Video
Narod.hr: Možemo krenuti od Milatovićevih obećanja jačanju europskog puta. Čak je najavio da će kroz pet godina uvesti Crnu Goru u EU, a podržavaju ga Srpska pravoslavna crkva i sam srpski vrh. Kako komentirate, možemo reći, dvoličnost njegove kampanje?
Andrea Feldman: Dvoličnost nije strana politici, bez obzira na izborne slogane. No, u slučaju Milatovićeve pobjede na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, nema nikakve sumnje kako je on duguje vlastima u Srbiji, koja je proteklih godina uložila vrlo mnogo – financijskih sredstava, ali i energiju Srpske pravoslavne crkve kako bi slomila ne samo dugogodišnju vlast Mila Đukanovića u Crnoj Gori, već i svaku mogućnost neovisnog puta Crne Gore. U zemlji u kojoj se gotovo 30% stanovnika izjašnjava Srbima, formalna potpora Milatoviću prosrpskih stranaka samo je krajnji dokaz politike koja Crnu Goru vidi kao prirepak Srbije u tzv. „srpskom svetu“.
Narod.hr: Zanimljivo je i to da se Milatović školovao na Zapadu i primao razne stipendije (američka, austrijska, britanska…). Kako je postao prosrpska opcija?
Andrea Feldman: Koliko god trajalo, a u Milatovićevom slučaju bilo je ono prije sporadično nego temeljito, samo obrazovanje na stranim sveučilištima ne jamči ničiju prozapadnu orijentaciju. Iako je proveo neko vrijeme na nekim od zapadnih sveučilišta, to još uvijek ne znači kako će njegova politika biti stvarno proeuropska. Čini su da su njegovi sponzori na Zapadu, na čijim je stipendijama provodio vrijeme od Oxforda do Rima skloni vjerovati kako će na njega moći utjecati. Zapad, a prije svih SAD i Velika Britanija ponovili su pogrešku s kraja 1980-ih kada su velike nade polagali u još jednog nazovi bankara koji je kratko vrijeme proveo na izobrazbi u New Yorku. Slobodan Milošević nije bio uspješan ekonomist, niti bankar, ali jest bio odgovoran za poticanje velikosrpskog nacionalizma u uvjetima raspada Jugoslavije i kao takav je završio svoj život u haškoj tamnici.Milatovićeva strelovita politička karijera vezana je uz vladu Zdravka Krivokapića. Stoga se čini, ipak kako će kontrola nad Milatovićem, poći za rukom njegovim stvarnim sponzorima, u Beogradu i Moskvi. Milatovićevo neadekvatno susprezanje od Zapada i NATO-a argumenti su za ovu ocjenu.
Narod.hr: Dakle, Milatović se, možemo reći, zadužio i Zapadu i SPC-u. Kako će i kome vraćati „dug“?
Andrea Feldman: Milatović je sam izjavio kako se u Beogradu „osjeća kao kod kuće“ te kako ne može “zamisliti kako bi se Crna Gora mogla graditi na snažnom protusrpskom stavu“. On se već obvezao na „najbolje odnose sa Srbijom“, ali i na velike infrastrukturne projekte usmjerene prema Srbiji, kao što je izgradnja auto-puta koji će povezati Beograd s lukom Bar. U tomu možemo vidjeti razloge podrške koju je dobio upravo u Baru, iako se kao rezultat takve politike može očekivati kolonijalni odnos Srbije prema Crnoj Gori.
Narod.hr: Jesu li Milatovićevi glasači pali na „europsku priču“ ili izbori pokazuju prosrpsku orijentaciju?
