Jovanović: Vjerujem u destruktivne kapacitete Amfilohija Radovića i ne sumnjam u njegovu sposobnost na najgore scenarije

Najava Mitroplotita crnogorsko-primorskog Amfilohija da će mošti Svetog Vasilija Ostroškog biti na crkveno-narodnom Saboru u Nikšiću 21. decembra, nikog nije ostavila ravnodušnim. Za nekog je to nezapamćena zloupotreba vjere, za druge morbidna destrukcija, a za treće prilika da “ličnost Svetog Vasilija svojim moćima objedini sve ljude i sve duše žedne i gladne Boga i ljubavi Božije”. Jasno je da Srpska crkva u Crnoj Gori, osim “objedninjavanja ljudi i duša žednih i gladnih Boga”, želi postići, u ovom trenutku njihov primarni cilj – napraviti pritisak na vlast da se sa dnevnog reda Skupštine Crne Gore skine Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. U simboličkoj ravni  ovo “zveckanje kostima”, mnogi doživljavaju kao “zveckanje oružjem” i zlokobno podsjeća na bosanske devedesete. I Slobodan Jovanović, publicista i osnivač Crnogorskog pokreta smatra da Mitropolija crnogorsko – primorska ne preza od podsticanja svih vrsta otpora, uključujući i nasilne, donošenju i sprovođenju Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

“Ja vjerujem u destruktivne kapacitete Amfilohija Radovića i ne sumnjam u njegovu sposobnost na najgore scenarije. Sama činjenica da manipuliše sa moštima jednog od dva najznačajnija crnogorska sveca, govori da mu ništa nije sveto i da se neće libiti da brani svoju poziciju i prolivanjem tuđe krvi. Ne bi mu bilo prvi put da svojim djelovanjem podstiče takve epiloge“, kaže Jovanović u razgovoru za Standard.

Da li mislite da bi za ovu “akciju” Amfilohije mogao dobiti amanet od Vaseljenske patrijaršije?

Vjerujem da vam je poznato da sam se bavio istorijatom hrišćanstva na prostorima Crne Gore, između ostalog i uticajem i posljedicama djelovanja Vaseljenske patrijaršije na crkveni život u Crnoj Gori. Nijesam siguran da je uvijek zasnivan na kanonski prihvatljiv način i da je počesto ekonomija imala prevagu nad crkvenim pravilima. Podśetio bih i na pismo Vaseljenskog patrijarha u kojem on poriče nešto što postoji u dokumentima same Vaseljenske patrijaršije, autokefalnost CPC prije 1918. Ako me pitate da li bilo logično uskraćivanje amaneta u zloupotrebi mošti sveca u necrkvenim, može se reći i u političkim stvarima, onda je odgovor potvrdan.

Da li je ovim činom SPC pokazuje da neće biti granica niti će birati sredstva za odbranu svog uticaja u Crnoj Gori?

I ne samo ovim činom. SPC je već u fazi javne rasprave organizovala fizičke napade na vladiku i predstavnike CPC. Uostalom, ja vjerujem da je SPC bila spiritus movens svih uličnih protesta u posljednje četiri godine, bilo zbog Zakona, bilo zbog članstva u NATO. Takođe vjerujem da je umiješala prste u skandalozno javno objavljivanje neformalnog dokumenta Venecijanske komisije na njenom sajtu prije par godina. Ne zabopravimo da je SPC u Crnoj Gori finansijski moćna organizacija. Manipulativno šetanje mošti Sv. Vasilija po ulicama Nikšića, kako bi se okupio što veći broj i tako predstavila snaga SPC na njegovom značaju za vjerujuće, plač kopije pećke bogorodice u Baru, naprasno nazivanje „lažnih ljudi sa lažnom vjerom“ braćom, pozivanje „volova“ na bratstvo i jedinstvo, manipulacije sa pismom Svete Stolice, … i još mnogo toga što očekujem govori da nema te granice u moralnom posrnuću koju Amfilohije Radović i SPC neće preći. Vrlo je deprimirajuće koliko je Crna Gora, u odnosu na vrijeme koje pamtim, dok sam živio u njoj, regresirala i u intelektualnom, i obrazovnom, i u kulturološkom smislu, pa je danas moguće prodavati ideje i ideologije iz mračnih bunara prošlosti, jeftine opsene i opskurantne vrijednosti. Pod uslovom da to možemo nazvati vrijednostima. Sa takvom populacijom veoma lako je manipulisati čak i od strane tako jeftinih i providnih manipulatora kakvi su korifeji SPC u Crnoj Gori. Ne zna čovjek da li da se nasmije ili zaplače nad „suzama“ iz Bara i opštoj pomami zbog toga.

Ako svemu ovome dodamo izjavu lidera DF da su spremni i živote da polože za odbranu imovine srpske pravoslavne crkve, da li se može reći da su skinute rukavice i da nam nad glavom vise bosanske devedesete?

