Opet je Crnom Gorim prostrujala vijest da je neki srpski pop neđe nešto govorio protiv Države i opet na to nije reagovala ni jedna institucija pa je stvar adaktirana. Do sljedeće prilike. Svakog čuda za tri dana dosta. I tako godinama. Decenijama.
U subotu, 7. juna je u manastiru Podmalinsko u blizini Šavnika, prema objavi na sajtu Eparhije budimljansko-nikšićke, „služen je parastos prvoj i drugoj durmitorskoj četničkoj brigadi i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini“. Tom prilikom je, kako je navedeno, Metodije Ostojić nazvao Josipa Broza Tita „najvećim monstrumom“, a Dragoljuba Dražu Mihailovića i Pavla Đurišića „najvećim vitezovima i herojima II svjetskog rata“ „koji su čista obraza branili najveću svetinju svoju dušu, svoju vjeru i svoju porodicu i narod od one pošasti mračne koja se nadvila i dalje je nadvijena, stoji nad našim glavama“.
„Najveći iz našeg roda nemamo im grobova. Nema groba Sveti Sava, spalili su ga oni čiji nasljednici su posle njega spaljivali i Dragoljuba, ni njemu groba nema. Njegošu su sedam puta grob preturali i danas nad njegovim grobom to što stoji nije grob, to je sramota, to je mauzolej paganski pravoslavnom mitropolitu i vladici i svetitelju stoji kao znak našeg poniženja i ropstva koje je još uvijek aktuelno i traje“, kazao je, prema objavi na portalu Eparhije budimljansko-nikšićke, Metodije Ostojić.
Dakle, Tito je „najveći monstrum“, četnici su „najveći vitezovi“, koji nijesu mrava zgazili nego su „čista obraza“ „branili porodicu i narod“, a današnja Crna Gora je za njene građane „poniženje i ropstvo“.
Kontinuitet napada na Crnu Goru
Crna Gora od pada komunizma egzistira pod kontinuiranim teškim uvredama i najgrubljim i najočitijim neistinama i napadima na državno uređenje i ustrojstvo, vanjsku i unutrašnju politiku, istoriju, kulturu, prosvjetu… Individue koje su formalno sveštenici crkve druge države javnim plasiranjem neistina, nerijetko i direktnim prijetnjama targetiraju praktično svaku oblast života ili društveni proces koji im nije po volji. Nerijetko pri tome čine krivična djela, najčešće izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje iz člana 370 KZCG. Iole izbirikaniji pravnik bi lako utvrdio u brojnim „besjedama“ i kršenja narednih članova KZ koji se tiču djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti. Ali pravosuđe na sve ovo snom mrtvijem spava. I tako već četrdesetak godina.
Samo jednom je na pritisak medija Amfilohije Radović pozvan da dâ izjavu o govoru koji je sadržavao prijetnje. Nije bilo daljih koraka pravosuđa.
Na drugoj strani, autori utemeljenih kritika ponašanja formalnih sveštenika suočavaju se sa prijavama advokata Crkve Srbije i aktivnostima tužilaštva. Upravo to se dogodilo prije nešto više od godine profesoru Fakulteta za crnogorski jezik, istoričaru, Bobanu Batričeviću, samo zato što je u kolumni napisao da su Joanikije Mićović i Metodije Ostojić veličanjem Draže Mihailovića i proruskom orijentacijom pokazali da se ne bave širenjem vjere „već srpskog nacionalizma, mržnje i ksenofobije“. Sud je na kraju obustavio postupak, ali je alarmantno da se utemeljena kritika jedne vjerske organizacije uopšte mogla naći na sudu i to aktivnošću tužioca.
Na novinarke javnog servisa Tanju Šuković i Snežanu Rakonjac je prije pet godina nakon što su pripremile dokumentarnu emisiju o izjavama Amfilohija Radovića dignuta hajka u kojoj su učestvovale i neke stranke koje su danas na vlasti.
Od političkih i lukrativnih dilova do pukih izvršilaca
No, ne treba drvljem i kamenjem samo na pravosuđe. Ono nije jedini segment crnogorskog društva koji Crkvu Srbije i njene uposlenike i aktiviste tretira kao nedodirljive. Takav ambijent je pravosuđu kreirala politika koja i sama gleda da se ne zamjera popovima.
I u decenijama prethodne vlasti mogli su se na prste jedne ruke prebrojati oni u establišmentu koji su se usuđivali da uđu u klinč sa srpskim popovima i njihovom organizacijom. Većina je ćutala ili kolaborirala, a bilo je vjerovatno i onih koji su pravili lukrativne dilove. Jer, teško je povjerovati da su u dvadesetak godina onolike nekretnine tek tako, bez obostrane koristi, promijenile vlasnika.
O današnjim vlastima da ne govorimo. Pogotovo otkako je prije tri godine Vlada Crne Gore zaključila s Crkvom Srbije kontroverzni ugovor iz čijeg je prvog člana jasno da je riječ o aktu koncipiranom po volji Beograda. Dok se u ugovorima s ostalim vjerskim zajednicama država Crna Gora odnosno njena Vlada navode, uobičajeno, na prvom mjestu, a vjerska zajednica na drugom, u ugovoru s Crkvom Srbije je obrnuto. Štoviše, formulacija je takva da su strane u najmanju ruku izjednačene. Uporedni presjek četiri ugovora to dokazuje.
To je, dakle, ambijent u kojem nas Joanikije Mićović, Metoje Ostojić i ta ekipa s vremena na vrijeme časte mudrostima o četnicima i svjim viđenjem naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
O tome kako država treba da se odnosi prema crkvi koja se raspojasala u svojoj bahatosti i osjećaju svemoći ne treba naročito mudrovati. U proteklih dvadesetak godina stotine sveštenika osuđene su u brojnim zemljama zbog pedofilije. Dakle, nijesu nedodirljivi. Ako pravosuđe radi svoj posao.
U Crnoj Gori i okolnim u ovom smislu sličnim tamnim vilajetima čak je teško zamislivo da se neki sveštenik nađe na sudu osim eventualno za krivična djela protiv života i tijela i imovine. Zato popovi svako malo nekažnjeno prizivaju ili glorifikuju zločince iz II svjetskog rata.
Je li posao pravosuđa da procesuira slučajeve poput ovog od prije neki dan?
Preporučeno
Svako ko se to pita neka zamisli da neko na primjer u Njemačkoj danas krene da poredi Getea i Kajtla. Ili da nekome padne na pamet da predloži da se spomenici podignu Himleru i Polu. Ili da se po raznim dernecima, ali i javnim skupovima svako malo priziva ponavljanje Aušvica. To, naravno, nije moguće ni zamisliti. A nije zato što je svaki oblik isticanja i ispoljavanja nacizma uvijek uredno i pravovremeno procesuiran i što postoji svijest da će svaki eventualni takav čin biti predmet tužilaštva i sudova.
Video