Video
Uslov za ispunjenje poglavlja 23 je, kaže Ivanković, implementacija Evropske direktive o pravima žrtava, takozvane Direktive 29 iz 2012. godine, a trenutno je u završnoj fazi i usvajanje amandmana na tu direktivu, koji će poboljšati položaj žrtava i unaprijediti njihova prava.
“Ta direktiva, koju Crna Gora treba da implementira, očekuje ne samo od kandidata, nego i od svih članica Evropske unije da primijene niz prava za sve žrtve svih krivičnih djela. To znači da svaka žrtva, bez obzira na to da li se radi o ubistvu, nasilju u porodici ili provalnoj krađi, ima određen set prava. U okviru ostvarivanja tih prava, žrtve imaju pravo na podršku tokom cijelog krivičnog postupka, ali i bez obzira na to da li je krivični postupak pokrenut i da li je krivična prijava uopšte podnesena. Strategija koja je usvojena u decembru, kao i akcioni plan usvojen 25. decembra 2025. godine, podrazumijevaju da će biti dosta retroaktivne implementacije. Takođe moram da kažem da je strategija prilično neambiciozna – ciljevi i aktivnosti u akcionom planu su relativno skromni, ali predstavljaju značajan korak naprijed u implementaciji Direktive 29 iz 2012. godine”, rekla je Ivanković za Televiziju E.
Kaže da žrtve određenih krivičnih djela zahtijevaju posebnu osjetljivost, poseban pristup i specifične usluge, kao što su žrtve nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja, ili žrtve trgovine ljudima, te da je potrebno obezbijediti usluge koje su tim žrtvama neophodne.
“To su specifične vrste podrške koje možda nijesu potrebne drugim kategorijama žrtava, ali problem takvog fragmentiranog pristupa je u tome što, ako prepoznajemo samo jednu vrstu žrtava, sve ostale zanemarujemo. Bilo je situacija u kojima je bilo neophodno da postoje službe podrške, krizni i dugoročni odgovor. Nažalost, svjedočili ste masovnim ubistvima posljednjih godina, u kojima nije postojao strukturalni ni dugoročni pristup. Imamo veliki broj žrtava koje nemaju nikakav pristup podršci, a čak i kada govorimo o kategorijama koje su formalno prepoznate, mnoge žrtve ne dolaze do tih usluga. Kada je riječ o skloništima za žene žrtve nasilja, ta skloništa moraju imati licencu ministarstva, a pristup je moguć isključivo ako se prijavi krivično djelo, što obeshrabruje mnoge žrtve koje možda ne žele da ga prijave”, istakla je Ivanković.
Podsjeća da u Crnoj Gori postoji besplatna pravna pomoć za žrtve nasilja, ali ako žene nijesu informisane, tu pomoć neće moći da ostvare.
Ivanković ističe i da je potpuno svjesna da prava optuženih i okrivljenih moraju da se poštuju, ali nikako na štetu prava žrtava.
“Problem u postojećoj situaciji je što prava bez dostupnih usluga ne znače mnogo, kao ni prava bez načina za njihovu implementaciju. Moramo biti veoma pažljivi kada govorimo o osnaživanju i informisanju žrtava o njihovim pravima ako ta prava nijesu praćena konkretnom podrškom. Ne možete dati pravo porodici žrtve ubijenog ako usluge ne postoje. Zato je ključno da se prava, usluge, informacije i obavještavanje razvijaju paralelno. Kada govorimo o informacijama, važno je da nađemo vrijeme i žrtvi jasno objasnimo šta je očekuje”, naglasila je Ivanković.
Žrtva treba da dobije uslugu i prije prijavljivanja krivičnog djela, kaže Ivanković, kako bi se osnažila i odlučila da prijavi krivično djelo.
Dodaje da sistem treba da obuhvati sve scenarije i da žrtve posmatra kao osobe kojima je nanesena nepravda, jer je, kako ističe, prevencija najbolji način sprječavanja viktimizacije.
Preporučeno
“Treba da postoji podrška prilikom podnošenja krivične prijave, tokom istrage, rada tužilaštva i sudskog postupka. Postoji i obaveza obavještavanja žrtve o izlasku počinioca sa izdržavanja kazne, a podrška treba da postoji kontinuirano, bez obzira na to da li se vodi krivični postupak”, zaključila je Ivanković.
