Birači su Socijaldemokratsku partiju koja je, samo mjesec prije izbora, ostala bez lidera pošto se Raško Konjević povukao iz politike, a istaknuta poslanica Draginja Vuksanović-Stanković prije par mjeseci napustila partiju nakon poraza na predsjedničkim izborima, kaznili zbog niza pogrešnih poteza koje je rukovodstvo vuklo posljednjih nekoliko godina.

POGREŠAN IZBOR

Ispostavilo se i da je bio pogrešan izbor da Nikola Đurašković, gradonačelnik Cetinja, svega mjesec prije izbora, bude nosilac liste SDP-a. Možda najveća greška bila je odluka da ne nastupe u suverenističkoj koaliciji koju je predvodio DPS. Da je SDP bio unutar koalicije ,,Zajedno“, ta stranka bi imala garantovana tri poslanička mjesta, a ta koalicija bi bila najjači parlamentarni subjekt nakon 11. juna. To je moglo da znači potpunu promjenu političke igre u Crnoj Gori i vraćanje suverenističkih snaga na čelo države.

Odluka da na izbore SDP izađe samostalno bila je proizvod unutarstranačkog razračunavanja i pobjede opcije koja je zagovarala, ne saradnju, nego sukob sa DPS-om, poput onoga na Cetinju nakon lokalnih izbora.

To možda najbolje potvrđuju riječi dugogodišnje poslanice i bivše predsjednice Socijldemokratske partije Draginje Vuksanović-Stanković koja je četiri dana nakon izbornog debakla optužila počasnog predsjednika te stranke Ranka Krivokapića da je „zbog sujete i bolesne ambicije urušio SDP“ koji je zagovarao opciju da ne idu u koaliciju koju je predvodio v. d. predsjednika DPS-a Danijel Živković.

” Neko je, međutim, zbog sujete i bolesne ambicije, želio da se pošto-poto ponovo domogne mjesta ministra u Vladi, i to tako što se tajno dogovarao i pregovarao sa ,,Evropom sad“, ne razmišljajući o tome koliko će ljudi u SDP-u sada ostati bez posla. Taj je pošto-poto htio da uruši ne samo SDP, nego i suverenističku ideju”, kazala je tada Vuksanović-Stanković.

Da počasni predsjednik partije Ranko Krivokapić, iako se formalno povukao sa liderske pozicije koju je obavljao 18 godina, preko njemu bliskih ljudi, vuče „iz sjenke“, perfidne i egoistične poteze koji su urušili nekad značajnu suverenističku partiju, nakon izbornog debakla, potvrdili su i neki dobri poznavaoci prilika na crnogorskoj političkoj sceni, ali i neki razočarani članovi ove partije.

No, nije to prvo posrtanje Socijaldemokratske partije tokom tridesetogodišnjeg postojanja.

ODLAZAK PRVOG PREDSJEDNIKA

Socijaldemokratska partija nastala je na Kongresu ujedinjenja Socijaldemokratske partije reformista i Socijalističke partije Crne Gore, u Podgorici 12. juna.1993. godine. Prvi predsjednik bio je univerzitetski profesor dr Ilija Vujošević.

Prve ozbiljne i oštre unutarpartijske trzavice u ovoj partiji izbile su u 1995. i izbornoj 1996. godini zbog razlika u pozicioniranju pred izbore. Dio nezadovoljnih članova nastojao je da se ova stranka pridruži ,,Narodnoj slogi“ koju su stvorili Liberalni savez Slavka Perovića i Narodna stranka dr Novaka Kilibarde. Nakon brojnih pregovora lidera SDP-a i vođa ove koalicije, ispostavilo se da čelnik LSCG ne želi da SDP uđe u ovaj savez. Dio nezadovoljnih funkcionera i članova SDP-a optuživao je tadašnjeg predsjednika i potpredsjednika SDP-a dr Iliju Vujoševića i dr Srđu Darmanovića da su se previše približili DPS-u. Epilog je bio povlačenje Vujoševića sa pozicije lidera SDP-a. To je, međutim, prošlo bez nekih posljedica po jedinstvo partije.

