Video
Obraćanje rektora Cetinjske bogoslovije Gojka Perovića prenosimo u cjelosti:
Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori u proteklih godinu dana ima veliki problem sa činjenicom da je u Skupštini Crne Gore usvojen Zakon o slobodi vjeroispovjesti, na način da ova Crkva nije konsultovana na ”otvoren, inkluzivan i institucionalan način” kako je to preporučivala Venecijanska komisija i druge relevantne međunarodne adrese.
To je učinjeno bez adekvatne javne rasprave i bez poštovanja procedura uobičajnih za donošenje zakona u ovoj državi. Pomenuti zakon ima pretenziju da mimo ustavnih odredbi i drugih propisa ove zemlje crkvenu imovinu prevede u državnu svojinu. Pored toga, on je načinjen i sa namjerom da preuređuje status i identitet SPC u Crnoj Gori, a sve u skladu sa neustavnim nastojanjem vladajuće partije, više puta javno i nedvosmisleno objavljene, da želi da formira neku svoju ”državnu crkvu”.
I pored svega toga, Crkva je svoje brojne primjedbe (najprije dostavljene Vladi i međunarodnim institucijama, u obimu od preko devedeset kucanih strana) svela na korekciju svega šest od ukupno 66 članova, koliko ovaj zakon sadrži. Radi dobra i mira, radi najveće moguće saglasnosti svih u Crnoj Gori, podržali smo 90 odsto ovog i ovakvog zakonskog teksta. Onda kad su započeli naši mirni i molitveni protesti vjernika i građana i kad je većina pravoslavnog crnogorskog stanovništva otvoreno i javno podržala naš stav oko ovog zakona, mi smo pred Vladu Crne Gore iznijeli takvu kompromisnu formulaciju koja traži izmjenu tri člana koja se tiču registracije crkava i vjerskih zajednica, i još tri koja se tiču tretiranja vlasništva crkvene imovine.
Ova posljednja tri (članovi 62, 63 i 64) predstavljaju zasebnu tematsku cjelinu i objedinjena su istovjetnim anti- zakonskim nastrojenjem (kršenjem važećih crnogorskih propisa i sudske prakse) i neprimjerenim ubacivanjem svojinsko-pravnih tema u zakon koji se tiče vjerskih sloboda i ljudskih prava. Od prvoga dana kad je ovaj zakon usvajan, pa sve do danas, bilo smo mišljenja da je brisanje sva tri ova člana, i zamjena boljom, pravnički jasnijom i pravednijom formulacijom, minimum svih naših minimuma po ovom pitanju. Drugim riječima, opstanak bilo kojeg od pomenuta tri člana, smatramo, trajno bi narušio crnogorski pravni sistem, i Pravoslavnu crkvu diskriminisao u odnosu na druge crkve i vjerske zajednice.
Dakle, niti smo ikada tražili po svaku cijenu da cio Zakon bude pisan po našem diktatu, niti smo ikada bili protiv da se u Crnoj Gori, državi svih nas, ovo pitanje na ustavan i zakonski način reguliše. Sa ovim našim stavom upoznata je cjelokupna crnogorska javnost, ali i ambasade uglednih svjetskih demokratija, kao i institucije Evropske unije i Ujedinjenih nacija. Vjerujemo da je upravo na preporuku i uticaj međunarodnih institucija došlo do dijaloga Vlade i SPC u februaru i martu ove godine, uprkos početnom stavu ovdašnjih vlastodržaca da se o usvojenom zakonu nema šta pregovarati ni sa kim, odnosno da se može diskutovati eventualno samo o njegovoj primjeni, ali nikako o promjeni. Početkom marta 2020. godine ipak smo imali ponudu Vlade da se priča i o promjeni zakonskog teksta. Tada smo, na prvom sastanku tzv. ekspertskih timova, iznijeli detaljnu argumentaciju u pogledu brisanja pomenutih članova (od 62 do 64) za koju je od strane predstavnika Vlade rečeno da je ”stručna i argumentovana”. Ovo znači da naši zahtjevi po ovom pitanju nijesu bili ni antidržavni, ni neutemeljeni, već krajnje umjesni i, što je najvažnije, ostvarivi.
