Bilo je reči o tome zbog čega Beograd stalno kritikuje novu crnogorsku Vladu i premijera Krivokapića, iako je dobar dio ministara u toj Vladi prosrpski orijentisan, zašto Beograd stalno ističe da su Srbi u Crnoj Gori neravnopravni i pored toga što je prosrpski Demokratski front najveća stranka vladajuće koalicije u Crnoj Gori, da li Albanci u Sjevernoj Makedoniji imaju veća prava nego Srbi u Crnoj Gori što tvrde zvaničnici Srbije.

Razgovaralo se i o tome da li su nakon promjene vlasti u Crnoj Gori ugroženi Crnogorci kao što tvrde procrnogorske partije, da li nova vlast u Podgorici uništava crnogorsku baštinu, ko stoji iza vulgarnog skrnavljenja spomenika narodnom heroju Čupiću, da li je u osnovi sukoba između Srbije i Crne Gore to što se Beograd nikada nije pomirio sa nezavisnošću Crne Gore, kao i o tome da li tenzije u odnosima sa Beogradom ugrožavaju crnogorsku državu.

Omer Karabeg: Beograd često naglašava da mora da brine o položaju srpskog naroda u Crnoj Gori zato što smatra da je on u neravnopravnom položaju. To se ističe i u nedavnom saopštenju Ministarstva inostranih poslova Srbije u kome se se kaže da Srbija ima legitimno i neosporivo pravo da brine o položaju srpskog naroda gdje god on živi i da izražava nezadovoljstvo kada su njegova prava ugrožena. To je bio odgovor na saopštenje crnogorskog Ministarstva inostranih poslova u kome se u upozorava na sve učestaliju negativnu retoriku Srbije usmjerenu prema Vladi Crne Gore i njenom premijeru Krivokapiću. Da li je srpski narod u Crnoj Gori neravnopravan?

Čedomir Čupić: Mislim da je to preteška ocjena. On nije neravnopravan. Njegov položaj je normativno regulisan, ima sva prava koja proizilaze iz međunarodnih dokumenata i Ustava Crne Gore. A što se tiče zabrinutosti vlasti Srbije za pripadnike srpskog naroda u Crnoj Gori, postavio bih pitanje – da li su oni zabrinuti i za Srbe u SAD? Da li i za njih traže neka posebna prava? To su naše boljke nakon razlaza koji se desio 2006. kada je Crna Gora proglasila nezavisnost. Njih se nikada neće osloboditi ljudi vezani za vlast, a i oni iz nacionalističkih partija. Na te stvari treba trezveno gledati. Srbija uopšte ne bi trebalo da se miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore.

Omer Karabeg: Kao dokaz neravnopravnosti Srba u Crnoj Gori zvanični Beograd često ističe da oni uživaju neuporedivo manja prava nego Albanci u Sjevernoj Makedoniji. Kako gledate na to poređenje?

Miodrag Vlahović: Političari u Crnoj Gori koji sebe definišu kao prosrpski govore da su Srbi u Crnoj Gori manjina kada se radi o srpskoj televiziji i nekim drugim prinadležnostima iz crnogorskog budžeta, a takođe tvrde i da nisu manjina već konstitutivni narod, ravnopravan sa svima drugima, što je naravno nesporno. Sve se to dešava u kontekstu svjetonazora koji polazi od lažne premise da Crnogoraca zapravo nema.

A što se tiče poređenja sa Albancima u našim jezicima postoji direktna riječ za neistinu, ali nisam od onih koji će da postavi kontra pitanje – a kako stoji sa pravima Crnogoraca u Srbiji. Ne samo u Vojvodini – sjevernoj srpskoj pokrajini koja istorijski nikada to nije bila – nego u cijeloj Srbiji. Naša i makedonska situacija su istorijski, politički i kulturološki potpuno neuporedive. Ta vrsta poređenja bi možda bila razumljivija kada bi uvaženi prijatelji i kolege iz Srbije uporedili tretman Srba u Crnoj Gori sa tretmanom nekih drugih pripadnika nacionalnih manjina u Srbiji. Pomenuli ste dva saopštenja.

U prvom, koje je Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore poslalo Ministarstvu inostranih poslova, tri četvrtine teksta, ako ne i više, bilo je posvećeno činjenici da premijera Crne Gore srpska vlast pominje na ružan način, a tek pri samom kraju saopštenja se pominje činjenica da predsjednik Vučić govori o Srbima u Crnoj Gori kao da su vlasništvo Republike Srbije i njenog predsjednika.

