Evropski samit, na kojem se raspravlja o Fondu za oporavak i budžetu, biće nastavljen danas u 4 sata, nakon što je prekinut rano jutros posle 20 sati pregovora koji nisu dali nikakav rezultat.
Tema je paket od 1,68 triliona eura za Fond oporavka od koronavirusa i budžet Evropske komisije za narednih sedam godina.
Pregovori su zapeli i prije nego što su počeli, jer grupa država-članica sa sjevera Evrope predvođena Nizozemskom insistira da se novac iz Fonda daje u vidu zajma, pod strogim uslovima a ne u vidu bespovratne pomoći.
Ovo, naravno, nikako ne odgovara uveliko prezaduženim državama-članicama sa juga, prije svega Italiji i Španiji, koje su prije par mjeseci inicirale, zajedno sa još sedam država da EU, odnosno ECB i EIB, pod hitno počne da izdaje “koronaobveznice”.
To bi značilo da će obveznice biti zajednički dug čitave EU a ne samo pojedinačnih država članica. Ovo je kamen spoticanja u samoj EU još od Grčke dužničke krize 2010. godine, kada su takođe pokrenute inicijative da se kolektivizuje dug, ali su i tada članice sa sjevera a prije svega Njemačka, bile protiv.
U međuvremenu je Njemačka odustala od insistiranja na individulnoj odgovornosti, ali je tvrdi stav Nizozemske, Austrije i Finske doveo do toga da se umjesto koronaobveznica predloži formiranje zajedničkog Fonda koji bi bio težak 750 milijardi eura, od čega bi se 500 milijardi dalo u vidu grantova a 250 u vidu zajmova. No, ni to ne odgovara ovim državama koje zahtijevaju da se dio koji se odnosi na grantove smanji na 350 milijardi eura a ostatak daje samo u vidu zajmova.
Međutim, insistiranje 2010. godine da Grčka i ostale države sa juga plate dug, a iza čega je stajala težnja da se spasu njemačke i francuske banake, tako što će uzeti nove zajmove i sprovesti politiku štednje, ostavio je duboke posledice za EU i direktno je odgovoran za Brexit i uspon desničarskih partija.
Problem za EU je što kriza nastala pandemijom koronavirusa neće moći da se riješi na isti način jer bi to Uniju gurnulo u još dublju krizu koja bi vrlo lako mogla da rezultira i njenim raspadom.
Ovo je bilo jasno i francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu koji je krajem aprila u intervjuu za loandonski FT poručio da će “Evropa orati da stvori nešto novo jer je to jedino što joj preostaje”, iskazavši i zabrinutost za sudbinu EU i eura ukoliko bogatije članice ne pomognu siromašnijim i zaduženijim.
“To je očigledo jer će ljudi postaviti pitanje: Šta je to što nam EU nudi? Ona ne želi da nas zaštiti ni tokom ni nakon krize, ne osjećaju nikakvu vrstu solidarnosti sa nama. Kada imigranti dođu u našu zemlju, kažu nam da ih zadržimo, kada imamo epidemiju, kažu nam da se izborimo sa njom. Zaista su divni!. Oni su za Evropu kada to znači izvoz njihovih proizvoda ili kada to znači da naša jeftinija radna snaga proizvodi djelove za automobile koje oni više ne prave u svojoj državi. Međutim nisu za Evropu kada treba podijeliti teret krize. Ovo je trentak istine, kada treba da odlučimo da li je Evropa politički ili tržišni projekat. Ja mislim da je politički”, kazao je Makron.
Sa druge strane, bivši grčki ministar finansija Janis Varufakis smatra da su zajednički instrumenti za dug potreban ali i nedovoljan uslov za ublažavanje posledica koje je izazvala pandemija.
Naprotiv, uvjeren je da će Fond samo dodatno okrenuti članice jedne protiv druge jer će fiksna alokacija sredstava iz Fonda državama sa juga biti predstavljena kao dodatni teret i porez građanima sa sjevera.
“Jačanje solidarnosti evropskih oligarha i korporacija nije dobra strategija koja će osnažiti istinsku većinu u Evropi. Naprotiv. Svaki “oporavak” koji je baziran na takvoj formuli će dodatno prevariti gotovo sve građane Evrope i gurnuti ih u još veći očaj”, poručio je Varufakis, koji se godinama zalaže za federalizaciju Evrope jer je uvjeren da dalja integracija može samo da prevaziđe probleme koje je donijela zajednička monetarna politika i valuta bez prisustva zajedničkih političkih institucija.
Tome u prilog ide i činjenica, što će se ovoga puta, ukoliko ne bude bilo dogovora o pomoći, na udaru naći Španija i Italija, čije ekonomije predstavljaju daleko “veći zalogaj” za EU i zajedničku valutu da bi bile prepuštene same sebi.
Još od krize 2010. godine bilo je jasno da je zajednička valuta – euro kamen o vratu Eurozoni a samim tim i EU ali se, i pored toga što bi federalizacija to zaliječila, nastavilo sa istom praksom jer je bilo puno skuplje za države članice da se vrate na stare valute.
“Euro je kao pjesma The Eaglesa – Hotel California. Kada jednom uđete više ne možete izaći”, objasnio je Varufakis.
Međutim, ogromni dugovi ne dozvoljavaju Italiji i Španiji dodatna zaduženja i posebno ne politike štednje u trenutku kada je prijeko poreban rast. Zato mnogi vjeruju da bi nedostatak solidarnosti građane ove dvije države gurnuo u pravcu koji bi vrlo lako mogao rezultirati zahtjevima za izlazak iz EU i eurozone.
To bi predstavljalo katastrofu ne samo za EU već i za čitav svijet, naročito za globalnu ekonomiju. U tom slučaju bi se čitav Stari kontinent, uključujući i Crnu Goru naravno, našao u možda najvećoj ekonomskoj krizi sa dalekosežnim posljedicama po društvo i demokratiju.
Zato je ovaj samit u Briselu možda i najvažniji od osnivanja Unije od kojeg će zavisiti i budućnost Crne Gore. EU je bila garant demokratizacije i reformi i samim tim brana od uticaja globalnih iliberalnih sila poput Kine i prije svega Rusije da se političko-ideološki i ekonomski ušanče na ovom prostoru.
Preporučeno
Ne treba posebno govoriti šta bi nedostatak dogovra ekonomski značio za Crnu Goru koja koristi zajedničku valutu i kojoj je EU najveći ekonomski partner. To će jasno produbiti ekonomsku krizu izavanu pandemijom a samim tim i društveno-identitetsku koja se poslednjih godinu dana opet rasplamsala.
Video