Andrea Feldman: Milatovićeva ekonomska politika jasno pokazuje kako je novac za njegove škole uludo utrošen, jer je kao ministar u Krivokapićevoj vladi povukao kontroverzne poteze, podigavši minimalne i prosječne plaće. Takav populistički potez, imao je učinka na dio stanovništva, dakle i glasača, a definitivno je i ojačao politički značaj Milatovićeve stranke “Evropa sad”. Crna Gora je u dubokoj gospodarskoj krizi, primorana na uzimanje velikih i skupih kredita, uz godišnju inflaciju od 17 posto. Prije ili kasnije Crna Gora će biti prisiljena prodati nešto od svojih resursa kako bi namirila dug. To može biti i elektroprivreda Crne Gore, ili luka Bar ili željeznice. U svakom slučaju to je dovodi u kolonijalni položaj. Usto Milatović je i zagovornik projekta Otvoreni Balkan koji predstavlja nacionalistički dogovor Tirane i Beograda, nauštrb Kosova i Crne Gore. Pored gospodarske, svjedočimo i dugoročnoj destabilizaciji Crne Gore u pozadini koje se ovaj put, u promijenjenim geopolitičkim okolnostima nalazi Rusija, kojoj je glavni cilj sprječavanje euro-atlantskih integracija u ovom dijelu svijeta i nastojanje da se dogura do Jadranskog mora. Crnogorsko pristupanje NATO savezu, kao i aktivno zagovaranje crnogorskog ulaska u Europsku Uniju bila je politika Mila Đukanovića, ali i kost u grlu ruskih interesa. Nažalost to rijetki na Zapadu primjećuju, jer su skloniji besplodnom popuštanju Beogradu, koji je inicijator napetosti i svih konflikata u ovom dijelu jugoistočne Europe.
Narod.hr: Stalno se isticalo kako je Đukanović jedina dobra opcija za Hrvate u Crnoj Gori. Što Milatovićeva pobjeda predstavlja njima?
Andrea Feldman: Milo Đukanović je nakon ratnih godina, prije svega isprikom i preuzimanjem odgovornosti za ratna razaranja u Konavlima i Dubrovniku promijenio način na koji su u Hrvatskoj među običnim stanovništvom percipira Crna Gora. Njegova je politika prema manjinama u Crnoj Gori, prije svega Albancima i Bošnjacima, pa onda i prema Hrvatima bila načelna, ali i aktivna i konstruktivna. Kako je za sve manjine presudan razvoj Crne Gore kao liberalno demokratske, tolerantne i otvorene države, jasno je kako je s porazom Đukanovića upitan daljnji razvoj Crne Gore u tom smjeru.
No, Hrvati u Crnoj Gori, žrtva su dugotrajnog procesa iseljavanja, ali konstantnog slabljenja njihova položaja u prvom redu od strane srpskih interesa, koji su iznimno osnažili u Boki Kotorskoj posljednjih desetljeća. Treba podsjetiti kako je pred nosom hrvatskog veleposlanika, navodnog stručnjaka za rad tajnih službi, miniran na prošlim parlamentarnim izborima zajednički nastup manjinskih hrvatskih političara u Crnoj Gori, koje su klasičnim manevrom podijelili na dvije stranke tek mjesec dana pred izbore, što je rezultiralo gubitkom jedinog do tada gotovo zagarantiranog hrvatskog zastupnika u crnogorskoj Skupštini. To jest bio i početak kraja Đukanovića u Crnoj Gori, jer je za taj jedan glas prevladala prosrpska opcija te je izgubio većinu na prošlim izborima.
Narod.hr: Što možemo očekivati na parlamentarnim izborima koji se bliže?
Andrea Feldman: Pitanje koje se postavlja pred sljedeće parlamentarne izbore je hoće li DPS ići na izbore s Milom Đukanovićem ili bez njega. Iako prije svih njegovi neprijatelji u Srbiji već pozdravljaju njegov siguran odlazak s političke scene, Milo Đukanović je predugo bio činjenica crnogorske politike da bi samo tako nestao s političke scene. Njegov rezultat od 41% na izborima neće biti jednostavno pretočiti u parlamentarne mandate za DPS, budući da su među njima i glasovi manjina i drugih stranaka, koje će tražiti svoj put. No, DPS tek mora naći strategiju za nastup na ovim izborima.
S druge strane, mora doći do preslagivanja i među prosrpskim strankama koje su podržavale Milatovića, jer im Milatovićeva pobjeda koliko god bila draga, ipak otvara mnoga pitanja o njihovoj budućnosti. To naročito vrijedi za stranku URA Dritana Abazovića, koji sigurno ne može mirno gledati na činjenicu da ga je Milatović zamijenio kao nova zvijezda crnogorske politike.
Preporučeno
U razdoblju do izbora možemo očekivati priličan kaos, jer je crnogorski parlament raspušten, ali će ipak raditi, bez ikakve kontrole. Očekuje se kako će u zadnjem trenutku imenovati veleposlanike, ali i djelovati na liniji dugoročnog protivljenja Zapadu i afirmaciji Rusije.