Odgovor Ministarstvo spoljnih poslova Srbije bilo je tužno čitati jer oni su odgovorili na način koji je razoružao Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore, pa s njihove strane nije uslijedio nikakav odgovor. Jer znate, kada se malo razgrne, pokaže se da i jedni i drugi isto misle. To je problem aktuelne crnogorske vlasti što se ona zapravo u suštini, u matrici svog svjetonazora i aktivnosti, ne razlikuje mnogo, zapravo nimalo, od aktuelne srpske vlasti.

Omer Karabeg: Zašto je Beograd nezadovoljan novom Vladom Crne Gore i njenim premijerom Krivikapićem iako je dobar deo ministara u toj Vladi prosrpski orijentisan, a najjača stanka u vladajućoj koaliciji – Demokratski front koji je otvoreno prosrpski – može da blokira odluke vlade?

Čedomir Čupić: To je pitanje dogovora između prosrpskih partija u Crnoj Gori i predsjednika Vučića, odnosno vrha srpske vlasti koji je uvijek imao pretenziju da Crnu Goru ponovo pripoji Srbiji i da je vrati u ono stanje kakvo je bilo u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Ta pretenzija teško se napušta kad su u pitanju nacionalisti i uopšte nacionalističke partije, posebno one koje imaju teritorijalne pretenzije. Sadašnja crnogorska vlast im ne odgovara jer smatraju da ona nije u punoj mjeri postala ono što su oni očekivali.

Pokazalo se da Vlada ipak mora da vodi računa o onome što su međunarodne obaveze Crne Gore i o onome što je već urađeno kada je u pitanju njena strategija. Crna Gora je u ovih posljednjih 15 godina samostalnosti napravila velike iskorake. Ona je ušla u NATO pakt, jednu od najmoćnijih bezbjednosnih organizacija na svijetu gdje se nalaze najrazvijenije demokratske zemlje. Ona je – može se reći – na pragu ulaska u Evropsku uniju.

Sve su to stvari koje ovdašnjoj vlasti smetaju jer Crna Gora sjutra može da bude model kako izgleda ulazak u Evropsku uniju jedne zemlje iz problematičnog geopolitičkog ambijenta. I da bi se to spriječilo onda se na raznorazne načine optužuju oni koji su u Vladi Crne Gore. S druge strane, Crna Gora kao građanska država svojim ustavom i zakonima garantuje ravnopravnost svim građanima bez obzira na etničko porijeklo. Ovdje smeta.

U kritici sadašnje Vlade posebnu ulogu ima Demokratski front. Upravo prvaci iz Demokratskog fronta učestvuju u televizijskim emisijama u Srbiji gdje se teško optužuju – ne samo prethodna vlast i dovodi u pitanje Crna Gora kao država – nego i Vlada koja je izabrana uz podršku tog istog Demokratskog fronta. Najveće kritike crnogorske Vlade dolaze upravo iz partija sa nacionalističkim projektima i programima. Strašno je kada je Vlada pod takvim pritiskom. Ona onda ne može da normalno funkcioniše.

Omer Karabeg: Gospodine Vlahoviću, vi ste rekli da sadašnja crnogorska vlada i vrh Srbije isto misle. Pa zašto je onda vrh Srbije stalno nezadovoljan tom Vladom i zašto je stalno kritikuje?

Miodrag Vlahović: Srbija želi apsolutnu poslušnost i pokornost Crne Gore. Čitava rabota koja je organizovana od takozvanih litija, pa nadalje ima jasnu namjeru da se Crna Gora stavi pod kontrolu Srbije. Preko predsjednika Vučića i preko vidljivih i manje vidljivih bezbjednosnih službi, preko medija, preko destruktivne kampanje protiv Crne Gore, Srbija pokušava da kontroliše, disciplinuje, manipuliše i usmjerava sve činioce vlasti. Mada se stvara utisak tobožnjeg stalnog sukobljavanja, nestabilnosti i rekao bih izvjesne haotičnosti u radu crnogorske Vlade, njene aktivnosti pokazuju vrlo stabilno usmjerenje, magistralu koja ide u pravcu koji je najgori za Crnu Goru.

Razaruju se sve one vrijednosti koje je pomenuo profesor Čupić, dovodi se u pitanje multietnički i multikonfesionalni karakter naše društvene zajednice, a na kulturnom planu se vrši apsolutna marginalizacija i potiranje ne samo identiteta etničkih Crnogoraca nego i svih drugih u Crnoj Gori koji sebe ne definišu kao Srbi. Postoji unison napor da se razara Crna Gora.

