GOVOR ĐUKANOVIĆA: Sumirao uspjehe i propuste trodecenijske vladavine – “Potrebna moderna DPS, partija za novo doba”

Pored uspjeha koji su postignuti, Đukanović se osvrnuo i na propuste napravljene u toku trodecenijske vladavine DPS. Samokritičnost u govoru nije izostala. A, kritike upućene kako partiji, tako i pojedincima, ostavile su utisak svjesnosti o neophodnim, suštinskim promjenama u vrhu ove partije, ali i u implementaciji politike koju zastupa. 

On je istakao da će nastaviti  još srčanije i posvećenije da se bore za superiorne vrijednosti – građansku Crnu Goru, multietničku demokratiju i evropsku budućnost našeg društva.

“Za dalji razvoj savremene Crne Gore potrebna je moderna DPS, jedinstvena, državno odgovorna, razvojno kreativna, oslobođena loše prakse, senzibilna prema problemima građana, partija za novo doba. Za takvu ulogu mi imamo i program i ljude, i dosadašnje rezultate koji nas preporučuju. To nas čini veoma respektabilnim subjektom na crnogorskoj političkoj sceni”, poručio je Đukanović.

Govor predsjednika Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića, na IX Kongresu DPS prenosimo integralno:

Poštovani učesnici vanrednog 9. Kongresa,

Poštovani članovi, simpatizeri,  podržavaoci DPS-a,

Uvaženi građani Crne Gore,

Poštovani predstavnici medija,

Nakon parlamentarnih izbora održanih  30. avgusta prošle godine Demokratska partija socijalista nije bila u prilici da s  tradicionalnim koalicionim partnerima formira Vladu. Predsjedništvo i Glavni odbor ocijenili su da je takav rezultat ispod očekivanja naše stranačke javnosti. Logična reakcija na to  je organizacija vanrednog kongresa kako bi se utvrdila strategija djelovanja u novim uslovima i  stvorile pretpostavke za nužne promjene.

Demokratska partija socijalista Crne Gore i time potvrđuje da uspješno usvaja, baštini i promoviše zahtjevne demokratske standarde evropskog političkog života u koji se integrišemo.  Pokazali smo to i suštinski, bezuslovim prihvatanjem izbornih rezultata i poštovanjem izborne volje građana Crne Gore. Odgovorili smo da smo razumjeli njihovu izbornu poruku našoj partiji.

Kao odgovoran politički subjekt, bilo da smo stožer vlasti ili  pojedinačno najjača partija u Parlamentu, koja je trenutno u opoziciji,  mi pokazujemo  da smo u svakoj ulozi ubjedljiv promoter evropskog sistema vrijednosti u Crnoj Gori. Dakle,  i novog i višeg nivoa demokratske kulture u našem društvu, koja polazi od odgovornosti kao ključne premise.

Turbulentno vrijeme, obilježeno teškom i dugotrajnom pandemijom korona virusa kao i novi i neočekivani politički i društveni procesi, prevashodno brutalna manipulacija vjerskim osjećanjima ljudi,  zajedno s  nezapamćenim uplivom stranih država u naš izborni proces, uz nagomilane unutrašnje slabosti, presudno su doprinijeli da rezultat poslednjih  izbora bude ne samo  ispod naših očekivanja, već, rekao bih i iznenađujući za veći dio javnosti.

Iako, ne vjerujem da je bolje upućena  domaća i međuarodna javnost bila posebno iznenađena i zatečena višemjesečnom predizbornom atmosferom otvorenog  hibridnog rata protiv Crne Gore, po istoj matrici po kojoj je  vođen i četiri godine ranije, kreiranog  od strane istih protivnika nezavisne, multietničke, evropske i evroatlantske Crne Gore. Kao i  uoči parlamentarnih izbora 2016. godine učinili smo sve da se suprotstavimo tom brutalnom ugrožavanju crnogorske suverenosti i slobode da biramo svoj put u budućnost. Ali, i akteri ove savremene,  sofisticirane, nesvakidašnje  ”hajdučije” u međunarodnim  odnosima dodatno su usavršili svoj repertoar medijskih, finansijskih, digitalnih, političkih, obavještajno-bezbjednosnih, religijskih i drugih  pritisaka kojima  ovog puta, nažalost,  nijesmo uspjeli da se odupremo.  Falilo je i  snage i umijeća,  prije svega političko-bezbjednosne pronicljivosti, kao i državne  odgovornosti, patriotskog  jedinstva, hrabrosti i istrajnosti  da se dovoljno široko u domaćoj i inostranoj javnosti predstavi i prepozna kakvom je udaru izložena nezavisna, građanska, antifašistička i evopska Crna Gora,  i da se kao i mnogo puta u našoj istoriji okupimo i odbranimo ispod barjaka crnogorske slobode i nezavisnosti.

