Ovo znači da bi o budućem članstvu Crne Gore prije svega odlučivali poslanici i političke elite država članica, dok bi referendumsko izjašnjavanje bilo moguće samo u ograničenom broju zemalja i pod posebnim okolnostima.

POSLJEDNJI KORAK NA EVROPSKOM PUTU

Prije nego što postane punopravna članica Evropske unije, Crna Gora mora završiti višegodišnji proces pregovora, zatvoriti sva pregovaračka poglavlja i uskladiti zakonodavstvo sa evropskom pravnom tekovinom. Tek nakon toga Evropska komisija, Evropski parlament i države članice mogu dati konačnu saglasnost za prijem.

Nakon završetka pregovora slijedi potpisivanje Ugovora o pristupanju. Upravo taj dokument predstavlja ključni pravni akt kojim se uređuje ulazak nove države u evropsku porodicu. Međutim, njegovim potpisivanjem proces nije završen.

Da bi ugovor stupio na snagu, mora ga ratifikovati svih 27 država članica Evropske unije. Drugim riječima, dovoljno je da jedna država blokira proces i članstvo nove zemlje može biti odloženo ili zaustavljeno.

VEĆINA DRŽAVA ODLUKU PREPUŠTA PARLAMENTIMA

Analiza ustavnih i političkih procedura u članicama Evropske unije pokazuje da bi u ogromnoj većini država odluka bila donesena kroz parlamentarnu proceduru.

Njemačka, Italija, Španija, Austrija, Belgija, Portugal, Grčka, Hrvatska, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Finska, Švedska, Estonija, Letonija, Litvanija, Malta, Kipar i Luksemburg tradicionalno ratifikuju međunarodne ugovore i sporazume o proširenju kroz glasanje u parlamentima.

U tim zemljama građani se direktno ne izjašnjavaju o pristupanju novih članica, već odluku donose izabrani predstavnici.

Takav model proizlazi iz uvjerenja da su pitanja proširenja dio spoljne i evropske politike, za koju su odgovorne vlade i zakonodavna tijela.

REFERENDUM NIJE PRAVILO, VEĆ IZUZETAK

Za razliku od uvriježenog mišljenja, referendumi o prijemu novih članica EU veoma su rijetki.

Francuska se najčešće pominje kao država u kojoj bi građani mogli odlučivati o ulasku Crne Gore u EU. Međutim, francuski ustavni sistem predviđa i mogućnost da parlament preuzme tu ulogu ukoliko postoji dovoljno široka politička saglasnost.

Slična situacija postoji i u Holandiji, gdje vlasti imaju mogućnost organizovanja konsultativnog referenduma, ali nisu obavezne da to učine.

Danska takođe može posegnuti za referendumom ukoliko procijeni da proširenje podrazumijeva značajan prenos nadležnosti na institucije Evropske unije, dok bi u Irskoj referendum bio potreban samo ako bi prijem nove članice zahtijevao izmjene ustavnih odredbi.

Iskustva iz prethodnih proširenja pokazuju da se evropske vlade uglavnom odlučuju za parlamentarnu ratifikaciju, jer je riječ o bržem i politički predvidljivijem procesu.

HRVATSKI MODEL KAO NAJREALNIJI PRIMJER

Najsvježiji primjer predstavlja Hrvatska, koja je 2013. godine postala 28. članica Evropske unije.

Tada nijedna postojeća članica nije organizovala referendum o hrvatskom pristupanju. Sve države EU odluku su donijele kroz svoje parlamente.

Referendum je održan samo u Hrvatskoj, odnosno u državi koja je pristupala Uniji. Građani Hrvatske podržali su članstvo većinom glasova, čime je otvoren put za završetak procesa.

Taj primjer pokazuje da bi eventualni referendum prije mogao biti tema unutar same Crne Gore nego u većini članica Evropske unije.

POLITIKA VAŽNIJA OD PROCEDURE

Iako pravni okvir djeluje jednostavno, praksa pokazuje da ratifikacija nikada nije samo tehničko pitanje.

Brojne države članice tokom procesa proširenja pažljivo procjenjuju stanje demokratije, funkcionisanje pravosuđa, borbu protiv korupcije, slobodu medija i političku stabilnost zemlje kandidata.

Upravo zato se završna faza pregovora često pretvara u politički proces tokom kojeg pojedine države nastoje da zaštite svoje interese ili pošalju određene političke poruke.

Primjeri iz prethodnih proširenja pokazali su da bilateralna pitanja, regionalni sporovi ili unutrašnje političke okolnosti u pojedinim članicama mogu uticati na dinamiku ratifikacije.

Zbog toga uspjeh Crne Gore neće zavisiti samo od ispunjavanja evropskih standarda, već i od sposobnosti da očuva podršku svih članica tokom završne faze pregovora.

CRNA GORA U BOLJOJ POZICIJI NEGO RANIJE

Geopolitičke okolnosti danas značajno se razlikuju od onih koje su postojale prije deset ili petnaest godina.

Rat u Ukrajini, bezbjednosni izazovi na evropskom kontinentu i sve veća potreba za političkom stabilnošću Zapadnog Balkana vratili su politiku proširenja među prioritete Evropske unije.

Brisel posljednjih godina sve češće ističe da je integracija Zapadnog Balkana pitanje strateške bezbjednosti, a ne samo administrativnog procesa.

U tom kontekstu Crna Gora se često navodi kao najizgledniji kandidat za naredno proširenje, jer je otvorila sva pregovaračka poglavlja i ostvarila najveći stepen usklađenosti sa evropskim zakonodavstvom među državama regiona.

ŠTA BI MOGAO BITI NAJVEĆI IZAZOV?

Iako evropski zvaničnici naglašavaju napredak, ključni izazovi ostaju isti – reforma pravosuđa, borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, jačanje institucija i sprovođenje vladavine prava.

Upravo će rezultati u tim oblastima vjerovatno biti odlučujući faktor kada parlamenti država članica budu glasali o pristupanju Crne Gore.

Bez uvjerljivih rezultata u tim sektorima teško je očekivati jednoglasnu podršku svih članica EU.

Kada se jednog dana bude odlučivalo o ulasku Crne Gore u Evropsku uniju, ključnu riječ najvjerovatnije neće imati građani evropskih država na referendumima, već nacionalni parlamenti. Referendum ostaje moguća, ali ne i vjerovatna opcija u manjem broju članica.

Zbog toga će završni uspjeh crnogorskog evropskog projekta manje zavisiti od referendumske kampanje širom Evrope, a mnogo više od toga koliko će zvanična Podgorica uspjeti da uvjeri vlade i parlamente svih 27 država da je spremna za članstvo.

Drugim riječima, put do Brisela neće se završiti na biračkim mjestima evropskih građana, već u parlamentarnim salama država članica, gdje će se donositi konačna odluka o tome da li je Crna Gora spremna da postane dio evropske porodice naroda.

TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.