Tajming je sve u politici. U trenutku kada Crna Gora ima istorijsku priliku da završi pregovore sa Evropskom unijom i otvori put članstvu 2028. godine, politička scena ponovo se vraća pitanjima koja su decenijama predstavljala izvorište najdubljih društvenih podjela ali i pokušaj revizionizma. Umjesto koncentracije političke energije na zatvaranje preostalih pregovaračkih poglavlja, jačanje institucija i diplomatsko prevazilaženje prepreka na evropskom putu, u prvi plan dolaze zastave, jezik i istorijski datumi.
Pojedinačno posmatrane, ove inicijative imaju možda legitimno istorijsko, kulturno ili političko obrazloženje. Međutim, njihovo gotovo istovremeno otvaranje, u specifičnom trenutku evropske završnice i približavanja izbornog ciklusa, nameće pitanje da li je riječ o iskrenoj namjeri da se riješe dugogodišnje nedoumice o indentitetu ili o pokušaju novog preslaganja političkih i identitetskih odnosa u državi. Ili je posljedica objavljivanja istraživanja javnog mnjenja?
Za dio crnogorske javnosti takvi potezi nijesu samo nepotrebni, već predstavljaju i potencijalnu opstrukciju evropskih integracija. Ne nužno kroz formalno zaustavljanje pregovora, već kroz stvaranje političke nestabilnosti, mobilizaciju suprotstavljenih nacionalnih blokova i slabljenje reformskog kapaciteta vlasti.
OD ISTORIJSKIH ZASTAVA DO PROMJENE DRŽAVNE SIMBOLIKE
Prvi ozbiljniji signal da je prekršen sporazum unutar većine da apsolutni prioritet bude EU agenda, stigao je kroz inicijativu poslanika Socijalističke narodne partije Bogdana Božovića i Slađane Kaluđerović za izmjene i dopune Zakona o državnim simbolima i Danu državnosti Crne Gore.
Prijedlog predviđa mogućnost isticanja istorijskih zastava iz različitih razdoblja crnogorske državnosti, uključujući simbole Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, Narodne i Socijalističke Republike Crne Gore,
kao i Republike Crne Gore, na zgradama državnih institucija i u drugim zakonom predviđenim prilikama.
Naknadnim amandmanom predloženo je i posebno normiranje crveno-plavetno-bijele trobojke kao narodne istorijske zastave, uz mogućnost njenog isticanja na Skupštini, rezidenciji predsjednika i drugim javnim objektima.
Zagovornici inicijative pozivaju se na istorijski kontinuitet, pravo na očuvanje nasljeđa i potrebu da različiti periodi crnogorske državnosti dobiju odgovarajuće mjesto u javnom prostoru. Takvi argumenti sami po sebi ne moraju biti sporni. Ta inicijativa je odmah uvedena u javni diskurs kroz ,,duple pasove“ prosrpskog dijela većine.
Posebno je značajno što je Nova srpska demokratija, preko svojih predstavnika, najavila mogućnost skorog isticanja trobojke na zgradi Skupštine, predstavljajući to kao dio realizacije srpskih nacionalnih pitanja.
Tako se stvara utisak svojevrsnog dvostrukog političkog pasa SNP-a i Nove srpske demokratije: jedni otvaraju zakonsku proceduru, drugi temu predstavljaju kao očekivani politički rezultat.
Crna Gora nema razloga da se odriče bilo kojeg autentičnog perioda svoje istorije. Ipak, njena istorijska slojevitost ne može biti opravdanje za relativizaciju jasno definisanih državnih simbola, niti za stvaranje utiska da se postojeći državni identitet može mijenjati kroz parcijalne koalicione dogovore.
JEZIK KAO NOVO POLJE POLITIČKE MOBILIZACIJE
Gotovo istovremeno, pokrenuta je peticija za izjednačavanje ustavnog statusa srpskog i crnogorskog jezika, čiji je inicijator predsjednik Matice srpske u Crnoj Gori prof. dr Dušan Krcunović, blizak Demokratama.