Kalkulacije i povodljivost za, nesporno značajnim, ali, svakako, manje važnim interesima od ovog, dovele su do toga da je snaga Demokratske partije socijalista i koalicionih partnera bila za jedan mandat ispod broja mandata nama suprotstavljenih tri koalicije među kojima, nesumnjivo i očigledno, dvotrećinski dominira koalicija koja otvoreno,  rekao bih čak i ponosno, služi interesima drugih država. I to onih koje pokušavaju da svojataju Crnu Goru, da joj opet uskraćuju pravo na nezavisnost, suverenost i nacionalno dostojanstvo; koje pokušavaju da joj mijenjaju građanski i sekularni karakter, nudeći joj kao alternativu status nacionalne države sa državnom religijom crkve ogrezle u kleronacionalizmu i koje Crnu Goru vide i priželjkuju kao dio nacionalističkog provizorijuma ”srpskog  sveta”, a globalno kao pridruženi dio ”ruskog sveta”, u zamjenu za strateški pravilno odabrano članstvo u NATO i EU.

Uprkos svemu DPS nije učinila niti jedan korak, od izbornog dana do danas, koji bi prijetio da Crnu Goru gurne u bezdan nestabilnosti,  ili da uspori tempo našeg daljeg proevropskog razvoja. Nijesu se ostvarila skeptična, ponekad i zlokobna očekivanja domaćih i stranih analitičara, ne malog broja predstavnika medijskih, političkih i krugova civilnog društva, u suštini najčešće nedobronamjernih i tendencioznih kritičara i Demokratske partije socijalista i savremene Crne Gore. 

Nije bilo  poništavanja rezultata na biračkim mjestima da bi se postizbornim inženjeringom  pokušala sustići mala prednost političkih protivnika i  minimalni poraz pretvoriti u minimalnu pobjedu. Nije bilo ni osporavanja od same izborne noći  tada još uvijek nezvaničnog izbornog rezultata, zbog zrelog i društveno odgovornog rezona u DPS-u da su prednosti koje će Crna Gora imati od njegovog priznavanja  makar  ostvarenog i u takvoj atmosferi, nacionalno važnije od štete koju će DPS pretrpjeti  odlaskom u opoziciju.

Nije bilo ni ranije uobičajenih protesta zbog  nezadovoljstva onih koji su na izborima ostali u manjini. Ni časa opstrukcije ili odugovlačenja u procesu prenošenja vlasti na novu parlamentarnu većinu. Nema ni bojkota institucija, svojstvenog donedavnoj opoziciji čak i u višegodišnjem kontinuitetu, kao, tokom prošlog saziva Parlamenta. Umjesto svega toga,  od Demokratske partije socijalista stigla je kratka i jasna poruka: nastavljamo, još srčanije i posvećenije da se borimo za superiorne vrijednosti –  građansku Crne Goru, multietničku demokratiju i evropsku budućnost našeg društva. To su vrijednosti čije dostizanje podrazumijeva procese i traži vrijeme. Dakle, traži i političku snagu koja je spremna da ih ubijeđeno i beskompromisno zastupa i kad je vlast i kad je opozicija. Mi smo ta snaga naše države.

U mozaiku dostignuća Crna Gore u kojima je minulih decenija DPS bila vodeći akter, ovo je jedno od markantnijih.

Poslije 30 godina parlamentarne demokratije trebalo je da Demokratska partija socijalista  ode u opoziciju da bi savremena, evropska Crna Gora doživjela da partija i koalicija koja je na izborima ostala u manjini prizna njihove rezultate; da pokaže da poštuje izbornu volju građana; da djelom potvrdi da više voli svoju državu od svoje vlasti u njoj.

Na sve ovo smo veoma ponosni. S razlogom. Zato smo i za glavnu poruku ovog kongresa odabrali slogan: Dostojanstvo. Vjerujući da je  borba za sve što smo do sada ostvarili u Crnoj Gori bila viteška i dostojanstvena. I da imamo pravo na osjećanje ponosa zbog svega što smo postigli. To je važna karakteristika i znak prepoznavanja politike DPS-a u poslednjih 25 godina, nakon što je naša partija, izlaskom iz meteža ratnog haosa ranih 90-ih, prekretnički stala na put samostalnog kreiranja nacionalno  odgovorne državne politike. Vjerujem da ćemo podsjećanjem na istorijske uspjehe   i potenciranjem prava na takvo osjećanje   ukupne javnosti Crne Gore,  homogenizovati i osnažiti front političke borbe za državu i društvo evropskih vrijednosti i kvalitetnijeg života za svakog njenog građanina.

Ponosni smo na sačuvani mir i stabilnost, kao i na učvršćeno međunacionalno i međuvjersko povjerenje i razumijevanja na pragu 90-ih, dok su se mnogi u našem susjedstvu prebrojavali i razvijali ratne planove za međusobno istrebljenje, upravo po etničkom kriterijumu.

Ponosni smo  i na odvažnost da u najtežem trenutku naše novije istorije, usred raspada jugoslovenske države, rigoroznih sankcija međunarodne zajednice, ratova i ogromnog priliva izbjeglica, uspostavimo i očuvamo ekonomsku održivost Crne Gore i time damo presudno važan impuls učvršćivanju osjećanja nacionalnog dostojanstva naše države i građana.

