Video
POBJEDA: Istraživanje CG plus-a, objavljeno u decembru prošle godine, pokazuje da je procenat građana bez stava o istorijskoj ulozi Pavla Đurišića gotovo jednak zbiru onih koji prema njemu imaju pozitivan stav. Da li je riječ o neznanju i zbunjenosti ili o svjesnoj relativizaciji istorije?
ŠĆEKIĆ: Nijesam siguran da je riječ o neznanju i zbunjenosti. Od ispitanika nije traženo da se izjasne o istorijskoj ulozi Velička Bojovića, Zaharija Ostojića, Mirka Lalatovića, Vojislava Lukačevića, ili pak nekih drugih, široj javnosti slabije poznatih pripadnika četničkog pokreta, već o najmarkantnijoj ličnosti četničkog pokreta u Crnoj Gori – Pavlu Đurišiću. Ipak, siguran sam da je dio građana umoran od identitetskih pitanja i raznih istorijskih tema, koje se godinama unazad konstantno potenciraju i dijele društvo, jer elite na vlasti na ovim prostorima odavno nemaju što da ponude građanima osim istorijskih rasprava i izmišljanja prošlosti. I dok se građani bave istorijskim i identitetskim temama, pojedinci u vlasti se enormno bogate. Zato je poželjno da se u medijima što više raspravlja o istorijskim temama. Posebno o onim temama koje dijele društvo poput: 1918. godine, Podgoričke skupštine, zelenašima i bjelašima, četnicima i partizanima…
POBJEDA: Da li je upravo taj „neutralni“ prostor danas najveći rezervoar za revizionizam i normalizaciju ideologija koje su u direktno u suprotnosti sa antifašističkim temeljima savremene Crne Gore?
ŠĆEKIĆ: Nijesam siguran da su građani baš toliko neupućeni i neznaveni da neko može njima olako da manipuliše. Siguran sam i da je većina građana elementarno obrazovana, kao i da dobro znaju ko se na ovim prostorima uistinu borio protiv okupatora, a ko mu je servilno služio do posljednjeg dana rata. To vrlo dobro znaju i oni koji se godinama unazad uporno trude da osvjedočene saradnike okupatora predstave kao antifašiste. I njima je jasno da se njihovi „heroji“ i navodni antifašisti nijesu nigdje sukobili sa italijanskom i njemačkom vojskom. Drugo je pitanje zbog čega, kao i za čiji interes to rade.
POBJEDA: Može li se govoriti o sistemskom neuspjehu obrazovne i kulturne politike kada trećina društva nema stav o istorijski dokumentovanim ratnim zločinima i kolaboraciji?
ŠĆEKIĆ: Sistem obrazovanja ima svoje limite, niti je svemoćan niti savršen. Kakav će odnos imati građani prema prošlosti na ovim prostorima oduvijek je više zavisilo od režima na vlasti nego od sistema obrazovanja, koji uzgred kreira vlast. A vlast je oduvijek kreirala i kako će izgledati udžbenici istorije. No, ako se preko sistema obazovanja i udžbenika istorije u 19. i 20. vijeku donekle mogla oblikovati svijest građana, u trećoj deceniji 21. vijeka i vremenu vještačke inteligencije definitivno sistem obrazovanja i udžbenici istorije nemaju tu moć, i nijesu jedini izvor informisanja. Ali, kao društvo to nikako ne možemo da shvatimo, pa od sistema obrazovanja očekujemo da zaustavi centre moći i političke subjekte da ne prekrajaju istoriju. Iako su činjenice veoma tvrdoglave, ne zaboravite da živimo u vremenu u kome, nažalost, one praktično ništa ne znače. Zato, između brojnih drugih razloga, trećina građana nema stav o dokumentovanim ratnim zločinima i kolaboraciji sa okupatorom.
POBJEDA: Gotovo 60 odsto građana protivi se podizanju spomenika Pavlu Đurišiću, ali više od četvrtine nema stav. Kako tumačite činjenicu da se o spomeniku ličnosti sa istorijski spornom ulogom ne zauzima jasan vrijednosni stav?
ŠĆEKIĆ: Poražavajuće je to što više od četvrtine građana nema stav o podizanju spomenika Pavlu Đurišiću, ali je ipak značajnija činjenica da se skoro 60 odsto građana tome protivi. No, budući da se dijelu vlasti zasigurno ne dopada što se toliki postotak ljudi protivi podizanju spomenika ratnom zločincu, bojim se da će se ova priča prije ili kasnije ponovo aktuelizovati.
POBJEDA: Ako većina građana odbacuje spomenik, što u istorijskom smislu znači njegovo postavljanje – da li je to pokušaj nametanja narativa mimo demokratske volje?
ŠĆEKIĆ: Postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću je pokušaj njegovog nasilnog inaugurisanja kao pozitivne istorijske ličnosti, odnosno pokušaj da se četnički pokret predstavi kao drugi antifašistički pokret, što naravno istorijski izvori ne mogu da potvrde. Naprotiv, to je školski primjer izmišljanja prošlosti.
POBJEDA: Iako je spomenik predmet krivičnog postupka, institucije ga ni nakon više od četiri mjeseca nijesu uklonile. Kakvu poruku takva institucionalna pasivnost šalje društvu iz istorijske perspektive?