Inicijativa se poziva na rezultate popisa stanovništva, prema kojima je srpski najzastupljeniji jezik u Crnoj Gori, kao i na potrebu ravnopravnog tretmana svih građana.
Podršku peticiji javno su dali predstavnici Nove srpske demokratije i Demokratske Crne Gore, kao i pojedini predstavnici PES-a, ali su stigle i kritike od poslanika te stranke na tu inicijativu. Poslanik Demokrata Nikola Rovčanin podržao ju je i potpisao, dok je potpredsjednik Vlade Momo Koprivica takođe obrazlagao potrebu promjene statusa srpskog jezika.
Međutim, važno je razlikovati ostvarivanje jezičkih prava od promjene ustavne arhitekture države.
Srpski jezik već je, zajedno sa bosanskim, albanskim i hrvatskim, Ustavom prepoznat kao jezik u službenoj upotrebi. Isti termin stoji i u Ustavu Srbije. Ustav Crne Gore istovremeno crnogorski određuje kao službeni jezik.
Za promjenu takvog rješenja potrebna je složena ustavna procedura uz dvotrećinsku većinu u parlamentu i tropetinsku podršku birača na referendumu. Upravo zato se postavlja pitanje političke svrsishodnosti inicijative u ovom trenutku.
Ako je cilj unapređenje konkretnih jezičkih prava, onda se može raspravljati o tome postoje li praktični problemi u administraciji, obrazovanju, nastavnim i školskim programima. Ako je, međutim, cilj promjena ustavnog statusa jezika neposredno pred izbore, onda je neizbježno pitanje da li se građanima nudi ostvarivo rješenje ili nova tema za nacionalnu mobilizaciju.
Dodatnu političku osjetljivost daje činjenica da inicijativa dolazi iz krugova čiji dio javnosti povezuje sa ideološkim stavovima udaljenim od dominantnog evropskog i evroatlantskog opredjeljenja Crne Gore.
Za državu koja je članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU nije nevažno kakve poruke njeni politički i društveni akteri šalju međunarodnim partnerima. Ranija retorika profesora Krcunovića, od koje se nije odrekao, a koja NATO predstavlja kao neprijateljski savez, relativizuje rusku agresiju na Ukrajinu ili osporava evropske vrijednosti teško može biti kompatibilna sa politikom koja evropsku integraciju proglašava najvažnijim državnim ciljem.
Suštinsko pitanje zato nije samo ko govori kojim jezikom, već ko određuje prioritete države i u čiju se političku korist osjetljiva ustavna pitanja otvaraju upravo sada.
DAN VOJSKE ISTORIJSKO PITANJE SA SAVREMENIM POSLJEDICAMA
Treća inicijativa stigla je od potpredsjednika Vlade i lidera Demokrata Alekse Bečića, koji je predložio da se Dan Vojske Crne Gore umjesto 7. oktobra, kada se obilježava pobjeda dukljanske vojske kod Tuđemila, slavi 28. jula, na godišnjicu bitke na Vučjem Dolu iz 1876. godine.
Nesporan je istorijski značaj pobjede na Vučjem Dolu. Ona predstavlja jednu od velikih vojnih pobjeda crnogorske istorije i značajnu etapu na putu međunarodnog priznanja državne nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine.
Međutim, pitanje koje se nameće nije zašto bi se Vučji Do obilježavao, nego zašto bi zbog toga morao da bude zamijenjen postojeći Dan Vojske.
Datum 7. oktobar simbolički povezuje savremenu Crnu Goru sa njenim ranijim državnim i vojničkim nasljeđem. Promjena tog datuma, pogotovo bez prethodno izgrađenog društvenog konsenzusa, otvara raspravu koja prevazilazi samu vojnu tradiciju.