Ponosni smo i na diplomatsko, političko i bezbjednosno umijeće da kasnih 90-ih  sačuvamo Crnu Goru, ne samo od NATO bombardovanja, iako je tada statusno bila dio države koja je predstavljala ratnu metu alijanse, nego i od pomahnitalog velikosrpskog nacionalizma koji je upravo takav metež pokušao da iskoristi da uz pomoć armije i paravojske državno pokori Crnu Goru.

Ponosni smo i na beskrompromisne i tada rizične, pokazalo se strateški dobro promišljene državnopolitičke odluke kojima smo, još uvijek kao dio zajedničke jugoslovenske federacije, da bi zaštitili interese Crne Gore, preuzimali jednu po jednu suverenu nadležnost, čime smo pripremali crnogorsku javnost za rasplet koji će uslijediti. Dovoljno je podsjetiti na tadašnje uvođenje marke, pa eura u platni promet Crne Gore.

Ponosni smo i na još jedno diplomatsko dostignuće da Evropsku uniju, tada veoma nenaklonjenu ideji stvaranja novih nezavisnih država na Balkanu, nakon dogovora sa Srbijom i potpisivanja Beogradskog sporazuma, ubijedimo da bude partner u procesu organizovanja demokratskog referenduma o nezavisnosti, a odmah zatim i ključni promoter međunarodnog legitimisanja njegovog ishoda. I da za to obezbijedimo razumijevanje  Rusije, s kojom su nažalost kasnije odnosi poremećeni u vrtlogu globalnih procesa na koje Crna Gora nije i ne može da utiče.

Ponosni smo na pobjedu časne, istorijski pravedne, nacionalno odgovorne, demokratske i prosperitetne ideje koju smo zastupali na referendumu. I ne manje od toga, ponosni što smo do nje došli poštujući zahtjevne, činilo nam se tada i nepravedne propozicije EU, čime smo pokazali da je i Balkan zreo da tako složena pitanja kao što je  državni status rješava mirno i demokratski.

Ponosni smo na blagovremenu poruku pomirenja koju smo u noći referenduma 21. maja 2006. godine uputili svima, prije svega onim građanima koji su glasali protiv obnove nezavisne i međunarodno priznate Crne Gore, da nijesu gubitnici i da je obnovljena Crna Gora naš zajednički dom.

Ponosni smo i na sveobuhvatne društvene reforme tokom 14 postreferendumskih godina kojima smo tradicionalno crnogorsko društvo pokrenuli i usmjerili putem usvajanja evropskog sistema vrijednosti i do sada ostvarili ne samo članstvo u NATO, nego od Crne Gore stvorili društvo ubjedljivog i uspješnog promotera evropskih i evroatlantskih vrijednosti na Zapadnom Balkanu. I na to što smo članstvo u porodici ujedinjene i razvijene Evrope, za Crnu Goru učinili realno dostižnim ciljem.

Ponosni smo i na rezultate ekonomskog i demokratskog razvoja Crne Gore u tom periodu. I na udvostručeni društveni proizvod, i na udvostručene prosječne plate i penzije i na dinamično rastući životni standard naših građana, koji prema nepristrasnoj evropskoj statistici kaže da smo, poređujući se sa kvalitetom života u  EU, u 13 godina od 2006. do 2019. godine  napredovali  sa  36% na 50% životnog standarda građanina EU. I na sve institucije Države koje smo  u međuvremenu formirali, ili  reformisali i pripodobili za funkcionisanje u uslovima nezavisnosti. Ponosni, iako znamo da je ostvareno i na ekonomskom i na instutucionalnom i demokratskom planu još uvijek daleko od toga čemu težimo. Ali, i svjesni da se do veoma abmicioznog željenog cilja ne stiže ni za 14 ni za 20 godina. I da smo usred ozbiljnog i zahtjevnog procesa izgradnje funkcionalne, efikasne države vladavine prava i emancipacije tradicionalnog crnogorskog društva.

Ponosni smo i na realizaciju mnogih vrijednih investicija koje mijenjaju lice savremene Crne Gore. Posebno, kao turističke i investicione destinacije u Evopi. Investicije u infrastrukturu o kojima je Crna Gora kroz istoriju mogla samo da sanja  – od auto puta do podmorskog energetskog kabla sa Zapadnom Evropom.  Jednako tako i na one u turizmu, vrijedne više milijardi eura, čijom realizacijom Crna Gora otvara izvjesnu perspektivu pune konkurentnosti najprestižnijim turističkim destinacijama u Evropi i svijetu.

Ponosni smo i na odnose sa susjedima i na saradnju u regionu. Uz žaljenje zbog iskustva sa susjedom koji ne želi da bude susjed nego domaćin u našoj kući. Današnja Crna Gora u svim ostalim, ne samo regionalnim, nego i šire, u evropskim i posebno u partnerskim evroatlantskim odnosima uživa puno poštovanja i respekt koji se ne mjeri ni veličinom zemlje, ni brojem stanovnika, ni dostignutim nivoom ekonomskog razvoja. Dokazali smo da je od svega toga važnije koja je ideja vodilja jedne zajednice i da li su njeni ljudi vrijedni i odgovorni da doprinose svom, nacionalnom i opštem napretku.