Vladini eksperti su tada primili k znanju naše primjedbe, i obećali da će nam na njih odgovoriti civilizovano, blagovremeno i napismeno, kako smo ih i mi njima dostavili. Jako je važno naglasiti da tom prilikom, a ni ranije kod samog izglasavanja Zakona, nije bilo pomena o problematičnosti druga tri naša predloga o izmjeni članova koji tretiraju pitanja registracije. Naprotiv, rečeno nam je kako tu niko ne vidi neko veliko pitanje – što smo razumjeli kao prirodan stav. Jer, prije svega, obavezu registracije za SPC u Crnoj Gori (kao tradicionalnu i vjekovnu Crkvu na ovim prostorima nijesu predviđali ni prethodni crnogorski zakoni, a drugo – registracija nije jedina i isključiva forma potvrde pravnog statusa neke crkve ili vjerske organizacije u modernoj državi, i to zna cio civilizovani svijet.
Ali, bez obzira na sve to, Crkva je Vladi Crne Gore dostavila umjesan predlog kako da se utvrdi pravni status Mitropolije i svih eparhija SPC u Crnoj Gori, koji je blizak prethodnim zakonskim rješenjima, i koji pokazuje da nikada nijesmo bježali od evidentiranja (prijavljivanja) svoje djelatnosti pred državnim organima.
Uslijedila su četiri mjeseca potpunog ćutanja od strane Vlade. Od marta do maja, to ćutanje donekle možemo da opravdamo trajanjem epidemije, iako, s obzirom na važnost teme, nikako nam nije objašnjiva totalna obustava komunikacije sa Vladom po ovom pitanju. Tehničkih mogućnosti je svakako bilo, ali odgovora Vlade nije bilo. Ovo nam je još čudnije ako znamo da smo sastanke od juče i prekjuče vodili u mnogo težim epidemiološkim uslovima nego što su bili u martu i aprilu kad je dijalog prekinut. A dodatno opterećenje za Crkvu pričinjava činjenica da smo se zvanično obratili Vladi 11. maja, sa pozivom na nastavak pregovora – i do prije neki dan, nije bilo nikakvog odgovora. Moramo se sjetiti da je takva bila praksa ove vlasti i tokom 2019. godine, kada su mjeseci prolazili u potpunom ćutanju i obustavi komunikacije.
Nezvanični sastanak dvojice naših arhijereja sa predsjednikom i premijerom Crne Gore, bolje i da ne pominjemo, jer je on više protekao u tonu rasprava o statusu Crkve u Crnoj Gori (čime smo još jače utvrđeni u stavu da državni vrh ima antiustavna nastrojenja), nego u razgovoru kako da dovršimo pregovore o Zakonu (koji, za razliku od prethodne, jeste tema u ingerenciji državnih vlasti). Tadašnja navodna ponuda da se primjena Zakona obustavi do odluka Ustavnog suda ili kasnije Suda u Strazburu, je višestruko neutemeljena i unijela nam je dodatni osjećaj nesigurnosti jer: niti Ustav dozvoljava mogućnost obustave djelovanja već izglasanog Zakona; niti je pravno izvjesna okolnost odluka Ustavnog suda (nema jasnog roka ni za početak ni za završetak njegovog djelovanja) koji trenutno radi u vd stanju; niti Sud u Strazburu dejstvuje prije nego što se Zakon počne primjenjivati. Dakle, nuđeno nam je nešto što niti je realno, niti je samim tim sprovodivo.
Našu objavu da poslije Petrovdana ne želimo pregovore, uputili smo samo i jedino iz razloga što ni tada ni danas nijesmo željeli, da nakon toliko vremena strpljenja, čekanja i spremnosti na razgovore – sve dobije kontekst predizbornih aktivnosti vladajuće partije. I danas smatramo da je to jedan principijelan stav. Ipak, i pored svega toga, na poziv iz Vlade smo se odazvali, iako je termin za razgovore bio višestruko neprimjeren, kako zbog pomenutog političkog konteksta, tako i zbog sve gore zdravstvene situacije (koja je, podsjećamo, Vladi bila razlog za četvoromjesečnu i jednostranu šutnju). A da ne govorimo o negodovanju velikog broja vjernika zašto se pod takvim uslovima uopšte prihvata taj poziv.