Nismo više tako blizu Evropske unije kao što smo bili zbog toga što se ovdje razaraju vrijednosti koje su fundamenti evropske integracije. S druge strane, i u Evropskoj uniji postoje izvjesne konfuzije, pa se opravdavaju mnogi potezi aktuelne crnogorske vlasti i vlasti u Srbiji.

Omer Karabeg: Gospodine Čupiću, dok Beograd priča da su ugroženi Srbi, procrnogorske partije sve više ističu da su nakon promjene vlasti u Crnoj Gori ugroženi Crnogorci. I gospodin Vlahović kaže da se razara kulturna baština Crne Gore i identitet Crnogoraca. Kako vi na to gledate?

Čedomir Čupić: Jedan nacionalizam uvijek povlači drugi. Mislim da je to nešto što će polako da se stiša. Svi koji imaju povišeni ton treba da se smire. Svi nacionalisti u Crnoj Gori treba da znaju da se iz NATO pakta lako ne izlazi. Mislim da bi svi trebalo da se privedu pameti i da ostave unutrašnje nacionalne razračune i kalkulacije. Crna Gora ne može da izgubi svoju državnost, ona je članica Ujedinjenih nacija. U Crnoj Gori su svi građani ravnopravni, oni su državljani Crne Gore koja im garantuje njihove etničke posebnosti. To je ono što je perspektiva Crne Gore.

Svi nacionalisti treba da znaju da će NATO pakt zatvoriti Crnu Goru kada bi se u njoj otvorili sukobi. Ne smije se dovoditi u pitanje budućnost Crne Gore. Zato ja bodrim Crnu Goru i njene građane i pozivam na trezvenost. Svi treba da stave u drugi plan svoje uže interese, naročito one koji su vezani za osjetljiva identitetska pitanja i da se otvore prema budućnosti i izgradnji institucionalnog poretka u kome će se svakom garantovati njegova prava.

Niko ne smije da maše svojim porijeklom i da priča da je ono značajnije od porijekla drugih. Onda se ulazi u diskriminaciju, šovinizam, mržnju. Vidim da u Crnoj Gori sada iskaču razne mržnje, mislim da bi vlast morala na to da žestoko reaguje, da to spriječi i ne dozvoli da pojedinačni slučajevi uvuku u sukobe cijele grupacije. A srpska politika treba da se konačno opameti. Ako hoće da pomogne, neka pomaže na drugi način, prije svega dobrim ekonomskim odnosima, stvaranjem odnosa koji će poboljšati život i jednima i drugima.

Miodrag Vlahović: Moram da pitam profesora Čupića koji su to nacionalizmi u Crnoj Gori i kako to misli da jedan nacionalizam izaziva drugi? To jeste da budem precizniji – postoji li crnogorski nacionalizam u Crnoj Gori?

Čedomir Čupić: Ne, nisam rekao da postoji, ali kada se određena etnička grupa ili nacija nađe u situaciji da bude ugrožena, ona može da otvori taj problem. Ja ne bih volio da se taj problem otvara. Nije dobro da bilo ko maše tim problemom.

Miodrag Vlahović: Htio bih da objasnim zašto sam postavio ovo retoričko pitanje na koje se, naravno, prepoznaje odgovor. Naravno da crnogorski nacionalizam ne postoji i, ako postoji, on je apsolutno na marginama margina – kod nekih pojedinaca koji su neizbježni u svim našim narodima i narodnostima. Ali da postoji kao politički program, kao jasna politička namjera, kao ozbiljni napor onih koji su direktno ili indirektno uključeni u crnogorsku politiku – to je apsolutna neistina. U Crnoj Gori su u toku ozbiljne stvari i ja nisam siguran da ta vrsta benevolentno-naivnih iskaza može da pomogne. Naravno da mi nećemo izabrati put nasilja, sukoba i konfrontacija.

Crna Gora je prije 15 godina na referendumu o nezavisnosti pokazala civilizacijski, kulturni i politički kapacitet da svoje najvažnije pitanje može riješiti mirno, demokratski, bez trvenja i bez sukoba. Međutim, danas postoji brutalno kršenje nacionalnih prava Crnogoraca. Ja to ne govorim zbog toga što sam sticajem okolnosti Crnogorac. Mogao sam da budem rođen u Kuala Lumpuru i da budem nešto drugo u životu jer to nije determinanta koja me definiše, niti bilo koga od nas.

Mi smo za građansku zajednicu u Crnoj Gori, da svi budemo jednaki i svoji na svome. To je jedna polovina naše istorijske istine a druga je – ako nema Crnogoraca zašto bi postojala Crna Gora. Ovdje se promoviše pomirenje na krivoj interpretaciji naše istorije, na promociji četništva, kolaboracije sa okupatorima i fašističkih ideja.