Na stranačkom kongresu 1996. godine za predsjednika SDP-a izabran je Žarko Rakče-vić, kojem je protivkandidat bio Radoš Šućur.

Uprkos činjenici da je na izborima novembra 1996. Socijaldemokratska patija dobila oko 17.000 glasova i 6 odsto glasačkog tijela, zbog promjena izborne regulative i sudara dva velika bloka, nije ušla u republički parlament, dok je u Saveznom parlamentu imala jedno mjesto.

STUPANJE ,,U BRAK“ SA DPS-om

Nakon rascjepa u najvećoj crnogorskoj partiji – Demokratskoj partiji socijalista 1997. godine – Žarko Rakčević, kao predsjednik SDP-a, pozvao je svoje članove i simpatizere da na predsjedničkim izborima daju glas Milu Đukanoviću, a ne Momiru Bulatoviću.

SDP je, nakon toga, prvi put ušao u koaliciju sa reformisanim DPS-om i NS-om na izborima, maja 1998. godine i u parlamentarnoj većini participirala sa 5 poslanika i učestvovala u Vladi.

Na kongresu SDP-a koji je održan u decembru 1999. godine većinom glasova ponovo je za lidera izabran Žarko Rakčević, a partiju je napustio Nebojša Medojević, člana G-17 i član Predsjedništva SDP. Međutim, njegov potez nije izazvao neke reakcije i probleme u partiji.

KRIVOKAPIĆEVA ERA

Idila u SDP-a trajala je sve do 2001. godine, kada su se sukobili ,,mladi lavovi“ koje je predvodio Ranko Krivokapić i partijski lider Žarko Rakčević. Sukob je nastao oko ,,intenziteta saradnje“ sa Demokratskom partijom socijalista. Pošto je procijenio da je njegov koncept ostao u manjini Rakčević je odustao od ponovne kandidature i nakon toga je napustio SDP. Na kongresu, u trci za mjesto predsjednika, Krivokapić je pobijedio Du-šana Simonovića. Krivokapić je za funkciju predsjednika SDP-a bio jedini kandidat i 2007. i 2011. godine.

,,Intenzitet saradnje“ SDP-a sa DPS-om bio je čest izvor nezadovoljstva nekih istaknutih članova stranke, manjeg koalicionog partnera u vršenju vlasti na državnom nivou. Tako je krajem 2007. godine Miodrag Iličković napustio mjesto potpredsjednika stranke, jer se SDP ,,isuviše približila DPS-u i ugrozila sopstveni identitet“. Funkcioner SDP-a Jovo Zenović, podnio je ostavku na mjesto potpredsjednika Opštine Budva, kao i portparol Branislav Radulović.

SDP je sve do 2015. vršio vlast na državnom nivou sa DPS-om. Ranko Krivokapić je u tri mandata bio predsjednik Skupštine do 2016, kada je smijenjen. Od DPS-a su se na kratko odvojili početkom 2002. kada su zbog potpisivanja Beogradskog sporazuma izašli iz vlade, ali su te godine, na izbore su ponovo otišli sa DPS-om.

VELIKI RASKOL

SDP je sve do 2015. godine uspijevao da sva dosadašnja unutarpartijska mimoilaženja preživi i nastavi dalje kao jedinstvena stranka.

Krivokapić je krajem 2015. i početkom 2016. godine, zbog sujete i kompleksa koje je osjećao prema lideru DPS-a i tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću, počeo da šuruje sa prosrpskim Demokratskim frontom. Iako nijesu napuštali ministarske fotelje ministri iz SDP-a su se protivili nekim odlukama Vlade, a Vladine odluke u parlamentu nailazile su na žestoke kritike poslanika iz te partije iako su sa DPS-om bili u dugogodišnjoj koaliciji. Crna Gora je tada bila pred ostvarenjem ključnog spoljnopolitičkog cilja – članstva u NATO paktu.