Međutim, vjerni dijaloškom i ljubavnom biću same Crkve, uzimajući u obzir i najmanju mogućnost da do nekog dogovora ipak dođe, pošli smo na razgovore. Nadali smo se da nas čeka barem nastavak onoga što smo obustavili u martu. Na našu veliku žalost, grdno smo se prevarili. Kao da nikada ništa nijesmo pričali o suštini naših primjedbi na šest problematičnih članova Zakona, dočakao nas je predlog da se od famozna tri člana (62 – 64) mijenjaju samo dva!? Iako je svakome jasno da je taj sinopsis tri antiustavna člana neodvojiv, i da zadržavanje bar jednog u izvornom obliku obesmišljava bilo kakvu promjenu druga dva. To smo iscrpno obrazložili vladinim ekspertima u obje faze razgovora i sva stručna javnost zna o čemu se tu radi.
Ni na nivou principa, a ni na nivou praktične upotrebe ovakvog zakona u sudskoj praksi, Crkvi nije prihvatljivo da ostanu formulacije zapisane u odredbama člana 62. Samo neko krajnje neupućen u temu, a ljudi iz Vlade to nijesu, mogao bi da kaže ili pita ”Zar Vam je malo što smo promijenili ova druga dva člana”? Propisivanje ”državne svojine” nad objektima koji su zakonski upisani na ”treće lice” (u ovom slučaju Crkvu), tek tako, zakonskim ukazom – jeste šamar crnogorskom zakonodavstvu, ali i samoj Crkvi – koji nas je i izveo na ulice, i koji ne možemo previdjeti zbog namjere Vlade da nam polovično usliši ostale primjedbe. I to nije nikakva ”naknadna pamet” ili još manje inat – nego naša primjedba zapisana na amandmanu dostavljenom Skupštini, još u decembru prošle godine!
Suština je sljedeća: crkvenu imovinu nećemo otimati onako brutalno kako smo najprije izglasali u skupštini, ali ostajemo pri osnovnoj namjeri da je otmemo. Crkva sada ima veću komociju na sudovima, ali će sudovi i dalje suditi po zakonu koji tvrdi da je nekada bilo – nešto što nikad nije bilo!
Ali, to bi sve, možda, mogao biti predmet daljih pregovora i razgovora sa nekim dobronamjenim partnerima, da nas nije dočekao zahtjev u formi ultimatuma ”Ove naše korekcije, na koje smo pristali – dobićete ako se registrujete”!! Baš tako su nastupili iz ekspertskog tima Vlade, na početku sastanka 20. jula.
Prva, od četiri tačke našeg ”Predloga o izmjenama i dopunama Zakona” odnosi se na izmjenu člana 24. Taj član propisuje registraciju, bezmalo kao obavezu za crkve i vjerske zajednice – dok mi u predlogu nudimo evidentiranje kao jednako priznatu i prepoznatu pravnu tekovinu civilizovanog svijeta.
S obzirom da je motiv naših sastanaka upravo bio razmatranje prostora za promjenu zakonskog teksta, a nikako za bezuslovnu primjenu zakonskih odredbi – to smo doživjeli kao narušavanje samog duha našeg sastajanja i pregovora. Sadržajno gledano, ni ovaj Zakon, ovakav kakav je – ne predviđa obavezu ničijeg registrovanja, niti je pojam obavezne registracije bio poznat Crkvi u ranijim rješenjima crnogorskog zakonodavstva, iako premijer pogrešno tvrdi da je to bila obaveza po prethodnom zakonu u kojem uopšte nije ni postojao pojam registracije. Da je postojala obaveza prijave već postojećih vjerskih zajednica, ne bi se valjda čekalo sve do 2010. godine da se tako nešto zatraži od Mitropolije i eparhija SPC, Rimokatoličke Crkve i Islamske zajednice.
Naprotiv, mogućnost (a nikako obaveza) registracije jeste civilizovan institut pravne i demokratske države, a ovakvo uslovljavanje obaveznom registracijom, jeste samo i jedino, potvrda nama hrišćanima – sveštenstvu i vjernom narodu, da je ova vlast nepokolebljiva u progonu Crkve i nastojanju da od nje načini neku državnu instituciju. A to doživljavamo kao atak na sekularno ustrojstvo zemlje, zapisano u njenom najvišem pravnom aktu.
Narodski rečeno i da svakom bude jasno: država hoće da nas upiše i tretira kao jučerašnje, iako smo davnašnji. A tako jučerašnji nemamo rašta dokazivati da smo mi oni koji su vjekovima gradili i održavali crkvenu imovinu u Crnoj Gori. Naravno – sve se to dokazuje na sudu, ali zašto nam ova vlast, pred državnim sudovima i šalterima, prekraja
krštenicu? Vodi li to objektivnom i pravednom suđenju ili prevari?