Ponosni smo i na još mnogo toga. Moglo se sve ovo i kraće reći. Dičimo se krupnim emancipatorskim iskoracima crnogorskog društva.  Ne odričući se nijednog detalja njene milenijumske istorije. Naprotiv. No, apsolutno   smo svjesni da legat naše generacije ne smije biti ratnička, epska, balkanska, pravoslavna, panslovenska Crna Gora. Legat naše generacije mora biti građanska, demokratska i evropska Crna Gora. Još dublje, ili nikad dublje ukorijenjena u vjekovnom  slobodarstvu i antifašizmu.

Rekao bih i da je naše društvo danas  svjesnije nego ikad u istoriji da je Evropa naše prirodno stanište. I da je zahvaljujući obavljenim i započetim reformama, Crna Gora  već danas  dio evropskog kulturnog i civilizacijskog kruga više nego su i najveći optimisti to zamišljali i u nedavnoj prošlosti.

Vanredni kongres partije je ne samo prilika nego i obaveza da uz ovo podsjećanje, potvrdimo i sposobnost da objektivno i samokritično protumačimo novu političku realnost. Prije svega poruku koju su nam birači uputili na izborima 30. avgusta prošle godine. I da pokažemo primjernu odgovornost za budućnost naše partije i naše države.

Demokratsku partiju socijalista Crne Gore smo zajedno stvarali, posvećenim, promišljenim i požrtvovanim radom. Trideset generacija građana Crne Gore dalo je nemjerljiv doprinos formiranju, reformisanju i profilisanju DPS-a kao savremene, dobro organizovane i uspješne evropske partije lijevog centra.

Rijetka je privilegija, ne samo na našem prostoru, da ljudi koji su stvorili partiju dožive da, s njom kao vodećom političkom snagom u društvu, ostvare sve najvažnije nacionalne interese jednog vremena.

Mijenjajući je pritom kontinuirano i trasformišući je od inertnog političkog pokreta naslijeđenog iz jednopartijskog sistema, do,  danas bez sumnje jedne od najorganizovanijih i pojedinačno najjačih partija u Jugoistočnoj  Evopi. Da bi na kraju tog 30-godišnjeg ciklusa po prvi put doživjeli iskustvo opozicionog djelovanja. Nakon izbora na kojima je Demokratska partija socijalista ostvarila rezultat, brojem mandata mjeren, trostruko bolji od učinka prve sledeće parlamentarne partije u Crnoj  Gori.  Takva pozicija nas dovodi do novog iskušenja.

Da li ćemo, kao i mnogo puta do sada potvrditi da smo partija politički zrelih, nacionalno odgovornih, ostvarenih ljudi, bezuslovno spremnih na sve korake koji će doprinijeti očuvanju vrijednosti koju smo stvorili? 

Hoćemo li i sada, dok je naša partija  u stanju preispitivanja i adaptacije na novu poziciju u političkom životu Crne Gore obezbijediti  svježi dah i energiju, da bi  DPS i danas i sjutra, kao moćna opozicija ili kao još bolja vlast, nastavila da presudno utiče na kvalitet i tempo daljeg evropskog razvoja naše države.

Ili ćemo, prateći balkanski politički stereotip, umišljeni, samodovoljni i nadasve sebični, objektivizirati odgovornost za rezultat koji smo prethodno sami ocijenili kao izborni neuspjeh i lične političke interese pretpostaviti zajedničkim, partijskim i nacionalnim. Nesumnjivo ovaj drugi scenario iznevjerio bi očekivanja onog dijela javnosti koji vjeruje u superiornost naše političke vizije, ali koji su  vremenom,  sve brojnije greške i deformiteti u njenoj realizaciji dovele do vrednosnog suda da nam, rekao bih u formi opomene, uskrati podršku na poslednjim izborima. Takav scenario dao bi i novi zamah svim našim protivnicima s političke i društvene scene koji godinama i ne rade ništa drugo osim  što prizivaju podjele i gubitak moći Demokratske partije socijalista.

Medju njima, najviše nas brinu oni koji DPS vide kao poslednju  prepreku koju treba ukloniti s puta ostvarivanja njihovih retrogradnih  nacionalističkih velikodržavnih interesa i ciljeva. Nažalost, rekao bih da su u pravu, u velikoj mjeri. Iskreno poštujući važan doprinos svih naših koalicionih partnera i svakog građanina pojedinačno, danas je jasnije nego ikad da je Crna Gora, budući pod permanentnom ofanzivom s raznih, moćnih nacionalističkih i imperijalnih antievropskih platformi, opstajala i razvijala se kao multietnička, demokratska i evropska država zahvaljujući odvažnoj, nepokolebljivoj viziji građanskog društva,  riješenog da bude dio evropskog sistema vrijednosti. Jasno je, dakle,  da na dostignutom nivou demokratskog razvoja nema odbrane ideje građanske Crne Gore bez jake građanske partije kao stožera njenog proevropskog  političkog fronta. Iz tog razloga, nažalost, još uvijek nema ni izvjesne građanske i evropske Crne Gore bez jake i napredne Demokratske partije socijalista u njoj.