U junu 2015. godine na Kongresu je kulminirao sukob Krivokapića i tadašnjeg potpredsjednika Ivana Brajovića. Krivokapić je na Kongresu odnio „Pirovu pobjedu“ dobivši podršku 196 delegata, dok je Brajović dobio 162 glasa. Brajović je zamjerao tadašnjem lideru SDP-a, između ostalog, i to što oponira koalicionom partneru u tadašnjoj vlasti – DPS-u.

Krivokapić je krajem 2015. krenuo i direktan sukob sa Đukanovićem sklopivši savez sa Demokratskim frontom. Činilo se da tadašnja opozicija ima većinu u parlamentu ali je početkom 2016. godine Pozitvna Crna Gora, Darka Pajovića, podržala Đukanovićevu vladu, nakon čega je formirana „vlada izbornog povjerenja“ pa je propao Krivokapićev plan da bude lider opozicije.

Nakon kongresa SDP se zbog dubokih podjela, bez minimalnog stepena povjerenja dva bloka pocijepao u dvije partije. Brajović i Vujica Lazović formirali su Socijaldemokrate Crne Gore. SD-u su pristupili i neki od osnivača SDP-a kao što su Đorđije Suhih, Mićo Orlandić i Jusuf Kalamperović.

Socijaldemokratska partija, prvi put od obnove nezavisnosti, samostalno je izašla na parlamentarne izbore 2016. godine i osvojila četiri mandata.

Na predsjedničkim izborima 2018. kndidatkinja SDP-a Draginja Vuksanović-Stanković, osvojila je 27.441 glas (8.2 odsto), mnogo više nego njena partija na parlamentarnim izborima dvije godine ranije.

Krivokapić se zadržao na čelu SDP-a do aprila 2019. godine, kada je odlučio da se povuče sa mjesta na kojem je bio od 2001. godine. Draginja Vuksanović-Stanković preuzela je funkciju na Kongresu 1. juna 2019. godine

LUTANJE

Lutanje od sklapanja raznih sporazuma sa prosrpskim partijama, potpisivanja Sporazuma na Trgu nezavisnosti tokom protesta ,,Odupri se“, do predizbornih najava da će pregovarati o vlasti i sa DPS-om, koštalo je ovu partiju bar dva mandata, na izborima 30. avgusta 2020. Zbog lošeg izbornog rezultata Draginja Vuksanović-Stanković i tada potpredsjednik partije Raško Konjević podnijeli su ostavke poslije samo godinu i tri mjeseca od Kongresa na kojem su izabrani.

Raško Konjević je izabran za predsjednika SDP-a na vanrednom partijskom kongresu 31. januara 2021.

Programsko i političko lutanje SDP-a, pokušaji sjedjenja na dvije stolice posljednjih godina, glavni su razlozi za fijasko ove partije. Događaji nakon lokalnih izbora na Cetinju možda najbolje ilustruju o kakvom je političkom diletantizmu riječ. SDP je kampanju za lokalne izbore u prijestonici decembra 2021. krenuo sa Belvedera, simbola otpora velikosrpskom nasrtaju na Crnu Goru, mjesta gdje su građani Cetinja i drugih crnogorskih gradova zasipani suzavcem i šok bombama jer su se mirno protivili ustoličenju mitropolita Crkve Srbije u Cetinjskom manastiru. Nakon izbora SDP, mimo svih očekivanja, zadaje nenadoknadiv udarac takozvanom suverenističkom bloku. Pristaje da formira vlast uz podršku Ure i Demokrata, baš onih partija pod čijom komandom su se policajci brutalno obračunavali sa mirnim građanima dok su Joanikije i Porfirije helikopterski dostavljeni ispred manastira. Belveder ne zaboravlja – i to je SDP osjetio na proteklim parlamentarnim izborima.

Da li će se ova partija svijetle prošlosti, koja je u jednom periodu bila veoma zaslužna za emancipaciju Crne Gore i bila jedan od rijetkih crnogorskih svjetionika, snaći u novoj ulozi van parlamenta i pokušati da se reformisana vrati na nekadašnje pozicije, ili će optužujući druge za svoje propadanje nastaviti da tone sve dublje, ostaje da se vidi. Za početak, ako je moguće, trebala bi da konačno izađe izađe iz sjene počasnog predsjednika.