Video
Zbirku činjenica kojima i danas svjedoče direktni potomci žrtava. Ta svjedočanstva su se u pola glasa prenosila unutar familija i najbližih prijatelja. Prenosila i danas žive, jer luča slobode i časti nikada nije i nikada neće biti ugašena u srcima Crnogoraca i Crnogorki.
Nakon obnove državnosti nijesmo složili istorijske činjenice onako kako su se desile. Nijesmo, a dugovali smo to našim starim. Nijesmo i sada nam se to vraća. Na isti sramni i bestidni način.
Nijesmo, jer nijesmo htjeli da otvaramo još uvijek svježe rane i nijesmo htjeli da podsjećamo krvnike na zločine i nedjela.
Nijesmo i sada se ponavlja istorija. I tome svakodnevno svjedočimo.
U Zbirci je precizno činjenicama i imenima dokumentovan događaj na nikšićkom trgu:
“Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja – patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka.
Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opjelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove.
To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz.”
Ovo je bio jedan od brojnih, pokušaja da se unizi Crna Gora, Crnogorska pravoslavna crkva, naši sveci i svetinje. Da se unizi silom, sramotnim i bestidnim šenlukom nečasnih.
Takvom činu smo, nažalost i u nevjerici, svjedočili i prije par dana.
Mirko Ilić (57), je besramnim činom oskrnavio spomenik narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću na tom istom trgu.
Jedino što može biti nečovječnije od toga čina su besramni pokušaji predsjednika opštine, predsjednika skupštine i nesrećne nikšićke URE da relativizuju ovaj bezumni i necivilizacijski čin. Čin koji izaziva nevjericu, prezir i gađenje kod svakog civilizovanog čovjeka, ma gdje se on nalazio i koje vjere i nacije bio.
Ovakvim odnosom oni jasno trasiraju put novim nepočistvima protiv Crne Gore i svega što je sveto Crnogorcima. Trasiraju opasni put koji ne može donijeti ništa dobro Crnoj Gori i njenim građanima. Još preciznije, trasiraju stranputicu za koji smo mislili da je ostala u 90-tim godinama prošlog vijeka. Stranputicu, koja sije mržnju, podjele i podstiče na nepočinstva.
Stranputicu koja se projektuje sa istih adresa fabrika besramnih laži i mitova u kojima se okupacija Crne Gore 1918. proglašava oslobođenjem, 1999. proglašava pobjeda nad NATO paktom, pokušava relativizovati genocid u Srebrenici…
Sa adresa sa kojih svake godine u susret sezoni dolaze jata ajkula od 50 metara i jedu turiste, gase Montenegro Airlines i Sveti Stefan, zadužujući pokoljenja za milijarde.
Ova matrica ne bi se mogla primijeniti u Crnoj Gori, jer nas kroz istoriju nijesu mogle pobijediti ni najveće sile.
Zato su pribjegli isprobanom receptu iz 1918. kada je Crna Gora bila iscrpljenja ratovima i glađu, a 2020. godine u kojoj je COVID uzimao danak širom planete, desetkovao naše prihode od turizma, vidjeli su svoju šansu. Lukavo isprežali i kupili lakovjerne.
Svakodnevno se mnogima otvaraju oči i vide kome i čemu su dali podršku. Vide kako nam se sprda i podsmijeva svijet.
Zato svi Crnogorci i Crnogorke moraju stati pod jednu zastavu. Zato naša srca moraju kucati u jednom ritmu. Zato moramo biti mudriji od spletki i podvala kojima smo svakodnevno izloženi.
Toliko dugujemo našoj Majci Crnoj Gori, patnjama i grobovima naših predaka, a prije i iznad svega našim potomcima koji će nastaviti da vječno nose svetu luču slobode.
Preporučeno
Da je vječna Crna Gora.