Primjenom sada važeće odredbe člana 24. i dovođenjem Crkve u situaciju da ”pravno postoji” od dana registracije, odnosno da ona nema pravni kontinuitet sa prethodnim vremenom, dovodi se u nesigurnost i ona crkvena imovina nastala poslije 1918. godine. Na taj način ta bi imovina predstavljala tzv ”ničije stvari” i po tom osnovu mogla bi da pređe u državnu svojinu, naročito pred nekim neobjektivnim sudom.
Registracija se zahtijeva samo od Mitropolije i ostalih eparhija SPC u Crnoj Gori, dok će sve ostale postojeće Crkve i vjerske zajednice (Nadbiskupija barska, Biskupija kotorska, Mešihat Islamske zajednica, Jevrejska zajednica, kao i dvadesetak drugih) biti upisane u evidenciju već postojećih vjerskih zajednica, a ne u registar. Mitropolija i sve ostale eparhije traže samo ono što pripada i drugima – da budu upisane kao već postojeće u evidenciju, a ne u registar, kao da se iznova pravno rađaju.
Zalažući se za jednakopravnost svih građana ove zemlje i podržavajući građanski karakter crnogorskog društva i miran suživot svih njenih građana, Mitropolija i ostale eparhije Srpske Pravoslavne Crkve, budući vjerske ustanove koje okupljaju ubjedljivo najveći broj vjernika Crne Gore, ne žele ništa više prava nego što ih imaju ostale Crkve i vjerske zajednice. Ovakvim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti to nije i ne može biti obezbjeđeno. Pravoslavna Crkva i njeni vjernici će biti grubo diskriminisani.
Takođe, netačne su tvrdnje premijera da je naša Crkva izbjegavala svoje obaveze prijavljivanja boravka jednog broja sveštenika, monaha i monahinja koji nisu državljani Crne Gore, kao i poreskih obaveza. Istina je, naime, da su upravo državni organi nezakonito uskraćivali boravak sveštenstvu i monaštvu, što je bezbroj puta dokazano pred sudovima ove zemlje. Što se poreza tiče, treba znati da je Crkva uplatila ogromne sume poreza svih ovih godina (poreza na nepokretnosti, poreza na promet nepokretnosti, PDV-a, carina…), kao i PIO i zdravstvenih doprinosa. To što postoje određeni dugovi za lične doprinose nije samo problem Crkve već mnogih, pa i državnih, ustanova pri kojima radi veći broj ljudi.
Odnos prema pravnom poretku ove države, koji je danas problematizovao i potpredsjednik Vlade, Srpska pravoslavna crkva je pokazala još u prvim danima nakon referenduma održanog 21. maja 2006. godine, kada je, podsjećamo, Sveti arhijerejski Sabor SPC, već 26. maja donio odluku da, upravo povodom obnove državnosti, potvrdi da Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori sačinjavaju eparhije Srpske pravoslavne crkve koje djeluju u Crnoj Gori, a da njihovi arhijereji sačinjavaju Episkopski savjet. Ta odluka je već 1. decembra 2006. godine, od strane tih arhijereja, predata na ruke tadašnjem predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću.
Iz svega navedenog, zaključujemo, da su jučerašnje premijerovo i današnje potpredsjednikovo nabrajanje ”brojnih ustupaka” i ”krajnjih linija kompromisa” samo jedan velemajstorski marketinški trik, na koji – bar mi u Crkvi – ne možemo da nasjednemo. Jer sve ovo pobrojano svjedoči o politici monologa kod vladajuće partije; o dijalogu koji se, na jedvite jade, vrši pod raznovrsnim pritiscima, a ne od srca i ne iskreno; i onda o – samim tim – neupotrebljivim i polovičnim rješenjima, na koja, najstarija institucija ovog društva ne može pristati, jer je postojala i u vrijeme znavenijih zakonodavaca od ovih današnjih, pa nije pristajala da poništi samu sebe.
Preporučeno
Ukupno uzevši, u svim ovim pregovorima, Vlada ne samo da nije dala dodatne garancije za sigurnost pravnog položaja Crkve, već je svojim djelovanjem i nevještim prikazivanjem činjenica, samo pojačala utisak sveštenstva i naroda da joj se ništa ne može vjerovati.