Ne shvataju to još uvijek svi, uključujući i neke od naših političkih partnera, ranijih ili aktuelnih. No, politika je veoma egzaktna djelatnost. Na političkoj sceni svi vrijedimo tačno toliko koliko podrške građana dobijemo. Ni zeru više. Ne smijemo previdjeti to ni mi u DPS-u. U poslednjih četiri godine izgubili smo šest poslaničkih mandata. Za pobjedu 30. avgusta nije nam bilo neophodno  šest – dovoljan je bio jedan. Nije ga bilo. Moramo sebi odgovoriti: zašto?  Tek tada ćemo biti u stanju da trasiramo put  obnove izgubljenog povjerenja.  Šta je to što javnost za čiju se veću naklonost borimo od nas očekuje?

Očekuje promjene.  Ponajmanje programske. Jer, vizija razvoja Crne Gore, sadržana u našem programu partije pokazala je jasnoću, konzistentnost, vitalnost,  ostvarivost. Svi dostignuti etapni ciljevi na koje sam podsjetio, od mira i stabilnosti pa do ekonomskog i demokratskog razvoja koji nas kvalifikuju za prestižnu porodicu ujedinjene Evrope, veoma logično i bez lutanja, vodili su iz jednog u drugi. Na kraju, doživjeli smo  da nam i politički konkurenti, koji su tokom svih godina vršenja vlasti Demokratske partije socijalista  osporavili svaku našu politiku, sada kada su sami postali vlast prihvataju naš  strateški kurs državnog  razvoja.

Ne bih rekao ni da je oštrica aktuelne kritike prema nama usmjerena zbog naše organizacije, deficita unutarpartijske demokratije ili nedovoljne senzibilnosti prema standardima demokratskih političkih partija iz evopskog okruženja. I nama je  jasno da ima prostora za statutarna poboljšanja koja će voditi jasnijoj podjeli odgovornosti i većoj efikasnosti u realizaciji definisanih politika. Takođe i većem uvažavanju naših članova, između ostalog i kroz novopredložena rješenja neposrednog izbora čelnih ljudi stranke na državnom i lokalnom nivou.

Od nas se prevashodno očekuju promjene u dijelu realizacije, prethodno dobro odabranih i podržanih srateških politika za crnogorksu državu i društvo. A kad je o implementaciji riječ, onda je riječ o ljudima. O nama. Jer, mi smo preuzeli odgovornost za vjerodostojnu realizaciju politike kojoj su građani na svim prethodnim izborima davali povjerenje da mijenja Crnu Goru nabolje.

U odbrani od ovakve političke dijagnoze ne pomaže mnogo ni inače činjenično nesporni odgovor da smo tokom 3 decenije naše vlasti bili partija koja se najviše promijenila, programski, organizaciono, kadrovski. Da smo partija koja, iz jednog u drugi izborni ciklus promoviše ubjedljivo najveći broj mladih ljudi. Usuđujem se kvantifikovati – više od svih drugih partija zajedno, imajući u vidu one sa istom ili približnom dužinom političkog vijeka na crnogorskoj sceni.

Odgovor na takav alibi glasio bi relativno jednostavno: baš zato smo i bili vlast tako neuobičajeno dugo i time dobili priliku da toliko toga vrijednog postignemo.

No, sada smo suočeni sa nekom novom percepcijom i očekivanjem. Znali smo da dugo trajanje na vlasti neizbježno porađa i zasićenje. I da se ono može odlagati do nekog momenta samo na jedan način: odgovornim, poštenim, samoprijegornim obavljanjem povjerenog javnog posla, suzdržanim korišćenjem privilegija koje vlast donosi u svakom vremenu i u svakom društvu, utoliko suzdržanijim što je društvo siromašnije i osjetljivije na socijalne razlike  neizbježno produbljene u procesu tranzicije. Riječju – većom posvećenošću problemima ljudi i tada kada nam se učini da su njihova očekivanja nerealna, solidarnošću s njima u borbi za očuvanje egzistencije višestruko ugrožene: i tranzicijom i pandemijom, i susprezanjem bahatog ponašanja nosilaca vlasti  koje tako oštro para oko javnosti, posebno kad je u pitanju malobrojna zajednica poput naše.

Jer, to su pravila politike. U njoj, kao i u drugim djelatnostima postignuti rezultati su najvažniji faktor u ocjeni nečije uspješnosti. Nažalost, do toga dolazi prilikom  izvođenja relevantnih i istorijskih sudova, obavezno, s određene vremenske distance. A do tada, percepcija biračke javnosti o kvalitetima i slabostima aktera na političkoj sceni opredjeljuje odluku ko će dobiti povjerenje da vrši vlast i da se dokaže ostvarenim rezultatima. Ta percepcija crnogorske javnosti o nama 30. avgusta 2020. nije bila dovoljno dobra. To je realnost koja se prihvata, s kojom se ne polemiše. 