Bečić je odbacio tvrdnje da njegov prijedlog znači potiranje ranije istorije Crne Gore, naglašavajući potrebu poštovanja svih velikih istorijskih pobjeda. Ipak, politički značaj inicijative ne određuje isključivo namjera predlagača, već i način na koji ona djeluje u podijeljenom društvu.
Da takvo pitanje nije bez posljedica pokazale su reakcije reisa Islamske zajednice Rifata Fejzića, koji je upozorio na moguće tumačenje prema kojem se pobjeda nad Osmanskim carstvom izdvaja na način koji današnju Tursku simbolički postavlja u poziciju neprijatelja.
Istorijsko Osmansko carstvo, naravno, nije isto što i savremena Republika Turska, saveznik Crne Gore u NATO-u. Ali upravo zbog toga državna politika mora biti posebno pažljiva pri korišćenju istorijskih događaja za savremenu državnu simboliku.
Važnije od pitanja koja je bitka bila veća jeste pitanje kome je u ovom trenutku potrebna promjena Dana Vojske i što država njome dobija.
Umjesto da se energija usmjeri na jačanje odbrambenih kapaciteta, modernizaciju opreme, standard vojnika i ispunjavanje savezničkih obaveza, otvara se nova polemika o istoriji, nacionalnim osjećanjima i kolektivnom pamćenju.
HRVATSKA ZATVARA VRATA POGLAVLJIMA, DIO VLASTI OTVARA IDENTITETSKE FRONTOVE
Posebnu težinu svim ovim procesima daje međunarodni kontekst.
Crna Gora već se suočava sa ozbiljnim izazovima u odnosima sa Hrvatskom, koja kao članica Evropske unije ima mogućnost da utiče na dinamiku zatvaranja pregovaračkih poglavlja.
Najnovije blokade poglavlja iz oblasti energetike i saobraćajne politike, uz ranije zaustavljeno poglavlje koje se odnosi na vanjsku, bezbjednosnu i odbrambenu politiku, pokazuju da premijera Milojka Spajića, njegov tim, ministarku Maidu Gorčević kao ključne igrače čeka veliki posao da se do kraja godine zatvore sva poglavlja.
Zagreb ultimativno insistira na rješavanju pitanja školskog broda „Jadran“, razgraničenja, nestalih osoba, ratnih zločina, obeštećenja zatočenika logora Morinj i posebno osjetljivog pitanja granice na kopnu i moru na Prevlaci.
Zbog toga je opravdano postaviti pitanje da li je uslovljavanje evropskih integracija neriješenim bilateralnim sporovima u skladu sa strateškim interesom proširenja Evropske unije.
Ali upravo u takvim okolnostima Crna Gora mora pokazati najveći stepen institucionalne stabilnosti i diplomatske zrelosti. Umjesto toga, dio parlamentarne većine otvara teme koje dodatno komplikuju unutrašnje odnose i slabe koncentraciju na zajednički evropski cilj.
PREDIZBORNO POZICIONIRANJE
Teško je zanemariti i predizbornu dimenziju aktuelnih inicijativa.
Kako se približava novi izborni ciklus, stranke parlamentarne većine imaju potrebu da se jasnije razlikuju jedna od druge, posebno na pitanjima koja mobilišu njihova tradicionalna biračka tijela.
Za Novu srpsku demokratiju i SNP teme trobojke i srpskog jezika predstavljaju dio dugogodišnjeg političkog programa. Za Demokrate, koje nastoje da održe poziciju između građanskog i nacionalno konzervativnog biračkog prostora, podrška jezičkoj inicijativi i prijedlog promjene Dana Vojske mogu predstavljati način dodatnog profilisanja. Međutim, cijena tog profilisanja može biti visoka.
Postavlja se pitanje može li se evropski reformski proces, koji zahtijeva stabilnost i političku disciplinu, odvijati paralelno sa stalnim otvaranjem sporova o temeljnim obilježjima države.