I kada mi odbijamo takvo pomirenje, onda se kaže – nemojte da dijelite narod, nemojte o tome da pričamo, mi treba da budemo zajedno, da gledamo u budućnost. Da – mi treba zajedno da gledamo u budućnost, ali ne na osnovu kolaboracije sa okupatorom prije 70 godina ili – da upotrebim najblaži mogući izraz – benevolencije prema ratnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije koji su se vršili u ime izvjesnog nacionalšovinizma, da prostite srpskog. Ako o tome ne govorimo otvoreno i jasno, ne postoji ni mogućnost, ni potreba da se mirimo po tim pitanjima. Da bi Crna Gora opstala, te distinkcije moraju da budu sačuvane.

Ukoliko tako projektujemo našu budućnost, onda, naravno, ima izlaza. Bez obzira da li smo etnički Crnogorci, polu-Crnogorci ili Crnogorci u smislu građanskog identiteta naše zajedničke države, mi ne smijemo zatvarati oči pred onim što se danas emituje iz vojno obavještajnih i propagandističkih medijskih centara u Beogradu i u Crnoj Gori. Mi smo izloženi napadu koji je za nas, koji živimo u Crnoj Gori, veoma dramatičan. Kad uključite televiziju od 150 i nešto kanala, izbrojao sam. 112 ih je iz Srbije.

Mi ne mislimo da odgovaramo na otvoreni, drastični i agresivni velikosrpski nacionalizam i kulturnu agresiju na Crnu Goru tako što ćemo raditi to isto. Ali problem je što imamo vlast koja o tome misli vrlo marginalno ili uopšte ne misli. Situacija u Crnoj Gori je veoma dramatična. Dramatizovanje te situacije može da bude korisno jedino ako je pozitivno. Ja pokušavam da to tako artikulišem. Nije sve izgubljeno i mi nismo poraženi. Naprotiv. Nema crnogorskog nacionalizma u Crnoj Gori koji bi na bilo koji način mogao da bude pandan velikosrpskom nacionalizmu. Te vrste eksplikacija zapravo su vokabular Demokratskog fronta i Demokratske Crne Gore. Pa i URA-e.

Čedomir Čupić: Ja nisam rekao da se u Crnoj Gori pojavio neki crnogorski ekstra nacionalizam. Samo sam rekao da na jedan nacionalizam ne bi smjelo da se odgovori drugim nacionalizmom. To je više upozorenje. A potpuno prihvatam da se u Srbiji vodi strašna, otrovna medijska propaganda prema Crnoj Gori. Kad gledate televizije kao što su Pink i Happy, ne možete da vjerujete da ljudi, koji sa takvom mržnjom govore o Crnoj Gori, mogu uopšte da se pojave u javnosti. S druge strane, treba voditi računa da građani Srbije nisu protiv Crne Gore. Protiv Crne Gore su ljudi koji se nalaze u vlasti i medijska mašinerija.

Govori se da iz Crne Gore u Srbiji dolaze kriminalci. To je propaganda, to je prebacivanje krivice na druge. Kad ne možete da rešavate svoje probleme, onda nađete nekoga spolja, pa na njega svaljujete svu krivicu. Dobro je što u Crnoj Gori postoji svijest o tome da ljudi različitog etničkog porijekla i različitih religijskih uvjerenja mogu da žive zajedno. Svi koji to narušavaju treba da budu označeni.

Ovih dana vidimo izlive strašne mržnje i vulgarnosti. Mislim na ono što se dogodilo sa spomenikom narodnom heroju Čedomiru Ljubi Čupiću. Ja sam po njemu dobio ime pošto mi je rođak. To nije učinio neki nesvjesni tinejdžer nego čovjek u zrelim godinama. To se ne može pravdati pijanstvom. To je brutalni, varvarski čin. To je mržnja koja duboko živi u tom čovjeku. Ali opasno je ako neko tu mržnju prihvata, ako je relativizira. Ja sam čuo izjavu gradonačelnika Nikšića. Ta njegova izjava nije dobra. On je prvi trebalo da se pojavi na mitingu koji su organizovali antifašisti.

Miodrag Vlahović: Nije dovoljna kvalifikacija da ta izjava nije dobra. Gradonačelnik Nikšića je dao izjavu koja je sramna, koja je apsolutna negacija svih vrijednosti za koje se zalažemo. To je apsolutna sramota. Ali nije kriv taj polupijani ili pijani čovjek koji je uradio to što je uradio. On je samo izvedenica, krajnja rezultanta društvenih, političkih i socijalnih procesa u ovoj zemlji koje ne možemo da ignorišemo.