Koliko je snaženju  utiska o nezadovoljstvu vlašću doprinijela loša atmosfera  u društvu zbog drastičnog pogoršanja kvaliteta života svakog čovjeka u vremenu pandemije?

Koliko je negativnu sliku o nama pojačala  medijsko politička propaganda – domaća i iz zemalja involviranih u izborni proces, s lošim pobudama prema nezavisnoj i evropskoj   Crnoj Gori?

Koliko smo potcijenili manipulativni uticaj parapolitičkih  subjekata društva poput SPC na određene ciljne grupe u biračkom tijelu Crne Gore?

Odgovori na sva ova pitanja jesu važni, ali ne i najvažniji. Važnije je da imamo jasnu svijest o nezadovoljstvu dijela  javnosti  nama i beskrompromisnu riješenost da takvu sliku promijenimo.

Jer, ništa od prethodno pomenutog  što bi mogli označiti kao eksterne ili objektivne razloge nepovoljne percepcije ne možemo brzo promijeniti. Posebno ne iz opozicionih klupa.

A sebe možemo. To, ipak, zavisi samo od nas. Sigurno nećemo pogriješiti ako u dijagnozi uzroka pođemo od toga da je tokom apsolutno zaslužene, superiorne tridesetogodišnje  vladavine DPS-a, posustala naša senzibilnost u odnosu na uvijek naglašena i nestrpljiva očekivanja građana od vlasti. Takođe, vjerujem da nijesmo zaboravili koliko smo puta jedni drugima prepričali slike o nezrelom i destruktivnom rivalitetu predsjednika opštinskih odbora Partije i predsjednika opština iz naših redova. Mislimo li da je to ostalo van domašaja javnosti? I bez negativnog odraza na naš politički rejting?  Sjetimo se i koliko smo puta govorili o prenaglašenom lobiranju u nekim opštinskim organizacijama, s vrlo sebičnim ciljem da se u finalu kadrovskog procesa Predsjedništvo Partije dovede pred svršen čin – da samo verifikuje tobože nepodijeljenu podršku nekom kandidatu. Mislimo li da smo takvom praksom pomogli DPS-u u očuvanju njenog prestiža?

Koliko smo puta o tim primjerima neodgovornosti i suštinske nelojalnosti partiji blagovremeno razgovarali u organima partije na svim nivoima? Koliko smo puta upozorili naše predstavnike u lokalnoj ili državnoj vlasti,  ili u preduzećima i ustanovama kojim rukovode nakon pobjede naše politike, da moraju ljubazno i predusretljivo komunicirati sa građanima, jer to je, zapravo sama suština političkog umijeća.

Koliko smo puta u organima partije razgovarali o prigovorima za korupciju nekih djelova vlasti? Makar, da smo utvrdili da je samo riječ o zlim jezicima pa da time zaštitimo ljude koji su eventualno napadnuti zbog svog političkog uvjerenja.   Pamtimo li sve što smo jedni drugima kazali o našoj izbornoj infrastrukturi, koliko je zamro živi kontakt s biračima, koliko je zamijenjen površnim, sasvim nedostatnim analizama evidencija iz ranijih izbornih procesa. Koliko smo, dakle, rad s ljudima supstituisali radom s računarima i papirima, što je pogubno za ozbiljnu politiku.

Napominjem sve ovo da bi se prenuli i shvatili da su to greške svih nas: i predsjednika opštinskih odbora, i predsjednika opština, i članova Glavnog odbora i Predsjedništva, dakako i predsjednika i zamjenika predsjednika stranke.

Da bi dali učinkovitiji doprinos daljem ekonomskom i demokratskom napretku Crne Gore, da bi u ovom veoma teškom vremenu doprinijeli odbrani ugroženih nacionalnih interesa naše domovine, moramo najprije povratiti svoju  državno političku relevantnost. Dakle, moramo ispuniti očekivanje onog dijela pokolebane javnosti koja nas nije trajno napustila. Koja je  u poslednjih pet mjeseci shvatila da je naša politička alternativa na vlasti u Crnoj Gori, zahvaljujući neskrivenoj zavisnosti njene značajne većine od velikodržavnih i imperijalnih centara retrogradne, antievropske politike, kao  i zabrinjavajućem neznanju i neiskustvu u obavljanju važnih državnih poslova –  mnogo veća opasnost za društvo, svakog pojedinca i porodicu, od nespornih slabosti koje su uočili i kaznili kod nas. Ali, ne očekujmo da nas ti birači rehabilituju kao manje zlo, da zažmure pred našim greškama. 

Ne, taj dio javnosti od nas jasno očekuje poteze koji šalju poruku da smo shvatili njihovo upozorenje, da smo spremni na  korake koji će im uliti nadu da se odričemo loših navika i prakse.  I to je očekivanje od ovog kongresa.