Ne treba isključiti ni mogućnost da dio političkih aktera u sadašnjem rasporedu snaga vidi priliku za promjene koje ranije nijesu mogli ostvariti.
Ipak, politička odgovornost ne nastaje tek onda kada se dokaže skriveni plan. Ona postoji i kada nosioci javnih funkcija svjesno otvaraju podjele bez jasnog odgovora na pitanje kako će njihove inicijative doprinijeti stabilnosti države.
Crna Gora može istovremeno poštovati srpski jezik, crnogorski jezik, svoje istorijske zastave i sve velike vojne pobjede. Problem nastaje onda kada se pitanje poštovanja jednog identiteta pretvara u političku potrebu da se preispita položaj drugog.
Evropska država ne gradi se pobjedom jednog nacionalnog narativa nad drugim, već institucijama koje svim građanima garantuju jednaka prava, a zajednički državni okvir čine stabilnim i nespornim.
SPAJIĆ I PES DA PRESIJEKU
Odgovornost za očuvanje evropskog pravca sada je prije svega na premijeru Milojku Spajiću i Pokretu Evropa sad, kao okosnici izvršne vlasti. PES je političku prepoznatljivost gradio na obećanju ekonomskog napretka, evropskih integracija i prevazilaženja iscrpljujućih identitetskih sukoba.
Predsjednik Vlade, stoga, mora da ukaže partnerima na jasne prioritete iz EU agende.
To ne podrazumijeva zabranu političkog dijaloga o jeziku, istoriji ili državnim simbolima. Naprotiv, takve rasprave u demokratskom društvu moraju biti moguće.
Ali Vlada, koja ima odlične rezultate u oblasti EU integracija, ima obavezu da odredi politički trenutak, procedure i granice odgovornog djelovanja, posebno kada inicijative mogu izazvati ozbiljne društvene i koalicione posljedice.
Spajić i PES zato moraju da obuzdaju najtvrđe političke zahtjeve unutar parlamentarne većine i spriječe da evropska agenda postane talac međupartijskog nadmetanja.
Istovremeno, ni opozicija ne može biti oslobođena odgovornosti. Ako je članstvo u Evropskoj uniji zajednički državni cilj, onda ni opozicione stranke ne bi trebalo da koriste svaki identitetski spor za dodatnu polarizaciju, niti da bilateralne probleme sa Hrvatskom pretvaraju u instrument unutrašnjeg političkog obračuna. Pogotovo zbog činjenice da pojedini društveni i politički akteri bliski bivšoj vlasti neskriveno podržavaju i ohrabruju nerealne hrvatske ambicije i zahtjeve u pregovorima oko pitanja koja su crvena linija nacionalnih interesa.
Zajednički evropski interes zahtijeva više od međusobnih optužbi traži minimum odgovornosti vlasti i opozicije.
Crna Gora se nalazi pred odlukom koja može dugoročno odrediti njen razvojni, institucionalni i geopolitički položaj.
Završetak pristupnih pregovora i približavanje članstvu u Evropskoj uniji nijesu samo spoljnopolitički ciljevi jedne vlade. Oni predstavljaju stratešku šansu za jačanje vladavine prava, institucionalne sigurnosti, ekonomije i međunarodnog položaja države.
Takva šansa ne smije biti potrošena na predizborno dokazivanje nacionalne dosljednosti, takmičenje u istorijskim interpretacijama i međusobno odmjeravanje političkog patriotizma.
Nije svaka identitetska inicijativa sama po sebi antievropska. Nije ni svako neslaganje unutar parlamentarne većine dokaz pokušaja sabotiranja integracija.
Preporučeno
Ali je potpuno legitimno upozoriti da niz istovremenih, duboko polarizujućih inicijativa može proizvesti posljedice koje odgovaraju upravo onima kojima ne odgovara brza i stabilna integracija Crne Gore u evropski sistem.















