Video
Čitaocima su ukazali i da je Metodije Ostojić iskrivio činjenice i falsifikovao istoriju tvrdeći da je, za vrijeme Drugog svjetskog rata savezničko bombardovanje bilo usmjereno samo na prostore u kojima živi srpski narod i da, kako on kaže “fašistički Zagreb” saveznici nijesu “dirali” kao i da u njegovom oslobađanju nije bilo partizanskih žrtava.
Kako se Ostojić nije zaustavio na tim tvrdnjama i veličanju četničkog pokreta, već je pokušao da napravi sponu između sponu između narodno-oslobodilačkog pokreta i ustaša, odnosno ustvrdio da „od kraja Drugog svjetskog rata caruje titoističko-ustaška koalicija“ Raskrinkavanje se moralo i dalje baviti i njegovim izjavama. Preciznije, istražili su četničko-ustašku koaliciju, saradnju ova dva pokreta na prostoru zloglasne NDH. Po drugi put gost Raskrinkavanja (Raskrinkavanje.me) je novinar i istoričar Matej Ivušić čiji članak objavljujemo integralno:
Saradnja ustaša i četnika u NDH
Suradnja ustaša i četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj predstavlja jedan od najčudnijih aspekata Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Unatoč nepomirljivom sukobu između hrvatske i srpske nacionalne koncepcije, pojava zajedničkog neprijatelja u vidu Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) dovela je do njihove zajedničke borbe protiv „komunističke opasnosti“.
Talijanski general Roatta predložio je suradnju u Ljubljani 1942. godine, istaknuvši da četnici nisu neprijatelji Osovine i da je potrebno da NDH zaboravi na ovog svog neprijatelja, kako bi imali samo jednog neprijatelja, odnosno komuniste.
Dodatni faktor koji je olakšao zbližavanje bilo je postupno povlačenje talijanske vojske s reokupiranog područja NDH sredinom 1942. godine. Četničke grupe koje su se dotad oslanjale na talijansku zaštitu našle su se u neizvjesnosti pa su bile prinuđene tražiti nova savezništva ne bi li opstale.
Prvi formalni sporazum sklopljen je krajem aprila 1942. godine između ustaških predstavnika i zapovjednika četničkih grupa u okolici Mrkonjić-Grada Uroša Drenovića, za koga je sporazum predstavljao izlaz nakon teškog poraza u sukobu s kozaračkim partizanima. Suštinu dokumenta činila je izjava da će se četnici i oružane snage NDH zajednički boriti protiv NOP-a dok su vlasti NDH jamčile zaštitu srpskih sela, materijalnu pomoć i slobodu vjeroispovijesti.
Potkraj maja 1942. uslijedili su sporazumi na području sjeveroistočne Bosne, konkretno s ozrenskim, trebavskim i zeničkim četničkim grupama. Prema ovim dogovorima, četničke grupe su priznale vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i obvezale se surađivati na uništavanju partizana.
Značajan je podatak da je područje 2. domobranskog zbornog područja u Banja Luci 1943. godine surađivalo sa četiri četničke grupe (ozrenska, trebavska, sobotička i borjanska), jednim četničkim pukom (Manjača) i jednim četničkim bataljunom (Obilić). Ove su postrojbe imale ukupno 13250 boraca, što pokazuje razmjere suradnje.
Najbolja suradnja razvila se u sjevernoj Dalmaciji i Lici u organizaciji stožernika Davida Sinčića. Početkom 1942. godine Sinčić je uspostavio kontakte s četničkim vođama poput Mane Rokvića, Branka Bogunovića i Steve Rađenovića. Sinčićevi izvještaji pokazuju da je već u maju 1942. postignuta konkretna suradnja, uključujući zajedničke akcije protiv partizana i uspostavu hrvatskih upravnih organa na područjima pod četničkom kontrolom, uz pomoć četničkih vođa. Posebno je značajan bio dolazak četničkih predstavnika Slavka Bjelajca i Milana Plečaša u Knin u julu 1942. godine, kada su izrazili spremnost za suradnju uz uvjet vraćanja oduzete imovine Srbima i puštanja iz koncentracijskih logora onih Srba koje zatraže četnički vođe.
