po mnogo čemu bio jedinstven. To je prvi antifašistički ustanak u nacistički zgaženoj Evropi. On je i po svojoj masovnosti bio bez premca, praktično u jednom trenu digla se sva Crna Gora. U crnogorskom trinaestojulskomstroju, rame uz rame, stajali su i sinovi i očevi i đedovi; i ratnici sa Mojkovca, i njihovi sinovi, i unuci.  Takav opštenarodni bunt uzdigao je ime i ugled Crne Gore na najvišinivo u njenoj istoriji. Ustanak je munjevito odjeknuo ne samo Balkanom, nego Evropom i svijetom. Radio Moskva se oglasio 16. jula 1941: ‘Crnogorci nikada neće biti robovi!’ Uskoro su se pridružili Njujork Tajms 24. jula 1941. i londonski Tajms 21. avgusta 1941… Da bi Oksfordski Istraživački centar Ministarstva inostranih poslova Velike Britanije zaključio: ‘Crnogorske planine, kao i u tursko doba, ponovo su jedini domovi jugoslovenske nezavisnosti’. Kako je primljena vijest o crnogorskom ustanku zapisao je u dnevniku Vladimir Dedijer, što je u svojoj knjizi o Trinaestojulskom ustanku prenio istaknuti istoričar, general Milija Stanišić: ‘Danas smo Lola Ribar i ja izdali vanredan broj Radio pregleda u čast Crnogoraca koji su se digli na oružje. Stigla je vest da je skoro cela Crna Gora slobodna!’ A u proglasu Centralnog komiteta KPJ narodima Jugoslavije, novembra 1941, kazano je: ‘… Crnogorski narode! Ti si se prvi podigao na oružani ustanak. Ni kaznene ekspedicije fašističkih lešinara, ni popaljena sela, ni nevine žrtve koje su pale od ubilačke okupatorske ruke, nisu mogle slomiti tvoj borbeni duh… Istraj, crnogorski narode!…’ Vrhovni komandant Josip Broz Tito, jula 1953. ističe: ‘… Crna Gora ima na šta da se ponosi – da je dala velike žrtve u ovoj borbi, da ima da se ponosi što je prva digla pušku protiv okupatora’. Trinaestog jula 1941. herojski je ustao cio crnogorski narod, na prvom mjestu njegova neustrašiva mladost.  Ali ne samo da bi slomili okove okupatora, nego i da bi zbacili ponižavajući jaram Podgoričke skupštine 1918.”, podsjetio je Đukanović i naglasio:

“Zato, nakon 100 godina od tihnelegalnih i nelegitimnih odluka, možemo reći da je Trinaestojulski ustanak 1941. za crnogorski narodimao karakter akcije dvostrukog oslobođenja i dvostruke pobjede nacionalnog dostojanstva”, napomenuo je on.

Ove godine navršava se i 75 godina od najodsudnijih bitaka crnogorskih i jugoslovenskih antifašista –na Neretvi i na Sutjesci.  U toj epopeji 1943. glavnina partizanskih snaga sa Vrhovnim štabom, pod borbenim maršem od Bosanske krajine do klisura Pive i visova Durmitora –u neravnopravnom odnosu: jedan prema šest neprijateljskih vojnika – pregrmljela je pakao fašističkih obruča Neretve i Sutjeske.

“Ni jedan čovjek sposoban za vojnu službu ne smije živ da napusti obruč” – glasila je jedina njemačka komanda.

Da bi se, najzad, “ovi neustrašivi gerilci”, kako ih je imenovao Vinston Čerčil, i pored teških  gubitaka, probili natrag u Bosansku krajinu, prisjetio se Đukanović.

I da bi 29. novembra 1943. u Jajcu trijumfalno proglasili jugoslovensku federalnu republiku i legitimisali svoju antifašističku Vladu.