Kad govorimo o DF-u, SNP-u, Demokratama, sve je to jedno biračko tijelo u kojem se samo mijenjaju procenti jednih nauštrb drugih. To govorim kako bih naglasio da je to društvo već pokušavalo nasilno da mijenja političku realnost u Crnoj Gori više puita. Pokazalo se da nije postojala kritična masa za podršku niujednom pokušaju, iako je bilo čak i oružanih pobuna. Ovaj put imamo tu vjersku komponentu koja dodatno uložnjava situaciju. Ako je suditi po najnovijem istraživanju CEDEM-a, koje je, gle čuda, nekako javno obznanjeno baš uoči donošenja Zakona u Skupštini, SPC je institucija od najvišeg povjerenja. Ne bih isključio mogućnost organizovanja uličnih protesta, ni nasilja na njima, blokadu vjerskih objekata, ali što se tiče vrha DF-a ne vjerujem u njihovo busanje u prsa. Više ih vidim kako jedu koljenice dok guraju druge da atakuju na državu i njene institucije. Malo mi, ipak, prejako zvuči poređenje sa bosanskom tragedijom devedesetih, makar zbog opštih okolnosti kad je u pitanju zapadni Balkan onda i danas i pozicije Crne Gore u bezbjednosnom smislu, kao članice NATO,

Da li danas plaćamo sav dualizama, neodlučnosti, inertnost i pomanjkanje reakcije vlasti  u posljednjih tridesetak godina na destrukciju i samovolju SPC u Crnoj Gori?

Mnogi o tome govore i pišu, konačno, i ja sam o tome više puta pisao, da je izgubljeno dragocjeno vrijeme u godinama nakon izglašavanja nezavisnoati, kada je postojalo dovoljno energije i pobjedičnog duha da se nezavisnost Crne Gore dovede do potpunog zaokruženja. Kao da nije postojala dovoljna svijest da je svaki potrošen dan poklon snagama koje su poražene na referendumu da se organizuju i popune sav prazan prostor koji im je, svjesno ili nesvjesno, ostavljen. Ako je postojala ideja da se smire strasti, da se izbjegava ośećaj kod druge strane namjerne provokacije, te da će vrijeme učiniti da svi prihvate Crnu Goru kao svoj jedini okvir, to je bila teška zabluda. Posebno je bilo kratkovido ne rješavati odmah nakon proglašenja nezavisnosti crkveno pitanje u Crnoj Gori i ostaviti Srpskoj crkvi ogromne finansijske resurse i čak je u određenim trenucima pomagati u njenom širenju. Danas imamo vrlo ozbiljnog protivnika svemu crnogorskom, uključujući i državu, protivnika koji je stub velikosrpske politike u Crnoj Gori i prema Crnoj Gori. Koliko je to porazno za Crnu Goru govori sve veći brpoj mladih ljudi koje ne opčinajava nauka i sloboda mišljenja i djelovanja, već crvene dogme i svetosavski opskurantizam. Crkva na Rumiji i krstionica kod Tivta su samo dio te politike „da se ne talasa“, što se može tumačiti i kao povlačenje države pred nasiljem SPC i njena nemoć da se suprostavi monstrumu za čije dimenzije je i sama odgovorna. Jasno je da dalje oduglovačenje samo doprinosi još većem rastu.

Na koji način država treba da reaguje?

Nebrojena puta sam pisao da je dosljedna primjena zakona, jednako za sve i na sve, najbolji recept za održanje građanskog mira. U takvim okolnosti svako zna posljedice svog djelovanja unaprijed i to djeluje destimulativno na potencijalne prekršioce zakona. Danas ulicama Crne Gore slobodno šetaju ljudi odgovorni za pucnjavu po ulicama Podgorice prije dvadesetak godina. Ožiljci od metaka postoje još na policijskim oklopnim vozilima. Optuženi za pokušaj terorizma, a u stvari za oružani prevrat sa planiranim ubistvom najviših državnih funkcionera, za što je predviđena i maksimalna kazna zatvorom, slobodno se kreću po Crnoj Gori i okruženju. Često se ima ośećaj da se prema zakonima odnosimo prilično voluntaristički. Ne znam da li je neko mislio da se neprimjenom zakona i nesankcionisanjem po zakonu smiruju političke strasti ili je u pitanju nekakva bolećivost prema političarima, ali to sigurno stimuliše na ponavljanje scenarija. Dakle, jedini recept za koji ja znam jeste dosljedna primjena zakona prema prekršiocima, bez nepotrebnog policijskog nasilja, na isti način kako to rade policijske snage u Francuskoj ili bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Država je jedina ovlašćena za upotrebu sile i dužna je da je primjeni u slučajevima kada se ugrožava građanski mir, državni poredak i onemogućava sprovođenje donešenih zakona u Skupštini. A onda i drastične sankcije prema odgovornima. Bez pardona!

Samir Rastoder