Video
Rođeni je Kotoranin i porastao u porodici koja je njegovala pomorsku tradiciju.
“U mom naselju nije bilo dosta djece sa kojom smo se igrali, zato smo išli u obližnje naselje Blagente gdje smo sa prijateljima provodili vrijeme. To je nešto čega se često sjetim. Kasnije kreće škola i dosta brzo sam krenuo sa plivanjem, sa sedam godina, a onda sam prešao na vaterpolo sa 10 godina”, prisjeća se Janović u emisiji na Parlamentarnom kanalu.
Za njega kao školarca i za njegovu porodicu je bilo jako važno da uporedo sa sportom nastavi školovanje.
“Sada kada to posmatram kroz svoju djecu shvatim koja je to bila žttva i kakva su to bila odricanja. Situacije i događaji koje su vršnjaci proživljavali dok ste se vi bavili sportom i prolazili sve te stresove od utakmica, treninga, sve pritiske. Vi ste morali da živote spartanskim životom”, kaže on.
Govoreći o svom bratu, takođe vaterpolo šampionu, Mlađanu Janoviću, po kome je i sinu dao ime, kaže da su uvijek bili podrška jedan drugom, ali da su kao prava braća imali i česte svađe oko igre na utakmicama.
“Bili smo igrači na kojima je praktično počivala igra reprezentaciije i samim tim kada ste stubovi svog tima, kada od vas zavisi rezultat reprezentacije, te odluke su uticale i na naš odnos. Kada se vratimo bez medalje onda smo znali da se svađamo žestoko, roditelji su morali da zatvaraju prozore da komšije ne slušaju”, kaže kroz smijeh Janović.
Ističe da je bila privilegija igrati sa bratom, ali i ostalim velikim imenima naše reprezentacije. Igrajući za reprezentaciju Jugoslavije i Srbije i Crne Gore takođe sam stekao velike prijatelje.
“Neki su sada kao ja u politici, na suprotstavljenim političkim stranama, mislim na Šapića koji je gradonačelnik Beograda prije svega, sa kojim sam u sjajnim odnosima, bili smo zajedno svjetski i evropski prvaci, bili cimeri u reprezentaciji. Zatim Vanja Udovičić, Danilo Ikodinović, Savić, Ćirić. To su prijateljstva do kraja života i dan danas možemo da se oslonimo jedni na drugog bez obzira na bilo kakva opredjeljenja”, kaže on.
Sve medalje su mu drage, ali posebno mjesto ima zlato u Malagi 2008. godine sa Evropskog prvenstva.
“To su bile utakmice u kojima smo bili mnogo jači od protivnika. U Mančesteru smo, dok su se drugi pripremali, mi praktično s kafe išli na utakmice i dobijali 20 razlike. Napravili smo nevjerovatan podvig da kao debitant i osvojite Evropsko prvenstvo. To je bila nevjerovatna emocija, nakon povratka u Crnu Goru nijesmo mogli sebi kafu platiti u lokalima koliko su se ljudi radovali”, kazao je on.
Ponosan je što se i njegovi sinovi bave vaterpolom, ali je svjestan bremena koje nose zbog uspjeha njega i brata.
Kaže da se nakon sportske karijere umorio od putovanja i da sada kroz posao poslanika, a ranije i ministra odlazi samo na ona koja su jako važna za društvo.
“Svi ti sati na aerodromima i ta putovanja ostavili su traga, zato sada najviše volim da sam kući”, kaže on.
Porodica mu je najveći oslonac, ali loše trenutke prebrodi sam, jer ne voli da opterećuje druge.
Preporučeno
“Nema idealnog života. Naučio sam da ne postoji lakši put i da se do cilja dolazi težim putem. U životu nema prečica”, kaže Janović.
