Kockica po kockicu sklopljen je čitav mozaik parlamentarne predstave odigrane u ponedjeljak.

I vlast i opozicija su na sastanak došle s pripremljenim prijedlozima dogovora. Kada je namirisao da je izgledno da PES makar krene da razmatra prijedlog opozicije Andrija Mandić je izrežirao predstavu u tri kratka čina. Prvo je naprasnim zakazivanjem skupštinske sjednice sveo bilo kakve razgovore na apsurd, te je sastanak prekinut. U drugom činu je izrecitovao petparački panagerik o važnosti opozicije i njegovom navodnom žalu što, eto, kao nevoljno, mora da ih kazni.

Najvažniji je, kao u svakoj predstavi, treći čin. Mandić je, u skladu s izrekom kćerku kara, snahi prigovara, upozorio DPS, a zapravo PES, da vladajuću većinu čine „pošteni ortaci“ te da stoga „parcijalni“ sporazumi s opozicijom ne dolaze u obzir jer su „na štetu“ ostalih.

„Mi smo parlamentarna većina. I u toj parlamentarnoj većini, gdje svi želimo da budemo pošteni ortaci, neprihvatljivo je da neko iz opozicije pravi parcijalne dogovore sa bilo kojim dijelom parlamentarne većine. I to moraju da znaju kolege iz DPS-a. Ako oni misle da mogu da prave dogovore pojedinačne – s nama, evo da počnem od nas, s Koalicijom za budućnost Crne Gore, s vama, kao najvećim poslaničkim klubom u parlamentarnoj većini, s kolegama iz Demokrata – da je to prosto neprihvatljivo. Jer mi nastupamo kao parlamentarna većina prema opoziciji. Neko je mislio za taj mali, lukavi, dječački plan, da će sada naći kolege iz PES-a pa s njima napraviti neki poseban dogovor na štetu ostatka parlamentarne većine, mislim da su ti koji su to osmišljavali mnogo naivni“, kazao je Mandić.

Ne treba mnogo pameti za razumijevanje kome se Mandić zapravo obraća. On kaže da opozicija, konkretno spominje DPS, ne može da pravi „pojedinačne dogovore“. Dogovor podrazumijeva dvije ili više strana. Što ima Mandić da prigovara DPS-u? Oni su na suprotnim stranama. I što ga briga za DPS? On, naravno, prekoreva onu drugu stranu koja se dogovarala – PES. Čini to nakon što im je matom u tri jednostavna poteza pokazao, ko zna koji put, ko je gazda u kući.

Mandićevo širenje moći

Nije ovo ništa novo. Samo je najočitiji pokazatelj ko zapravo vlada Crnom Gorom, ko se pita i čija se politika sprovodi.

Andrija Mandić nije do pozicije najmoćnijeg čovjeka u državi došao ni slučajno ni bez plana. Naprotiv. Nedoraslog Milojka Spajića je počeo da stiska još daleko prije onog 31. oktobra 2023. kada je inaugurisana 44. Vlada.

Početkom oktobra, dok se Spajić još nešto nećkao, zaprijetio mu je da mora da „prevrednuje stvari i vrati pregovore na početak“ ili slijede novi izbori. Manje od nedjelju dana kasnije dogovor je postignut. Funkcije su preuzeli dan za danom. Od tada njihova politička djelovanja posmatrana kroz politike koje su sprovodili i kroz poruke koje su slali, zorno pokazuju ko je pretegao. Dok je Spajić još ispijao slavljeničke koktele Mandić je već unio trobojku u kabinet. Dok se Spajić kezio sa prve sjednice Vlade, Mandić se grlio s Joanikijem Mićovićem.

Dok se Spajić nadgornjavao s novinarima i Jakovom Milatovićem, Mandić je kreirao podlogu za nova „istorijska fakta“ uklanjajući sa vidnih mjesta skupštinskog zdanja fotografije koje mu nijesu odgovarale, i uvodeći novi amblem Parlamenta. Dok je Spajić tvitovao namještena rukovanja s evropskim zvaničnicima, Mandić je ugošćavao ambasadore Rusije, Srbije i Mađarske, a onda najprije čelnika Skupštine, a zatim i predsjednika Entiteta. Dok je Spajić posjetom Pljevljima pokušavao da proda praznu priču o novim investicijama i razvoju toga grada Mandiću je Milutin Đukanović privodio čelnike zapadnih elektro-energetskih kompanija…

Kada se tokom aprila u Njujorku pripremala Rezolucija UN kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i osuđuju negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca Mandić je najprije slomio PES, a onda direktno zaprijetio predsjedniku Države Jakovu Milatoviću, koji je nagovijestio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Poručio mu je da „ne smije zaboraviti da je srpski narod odlučio“ posljednje crnogorske predsjedničke izbore. Kada je na glasanju u UN, krajem maja, Crna Gora ipak podržala Rezoluciju, krenula je akcija odmazde i prema Spajiću i prema Milatoviću i onoj cijeloj Crnoj Gori koja ne podržava slijepo i na svoju štetu interese odlazeće vlasti u Beogradu. Mjesec kasnije Skupština je izglasala Rezoluciju o genocidu u logorima Jasenovac, Dahau čije posljedice još trpimo, i dugo ćemo ih osjećati.