“Učestvujući u tom podvigu Neretve i Sutjeske, sa oko 3500 boraca, Crnogorci su ispoljili fanatično junaštvo – na svim kotama na kojima nije bilo komande osim “Ni koraka nazad”!Crnogorci su dali doprinos za ponos i istorijsku slavu, braneći tradicionalnu čast crnogorskog oružja, čast Grahovca i Vučjeg dola. Na pobjedama u tim bitkama, osim junaštva i ratnih vještina, snažan je i pečat crnogorskog umijeća komandovanja. Od četvorice komandanata divizija na Neretvi, dvojica su bili Crnogorci – Peko Dapčević i Pero Ćetković, koji je poginuo kod Nevesinja.  Na Sutjesci takođe, od četvorice – dva Crnogorca: Peko Dapčević i Sava Kovačević, koji je poginuo na Ozrenu. Navršava se i 75 godina od zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja u Kolašinu na kojem su ovi herojski podvizi dobili državni potpis nove ravnopravne Crne Gore u budućoj jugoslovenskoj federaciji. Isto tako, i 70 godina od formiranja Boračke organizacije koja njeguje revolucionarne tradicije i čuva od zaborava herojska djela naših partizana, baštineći antifašizam kao istorijsku državnu vertikalu kod današnjih i generacija koje dolaze“, kaže predsjednik države.

Đukanović dodaje da se ove godine navršilo i 75 godina i od od najveće bitke u istoriji ratovanja – Bitke za Staljingrad. Bitke koja nije bila samo bitka za sovjetsku Rusiju, već posljednja odbrana čovječanstva.

“Poslije 200 dana njemačke opsade Staljingarda, početkom februara 1943, uz dotad nezapamćeni heroizam i žrtvu Crvene armije i ruskog naroda, na Volgi je slomljena kičma fašističkoj zvijeri.

Samo u bici za Staljingrad poginulo je milion i tristatrideset hiljada ljudi – oko 480 hiljada crvenoarmejaca, i čak 850 hiljada na strani agresora. Istorijski gest predsjednika SAD Frenklina Ruzvelta ukazuje na vanvremenu dimenziju ove žrtve. U Poveljikoju je dodijelio gradu Staljingradu on ističe da će hrabrost i “snaga duha i požrtvovanosti” njegovih branilaca “nadahnjivati vječno srca svih slobodoljubivih ljudi”. Naš13. jul 1941, kao i bitke na Neretvi i Sutjesci, dostojanstveno su u istom stroju internacionalističkog antifašizma.  Vjerni sveljudskom idealu antifašističkih tvoraca savremene Crne Gore – ne poričući ni zablude, ni slabosti, ni greške –i naša je generacija dostojno izvršila pripadajuće joj crnogorsko zavještanje”, siguran je on.

Antifašizam je, kako dodaje, ona istorijska poluga, ili poluga istorije, bez koje ne bi bilo ni društvenog preporoda, ni državne obnove Crne Gore u 20. i 21. vijeku. Antifašizam je prvi, fundamentalni uslov i postojanja i opstanka Crne Gore.

“Tamo su i crnogorski ostvareni NATO, i crnogorski buduća Evropska unija. Crna Gora će sa još snažijom ambicijom i obogaćenom energijom produbljivati reformske i evropske pristupne procese. Ne da bi time ugodila bilo kome, nego prije svega u svom državnom interesu, u interesu svojih građana i svoje budućnosti. Utoliko prije što se Crna Gora više ne nalazi pred vizijom. Ona već uveliko živi svoju viziju, iako još nedovoljno opredmećenu. Crna Gora prvi put živi viziju moderne i demokratske, sekularne i građanske, mediteranske i evropske države. Niko je geografski ne može izmjestiti, tako da ni Crna Gora neće nigdje sa turbuletnog Balkana: ali hoće crnogorsku državnu i društvenu egzistenciju na – nebalkanski način. Čvrsto uvjeren u taj epohalni preobražaj i rezultat naše evropske Crne Gore, sa ovog antifašističkog biljega, s najvišim pijetetom klanjam se sjenima trinaestojulskih besmrtnika, heroja i neznanih junaka, podvižnika Neretve i Sutjeske, i svih drugihcrnogorskih odsudnih bitaka, ali i crnogorskim graditeljima, prosvetiteljimaidržavnicima, svim pregaocima koji su Crnu Goru branili, čuvali i uzdizali. Svim građanima Crne Gore – uz odlučnost da činimo nerazrušivim temelj crnogorskog postojanja i Crne Gore  – čestitam ovaj naš veliki praznik! Nek je vječna Crna Gora!”, zaključio je on.