ŠĆEKIĆ: Imamo prevelika očekivanja od institucija koje su svojom pasivnošću i nečinjenjem nesumnjivo saučestvovale u podizanju spomenika Pavlu Đurišiću u selu Zaostro kod Berana. Ako očekujemo da će te institucije pronaći i ukloniti spomenik, bojim se da ćemo se načekati dok ga uklone i pronađu, ako ga uopšte iko traži. Da postoji politička volja da se ovo pitanje riješi, siguran sam da bi bilo ekspresno riješeno. Ali s obzirom da ne postoji politička volja da se ovo pitanje riješi, a imajući u vidu činjenicu da su na ovim prostorima institucije oduvijek bile pod apsolutnom političkom kontrolom, ne treba imati prevelika očekivanja da će se ovo pitanje riješti. Barem ne u skorije vrijeme.
POBJEDA: Može li se nepostupanje države tumačiti kao oblik prećutnog prihvatanja revizionističkih narativa?
ŠĆEKIĆ: Dok nas institucije sistema ne uvjere da svoj posao obavljaju nepristrasno, pošteno i profesionalno, a što po ovom pitanju zasigurno nije bio slučaj, apsolutno im se može spočitati da podržavaju revizionističke narative i ideologije koje su poražene u Drugom svjetskom ratu.
POBJEDA: Oko 12 odsto građana ima pozitivan stav prema Pavlu Đurišiću. Kako objašnjavate postojanje stabilne manjine koja afirmiše istorijsku ličnost čija je kolaboracija i odgovornost za zločine dokumentovana?
ŠĆEKIĆ: Iako naizgled ne djeluje kao posebno zabrinjavajući, podatak da oko 12 odsto građana ima pozitivan stav prema Pavlu Đurišiću je poražavajući i ne treba ga nipošto potcjenjivati. Tim prije jer postoji opravdana bojazan da to nije realno stanje. Ipak, dok god postoji većinski negativan odnos građana prema istorijskoj ulozi Pavla Đurišića, a vjerujem da će se uprkos političkoj klimi i ubuduće tako biti, nema bojazni da će se profašistička ideologija nadjačati i poraziti antifašističku ideologiju.
POBJEDA: Da li je to prije svega nasljeđe porodičnih i lokalnih narativa ili rezultat savremenih političkih i medijskih kampanja?
ŠĆEKIĆ: Zasigurno da u pozitivnom stavu koje je iskazao manji dio građana prema Pavlu Đurišiću ima porodičnog nasljeđa, lokalnih narativa, ali nesumnjivo da je tome najviše doprinijela politička i medijska kampanja. Kada bi mediji manje potencirali ove teme, i kada ih ne bi toliko eksploatisali, i građani bi bili spokojniji i bavili se pametnijim poslovima od recikliranja prošlosti.
POBJEDA: Pad podrške članstvu u Evropskoj uniji za oko 13 odsto u posljednje četiri godine, uz rast protivnika i neopredijeljenih, pokazuje da evropski put više nije neupitan. Da li se Crna Gora danas nalazi na istorijskoj prelomnoj tački, gdje se ozbiljno dovodi u pitanje njen civilizacijski i vrijednosni pravac?
ŠĆEKIĆ: Proces pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji se prilično odužio. Nije naodmet podsjetiti da je zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji podnijet krajem 2008. godine, a status kandidata Crna Gora je dobila krajem 2010. godine, dok su krajem juna 2012. godine počeli pristupni pregovori između Crne Gore i Evropske unije. Dakle, ko je rođen 2008. godine, kada je podnijet zahtjev za članstvo Crne Gore u EU, danas je skoro punoljetan građanin. Dok Crna Gora bude primljena u Evopsku uniju, a procjene govore da to neće biti prije 2028. godine, za očekivati je da će se trend pada podrške članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji nastaviti, a što je, između ostalog, posljedica dugog čekanja da zemlja koja se nalazi na samo sat vremena leta od Rima konačno postane članica Evropske unije.
POBJEDA: Može li se današnji pad povjerenja u EU tumačiti kao simptom dubljeg problema – gubitka jasne predstave o tome kakvo društvo Crna Gora želi da bude?
ŠĆEKIĆ: Ideja o ulasku Crne Gore u Evropsku uniju prije dvadesetak godina je bila vrlo atraktivna, moderna i zavodljiva. No, ta ideja je danas prilično potrošena, a što je, između ostalog, posljedica predugog čekanja da Crna Gora postane punopravna članica Evropske unije. Očigledno je i da članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji građanima danas nije toliko privlačno, kao što je bilo početkom 21. vijeka. Pritom, nakon smjene vlasti 2020. godine, nova vlast je obećavala da će Crna Gora do 2024. godine postati članica Evropske unije, pa se to nije desilo. Sada se tvrdi da prije 2028. godine zasigurno nećemo postati članica Evropske unije, a pominje se i 2030. godina. To je zaista dugo i predugo ,,putovanje u Jevropu“. Zato je pojmljivo što podrška članstvu Crne Gore u EU opada.
POBJEDA: Kada se svi ovi podaci posmatraju zajedno – visok procenat građana bez stava, manjinska ali uporna podrška Đurišiću, institucionalna pasivnost i pad povjerenja u EU – da li se u Crnoj Gori danas vodi tihi sukob između antifašističkog nasljeđa i savremenih političkih pokušaja njegove erozije? I ko, po Vašem mišljenju, trenutno ima prednost?
Preporučeno
ŠĆEKIĆ: Vodi se svojevrstan sukob između nezavisne, atifašističke, demokratske i evropske Crne Gore s jedne, i Crne Gore koja ima sluganski mentalitet s druge strane. Ne znam ko ima trenutno prednost, ali znam da zbog ovog sukoba godinama ispašta Crna Gora. No, siguran sam, da će na kraju trijumfovati antifašistička Crna Gora. Antifašizam uvijek u konačnici trijumfuje.