Tako je, u Spajićevom praznom hodu, i Mandićevim pažljivo planiranim strateškim pomacima, prošlo prvih pola godine 44. Vlade. Taman koliko je trebalo da prestanku graktanja trećerazrednih zapadnih diplomata zaduženih za ovaj dio dunjaluka protiv ulaska u Vladu Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije. Nakon Mandićeve direktne poruke sa mjesta predsjedavajućeg Skupštine upućene 12. marta Gabrijelu Eskobaru da se Crna Gora ne kandiduje za američku saveznu državu te da stoga ne pristaje da neko sa strane o njoj odlučuje, zapadne diplomate su na ovu temu zaćutale. Ruku na srce, Mandiću se na ovaj stav nema što prigovoriti. Da je sreće i hrabrosti to je odavno trebalo da su i stav i izjava i današnje opozicije. Kada je Zapad utihnuo, Mandić i Milan Knežević su pojačali stisak na Spajića sve dok ga nijesu natjerali da rekonstrukcija Vlade, načelno dogovorena za kraj godine, bude sprovedena već u julu. Mandić je dobio još pet poluga moći. I to u srcu izvršne vlasti.

I dogovor o Podgorici izveo je mudro. Profesor Saša Mujović je dobio položaj koji je sam po sebi pod lupom javnosti i na kojem se vide i dobri i loši rezultati. Mandić je zadržao gradsku skupštinu – mjesto na kojem se odlučuje.

Evropske i identitetske teme

Spajićevi apeli da se političari ne bave identitetskim nego evropskim temama, izrečeni iza skupštinske govornice pogledom uperenim u poslanike opozicije, odbili su se od onoga ko je sjedio Spajiću iza leđa.

Crna Gora se ne bavi evropskim integracijama. Ko ne vjeruje neka pogleda prazan sadržaj rubrike Tok pregovora na zvaničnom državnom portalu procesa integracije u EU. Ni na tom portalu ni na podportalu Ministarstva evropskih poslova nema relevantnih sadržaja koji bi dali javnosti uvid u ono što država čini na ovom planu. Vlada je uvela običaj da na svakoj sjednici kao prvu tačku dnevnog reda razmatra „Usmenu informaciju o realizaciji aktivnosti iz procesa pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji“. Javnosti se o sadržini informacije ni o raspravi po toj tački dnevnog reda tradicionalno ne saopštava ništa.

Ali je zato bogata agenda velikosrpskih stranaka. Crnogorsko društvo bavi se temama poput primanja protestnih diplomatskih nota susjednih država, varijantama proglašavanja srpskog jezika za službeni, „vraćanja“ „Negoševe kapele“ na Lovćen, promjene Ustava uz kontemplacije Andrije Mandića i Miluna Zogovića o tome kako Ustav ne mora biti promijenjen na način na koji to Ustav propisuje, protivustavnim razrješenjem sutkinje Ustavnog suda, potrebom podizanja spomenika Amfilohiju Radoviću, Spomen-obilježjem Mojkovačke bitke koje će osmisliti onaj ko se sada pita…

Ko se pita

Milojko Spajić i njegov Pokret Evropa sad pokazali su, najdrastičnije prije tri dana, da on nije taj ko odlučuje o ključnim temama i strateškim pravcima državne politike. Premijer ne samo da ne određuje te pravce, već je pokazao da nema snage da utiče na Andriju Mandića.

Interes Milojka Spajića u svemu ovome nije teško dokučiti. Funkcija bivšeg premijera, kakvog god i koje god države, u CV-u diže do nebesa cijenu u svijetu berzanskih mešetara i muljatora. Interes Andrije Mandića se nema što dokučivati. Što reče neki dan Boris Mugoša u Skupštini, on je takav kakav jeste već 35 godina. Najzad je u prilici da tu politiku sprovodi, i pokazuje da priliku ne propušta.

Crna Gora plaća cijenu onoga što je odabrala 2020, a odabrala je vlast čije je pretpostavke stvorila i koju je kreirala Crkva Srbije kao ispostava odlazeće vlasti u Beogradu. Pravi i jedini prirodni i nemaskirani reprezent te vlasti je Andrija Mandić. Njegovu politiku danas Crna Gora vodi.