Posebno kompleksan slučaj predstavlja Momčilo Đujić, istaknuti četnički vođa u sjevernoj Dalmaciji, koji je, unatoč početnom otporu, s vremenom prihvatio određene oblike suradnje. Najznačajnija promjena u Đujićevu ophođenju prema NDH dogodila se 10. aprila 1943. kada je poslao delegaciju koja je došla čestitati i prisustvovati zboru povodom godišnjice NDH u Kninu, što je predstavljalo jasno priznavanje ustaške države. Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. Đujić je potpuno prešao pod njemačko zapovjedništvo.
Unatoč formalnim sporazumima, suradnja je bila opterećena međusobnim nepovjerenjem i sumnjičenjima. Četničke grupe izbjegavale su potpuno priznavanje NDH kao nadležnog faktora i često su preferirale pokroviteljstvo talijanskog okupatora. S druge strane, ustaški faktori nisu se mirili s autonomnim statusom četnika i inzistirali su na potpunoj subordinaciji. Četničke postrojbe kontinuirano su kršile dogovorenu suradnju, napadale manje skupine domobrana i ustaša te provodile zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Svoje čine nijekali su pred vlastima NDH, a svoje zločine pripisivali partizanskom pokretu. Zbog toga su vlasti NDH tijekom 1944. i 1945. godine mijenjale svoja gledišta o četničkom pokretu, nastojeći ih razoružati i uništiti.
Zanimljiv je i slučaj Pavla Đurišića, zapovjednika crnogorskih četnika koji se povlačio pred partizanskim snagama, pri čemu je u Zagrebu 16. marta 1945. sklopio sporazum sa Sekulom Drljevićem. Međutim, ova suradnja završila je tragedijom: ustaške i domobranske jedinice iznenadno su napale Đurišićeve snage na Lijevča polju 4. aprila 1945. te ih u trodnevnim borbama razbile. Nakon što se predao nadajući se milosti, Đurišić se uputio u Staru Gradišku i predao. Ondje su ga ustaše razoružali, a Đurišić i njegova grupa odvedeni su u Jasenovac gdje su pogubljeni. Ovaj slučaj ilustrira krajnje granice četničko-ustaškog nepovjerenja čak i u trenucima suradnje.
Važnu ulogu u omogućavanju suradnje igrali su njemački i talijanski okupatori. Inicijativa za suradnju četnika i ustaša potekla je od Nijemaca i Talijana, koji su već do početka 1942. godine uspostavili niz suradničkih odnosa sa četničkim pokretom. Posljedice zaustavljanja njemačkih postrojbi pred Moskvom zimi 1941. na 1942. godinu bile su potreba izvlačenja njemačkih snaga s Balkana i njihovo upućivanje na istočno bojište. Stoga su Nijemci nastojali spriječiti otvorene sukobe između četnika i oružanih snaga NDH te ih privoljeti na suradnju protiv partizanskog pokreta.
Vlasti NDH uočile su da su postignuti sporazumi o suradnji između četnika, Talijana i Nijemaca uglavnom na štetu njihovih interesa, pa su zahtijevale da prigodom pregovora bude prisutan i njihov neslužbeni promatrač. Upute poglavnika Pavelića od 26. juna 1942. godine o postupku sa četnicima razotkrivaju pragmatičnost ove suradnje. Zaključeno je da su se četnici opredijelili za suradnju jer su partizani ugrožavali njihov opstanak i da će suradnja postojati samo dok postoji opasnost od partizana, a kada ona prestane, tada četnike treba razoružati.
Obje strane nastojale su opravdati svoju suradnju. Četničke vođe objašnjavale su suradnju kao taktičku nužnost za očuvanje srpskog stanovništva od „fizičkog istrebljenja“. U elaboratu „Četnički pokret u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji“ iz oktobra 1942. godine naglašava se da četnici moraju smanjiti broj svojih neprijatelja i da su njihovi interesi u ovom momentu identični sa interesima okupatorskih vlasti – borba protiv ustaša i komunista
Preporučeno
Ustaše su pak suradnju sa četnicima smatrale „državnom nuždom“ i taktičkim potezom usmjerenim protiv glavnog neprijatelja – NOP-a. Pavelić je ovu politiku odobrio okružnicom od 26. juna 1942. godine, u kojoj je naglasio četničke ponude za predaju valja prihvatiti