Jer ako naša četvorostruka ministrica – koja se između ostalog bavi i crnogorskom kulturom i koja sebe javno definiše kao ženu četnika – najgrđim riječima napada Latinku Peroviću i i intelektualce s jugoslovenskih prostora naziva ustašama, onda je u pitanju mržnju koja je ušla u sistem i koja je je reprezentovana u Vladi Crne Gore. Taj sramni čin kojim je oskrnavljen spomenik heroja Čupića samo je posljednja konsekvenca te politike. A pojedini političari sa najviših mjesta, ne samo taj nesreći gradonačelnik Nikšića, kažu da je za to kriva stara vlast i kontempliraju o tome da je to možda namješteno, da je to neka inscenacija.

Nažalost, sa važnih međunarodnih adresa još uvijek nema pravog odgovora na to što se dešava u Crnoj Gori bez obzira što o tome postoji puna svijest. Još uvijek se skrivaju iza nekih fraza kako je tobož Vlada Crne Gore usmjerena evroatlantski, poštuje evropski put i evropske vrijednosti, a kad se neko uneredi na jednog od naših najvećih junaka, onda se ti Evropejci ponašaju na način koji je apsolutno degutantan.

Ovdje imamo vlast koja ponižava Crnu Goru, a ako bilo što kažete protiv nje, onda navodno ugrožavate takozvano nacionalno pomirenje. Crnoj Gori je potreban istorijski kompromis oko toga da treba da postoji crnogorska država koja treba da ostane nezavisna i da bude usmjerena u evroatlantskom pravcu. Ali druga strana odbija da razmišlja o tom kompromisu.

Kada sam prije pet godina, prije nego sam otišao da budem ambasador pri Svetoj Stolici, nekim političarima s te strane nudio da zajednički nastupamo samo uz jedan uslov – da javno kažu da je Crna Gora njihova zemlja i da oni i njihove stranke nikada neće dovesti u pitanje crnogorsku nezavisnost. I znate što je bio odgovor, ne samo jednog čovjeka? Odgovor je bio – ja to ne mogu da kažem.

Zamislite da u Srbiji kažete nekom političaru – hajde, da radimo zajedno, da pravimo koalicije, ali imam samo jedan uslov – da kažeš da je Srbija naša zemlja i da je srpska nezavisnost neupitna. I kad bi on odgovorio da to ne može da kaže – šta bi građani Srbije mislili o takvom čovjeku i takvoj partiji? E, u Crnoj Gori imamo takve partije i takve političke lidere.

Omer Karabeg: Očekujete li da će se i dalje zaoštravati odnosi između Srbije i Crne Gore?

Čedomir Čupić: Sadašnja vlast se toga neće lako odreći. Ona će stalno nalaziti načina da se miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore, ali nadam se da to neće imati opasne posledice. Tenzije se mogu produžavati, ali one ne mogu Crnu Goru ugroziti kao državu. One mogu da zagorčavaju život ljudima u Crnoj Gori, ali u daljoj perspektivi to ne može da opstane. Prihvatam ovo što kaže gospodin Vlahović da svijet ponekad ne reaguje na pravi način. Ali postoji kritička tačka kada se stvari više ne može tolerisati i onda dolaze opomene.

Miodrag Vlahović: Očekujem dalje zaoštravanje odnosa. Žao mi je što to moram da kažem, ali trendovi u Srbiji su sasvim suprotnog smjera. Mislim da su pred nama dani i mjeseci konfrontacija. Pri čemu niko ne može da proziva građane Crne Gore, koji su spremni da se tome odupru, da su dio problema. Mi smo dio rješenja. Nisam veliki optimista u pogledu toga što će se i kako dešavati u Srbiji. Ponoviću ono što sam nedavno rekao u intervjuu za beogradski Novi magazine – nadam da Srbiji nije potreban još jedan poraz kako bi stvari na Balkanu bile bolje.

Meni je žao što to kažem, ali mislim da Srbija – sa koncepcijom takozvanog srpskog sveta, što je naravno samo novo ime za koncept “Velike Srbije”, sa nacionalističkom i destruktivnom politikom prema ogromnoj većini sopstvenih susjeda – srlja u poraz koji će na kraju najviše da košta građane Srbije. Da li će i u kojoj mjeri žrtve tog poraza biti srpski susjedi, uključujući i Crnu Goru za koju Srbija kaže da joj je najbliži susjed, a ponaša se kao da joj je najdalji – vidjećemo. Ali Crna Gora ima i kapacitete i znanje i mogućnosti da se od toga odbrani.