Moramo odgovoriti mudro, tako što ćemo naći najbolju mjeru izmedju dvije potrebe. Da promjenama u vrhu  odgovorimo logičnom očekivanju javnosti od Partije sa reputacijom ozbiljnosti i odgovornosti, kakva je naša.  A s druge strane, da sačuvamo i dodatno valorizujemo ono što je tako očigledna komparativna prednost naše partije u odnosu na ukupnu konkurenciju. To je kvalitet naše politike. DPS nije partija sa instant političkom pameću, površna, dnevno politička, populistički atraktivna… Mi smo partija koja sve izazove pažljivo sagledava, smješta u širi kontekst, analizira kroz svoja iskustva,  i iskustva drugih, pa tek onda saopštava i preduzima moguća rješenja. Za dalje njegovanje i usavršavanje takve politike trebaju pametni, odlučni, karakterni ljudi sa integritetom. Takvih je uvijek nedovoljno. Zato, takve moramo pridobijati,  i u našim redovima sačuvati. Jednostavno, u partiji  možemo mijenjati pozicije s kojih ćemo nastaviti borbu za vrijednosti kojima smo posvetili svoje živote. Možemo iz prve linije fronta preći u drugu, otud svojim iskustvom oplemenjivati politički talenat i energiju nove i mladje generacije naše politike.

Ali nikad ne smijemo zaboraviti na svoju trajnu obavezu prema velikom, pobjedničkom timu naše partije i politike. Prema timu koji je obnavljao i razvijao savremenu Crnu Goru i koji je potpomognut novim snagama, mora odbraniti i na sadašnjoj vjetrometini, a  potom je  uvesti i trajno situirati  u sigurnoj luci EU.

Znam koliko su svi ti ljudi uložili energije i koliko su se  žrtvovali u neprestanim političkim borbama za istorijska postignuća savremene Crne Gore. Pojedini i svih tri decenije života,   lični i porodični mir i udobnost. Kako su podnijeli ugrožavanje dostojanstva, prolazeći neobuzdanu torturu političkih neistomišljenika i neprofesionalnih, funkcionalizovanih medija. Zato što su pred sobom uvijek imali više ciljeve kojima smo kao partija stremili,  i dostizali ih. Vjerujući da je to vrednije i racionalnije od valjanja u verbalnom blatu s ljudima kojima je i bio cilj da odvrate našu pažnju od dobrobiti Crne Gore. Zato sam beskrajno zahvalan svakom našem čovjeku koji je sebe utkao u dobro i napredak današnje Crne Gore. I posebno  onima koji su to radili najduže i sa mjesta najveće odgovornosti.

Crna Gora je i danas pred izuzetno delikatnim izazovom. Čini mi se ne manje opasnim od onog s početka 90-ih godina.  U nekim apspektima  podsjeća i na početak 20. vijeka, na  vrijeme nepromišljenih medjunarodnih scenarija, čiju je tragičnu cijenu platila upravo Crna Gora. Poslednjih nekoliko godina bili smo svjedoci krize globalnog političkog poretka, odbacivanja multilaterizma u  rješavanju najkrupnijih svjetskih problema i, nažalost, politički mazohističnog ugrožavanja  euroatlantizma, neupitno najdominantnijeg sistema vrijednosti poslije Drugog svjetskog rata, koji je promijenio nabolje ne samo Evropu i Ameriku, nego i čitav svijet. Nadam se da će promjena na čelu vodeće zemlje u svijetu dovesti do resetovanja tih negativnih političkih tendencija.  Živimo vrijeme podgrijavanja bezumnog populizma, koji je, istorijski već vidjeno, rasplamsao sve najniže strasti koje ljudski rod sobom nosi. Najgori šovinizam, obnovljeni antisemitizam, vjerski radikalizam i terorizam, rasnu diskriminaciju…

Na Balkanu, očekivano, to je  obnovilo  snove o njegovoj državnoj prekompoziciji i o stvaranju uvećanih, nacionalno i vjerski homogenih država. Ništa novo, to je vazdašnja ideja nacionalista koju temelje na vlastitoj prikraćenosti, netoleranciji i isključivosti. Smetaju im svi koji se nacionalno i vjerski drugačije deklarišu. Iz toga zaključuju   da je na Balkanu multietička demokratija nemoguća, te da naš region, mimo svijeta, treba ograditi nacionalnim i vjerskim torovima.

Valjda za njih  razumljivo, Crna Gora je dio apetita velikosrpskog nacionalizma, eufemistički promovisanog kao ”srpski svet”. Otužno je da neumorni zagovornici ove stupidne ideje nijesu ništa naučili iz najnovijeg tragičnog iskustva prilikom raspada jugoslovenske federacije. Jer, i u tu tragediju sa preko sto hiljada ljudskih žrtava uvele su nas iste ideje velikodržavanih nacionalizama. Njihova brza restauracija, poslije samo 25 godina, opominje da je nažalost, zasluženi politički pogreb ovih retrogradnih projekata ostao nezavršen posao.

Zato je i očekivano da njihovi autori i  protagonisti  ne odustaju, nego samo vrebaju za njih povoljnije medjunarodne prilike i novu šansu. Učinilo im se da je to baš ovo vrijeme populističkog sludjivanja na zapadu i nove ofanzive  interesa ”trećih strana” u Evropi i na Balkanu. Pokušali su i da dodatno podignu vrijednost svojih akcija u nerealnim i brzopletim aranžmanima pokrenutim sa odredjenih zapadnih adresa, da se preko noći riješe neka istorijska pitanja u našem regionu, kakvo je pitanje odnosa Srbije i Kosova.

I to je bio okidač za bahaćenje. Po istom receptu iz 90-ih. Navodno, Srbi u regionu su ugroženi pa im treba zaštita Srbije. Kojom ta država u stvari  ugrožava suverenitet svojih susjeda. Ovog puta na politički teren u Crnoj Gori   brutalno je uvedena i SPC. Kao dokazano najopakiji instrument velikosrpskog nacionalizma, podstrekač, jatak i advokat najmonstruoznijeg genocida u Evropi novog doba. U tom aranžmanu sve se tokom poslednje godine pretvorilo u tragikomičnu farsu. SPC je branila navodno ugrožene svetinje. Iako je zapravo providno pokušala da zadrži nezakonito prisvojenu imovinu koju su gradili crnogorska država i gradjani, a koja je uz to i kulturno istorijska baština Crne Gore. Dakle, naš identitet, naše ime i prezime. Država Srbija se odmah nezvana našla u ulozi branioca, kako kažu njeni zvaničnici,  svojih imovinskih prava, iako to tako ne tumači niko, čak ni iz redova SPC u Crnoj Gori. Ali smo tim povodom saznali da Srbiju u odbrani tobože ugroženog srpstva u Crnoj Gori vrlo zanimaju rezultati lokalnih izbora u Nikšiću, i predstojeći popis.

Za to vrijeme neki od  predstavnika medjunarodne zajednice iskazivali su naglašenu zabrinutost za navodno ugrožene vjerske slobode, umjesto da u djelovanju SPC prepoznaju tako očiglednu alatku malignog uticaja antievropske i antinato politike  u Crnoj Gori i na Zapadnom Balkanu. Zato su tako složena iskušenja kroz koja Crna Gora upravo prolazi. I  naša riješenost da odbranimo vrijedne tekovine savremenog razvoja naše države i društva mora biti nikad hrabrija i pametnija. S jasnom strategijom.

Na velikodržavni srpski nacionalizam moramo odgovoriti snagom naše države i crnogorskim društvom gradjana, a ne nacionalizmima multietničke Crne Gore. Na izazove globalizacije i savremenog razvoja moramo odgovoriti jasnom strategijom koja će Crnu Goru ubrzano reformisati i razvijati kao društvo znanja, otvoreno za inovacije i nove tehnologije, koje stvara šanse za obrazovane ljude i ukupnu mladu populaciju. Uz istovremenu brigu za ljude koji su svoj životni i radni vrijek ugradili u temelje naše savremene države. Na ponude da izadjemo iz prošlosti i jednostavno prevladamo podjele, tako što ćemo izjednačiti antifašizam i saradnju sa okupatorom, naš odgovor mora ostati da je Crna Gora  društvo neuglasle slobode i oaza za sve koji su izloženi bilo kakvoj diskriminaciji. Svoju prioritetnu posvećenost prevazilaženju naslijedjenih i limitirajućih podjela u crnogorskom društvu osmišljavaćemo pažljivo i u partnerstvu sa svim političkim subjektima kojima je na srcu gradjanska i evropska Crna Gora.

Svi strateški ciljevi politike naše partije, kao i do sada ostaju podudarni s državnim interesima i  ciljevima. Prije svega to je briga za ljude, za dostizanje višeg nivoa kvaliteta života građana Crne Gore. Za to nam treba slobodna, nezavisna, efikasna država vladavine prava. Treba nam i veća homogenizacija društva oko prioritetnih nacionalnih interesa, političko  i intelektualno liderstvo koje će podstaći na   prevazilaženje istorijskih podjela. Trebaju nam kompromisi na zdravim osnovama, poštovanja zajedničkog državnog doma, njegovog građanskog karaktera i razvoja multietničke demokratije kao najvrednije crnogorske legitimacije u Evopi 21. vijeka.  Za dalji razvoj savremene Crne Gore potrebna je moderna DPS, jedinstvena, državno odgovorna, razvojno kreativna,  oslobodjena loše prakse, senzibilna prema problemima građana, partija za novo doba. Za takvu ulogu mi imamo i  program i ljude, i dosadašnje rezultate koji nas preporučuju. To nas čini veoma  respektabilnim  subjektom na crnogorskoj političkoj sceni.

Imamo i znanja, i htjenja, imamo hrabrosti i odlučnosti da odbranimo Crnu Goru od svih nasrtaja, da je povedemo putem bržeg razvoja i napretka, zajedno sa svima koji dijele  ove ciljeve.

NEK’ JE VJEČNA CRNA GORA.