Očigledno se ne objašnjava: ćutanje vladajućih partija na jasni i javni govor mržnje je, samo po sebi, definitivni dokaz.
Vlast u Crnoj Gori nema ni interesa, ni snage da se odupre nacional-šovinističkim i ksenofobnim izlivima netrpeljivosti i ostrašćenosti. Ne postoji ni želja da se reaguje na ugrožavanje nacionalne i vjerske ravnopravnosti, niti na revizionističko slavljenje kvislinga i izdajnika iz Drugog svjetskog rata, kao ni ratnih zločina i zločinaca, genocida i njegovih naredbodavaca i izvršilaca u posljednjim ratovima na prostorima bivše Jugoslavije.
Nosioci najviših državnih funkcija, ali i partije koje predstavljaju, nisu spremni ni da progovore o razlozima NATO intervencije 1999. Kada se to pomene, oni, redom i upornošću kojoj protek godina nije naudio (naprotiv!), liju selektivne krokodilske suze nad slučajnim žrtvama bombardovanja u Crnoj Gori i žale samo za poginulima iz jedne nacije/vjere. O drugima – onima koji su najviše stradali – nema pomena. Dehumanizacija je dio njihovog svjetonazora i političke matrice: koga briga za Albance i ostale – svijeće se pale samo za njihove. Mrski Zapad je, u toj (upravo bezočnoj) interpretaciji istorije, u potrebi da potroši municiju i isproba borbenu gotovost, nemajući druga posla – bez razloga i povoda, praktično iz puke dosade – bombardovao samo jednu naciju i samo jednu državu… Ostali su bili – sjećamo se dobro – „gubavi“! Briga njih za masovne zločine na Kosovu…
Stvari su logične: oni koji (se pretvaraju da) pale svijeće – čine to samo za srpsku đecu, a nemaju ni obraza, ni duše da se sjete drugih mališana i da pomenu hladnjače i šlepere, niti jame pune kreča i ljudskih leševa – albanskih civila i po kojeg srpskog vojnika – porinute u srpske rijeke i jezera, ili rasute po brojnim masovnim grobnicama – i u Srbiji, i na Kosovu.
Ti isti premijeri, predsjednici, ministri i poslanici, gradonačelnici i razni funkcioneri ćute kada se slavi saradnik okupatora, masovni ubica i ratni zločinac Đurišić Pavle, nosilac – treba li i to ponoviti – željeznog krsta Adolfa Hitlera. Ćute! Ili čak pravdaju i racionalizuju, kada se neko od popova -funkcionera Crkve Srbije vrati izvornom i tradicionalnom narativu te organizacije, u kojem su najgori krvnici i kvislinzi – heroji. Sindrom blaženog popa-masovnog ubice Màce Vukojičića.
Partije na vlasti, njihov četnički vojvoda u Skupštini, njihovi profesionalni ugroženi Srbi u politici, medijima, kulturi, umjetnosti i privredi, njihove javne i privatne medijske agenture, njihov rektor i profesori, kao i čitav roj „novinara“/agenata i „građanskih aktivista“ ćute na najbrutalnije ostrašćene primjere napada na nezavisnost i suverenitet Crne Gore, na njeno sekularno, građansko i demokratsko ustrojstvo, na tradiciju i vrijednosti zajedničkog života, na besprizorne i prostačke provokacije, omalovažavanja i uvrede crnogorske državne himne i crnogorskih insignija… Oni brutalno gaze, tj. bezočno prećutkuju kada neko drugi iz njihove skupine to čini i time – jasno i javno – odobravaju gaženje vrijednosti, principa i pravila države Crne Gore – koji, sve više, postaju samo prazna norma i puka forma, a sve manje stvarnost koju živimo.
Umjesto da dodatno osuđujemo ono što jeste za ljudsku osudu i prezir – prepustićemo VDT Markoviću i njegovim kolegama iz crnogorskog Tužilaštva (tj., pardon, iz tužilačke organizacije Crne Gore), da primijene, sljedstveno nedavnom obavezujućem uputstvu koje je pomenuti izdao, zakon i da prekršajno i krivično gone počinioce tih nedjela. Tužbe i presude, gospodo tužioci i sudije, a ne propagandne najave i obećanja – makar vas prijatelji iz međunarodne zajednice i dalje uprazno hvalili, podržavali i promovisali – i ako ništa povodom toga ne budete (u)činili!
A što se razloga zbog kojih aktuelna parlamentarna većina i njihovi mediji postupaju blagonaklono ili nikako ne reaguju na sve pomenute ružne i onespokojavajuće postupke, izjave i ponašanja – lista je jednostavna.
Prvo, i osnovno, oni tako misle. Nemaju potrebu da osude. Iskrenost osude je teško odglumiti.
Drugo, i važnije, oni su eksponenti ideologija i politika kojima su te anti-civilizacijske, anti-demokratske i, da ne zaboravimo, anti-crnogorske ideje osnova. To je suština tih ideologija i politika – a od suštine je teško pobjeći.
Treće, i najružnije, radi se, u velikom broju slučajeva (mnogo većem, zapravo, nego što sebi smijemo da priznamo) o ljudima koji su u različitim vrstama zavisnosti od srpskog režima i njegovih obavještajnih i crkvenih krugova – od personalnih tajni i političkih ucjena, do plaćeničke, tj. agenturske zavisnosti. A tu slobode nema, čak i kada se subjekat intimno ne slaže sa zadatkom koji mora da izvrši.
Četvrto, i završno, istorijski kontekst u kojem se sve to dešava je takav da su nesrećni junaci naše priče politički imobilisani – bez smjelosti i kapaciteta da reaguju, čak i kada su svjesni da im ćutanje na mržnju, naci-šovinizam i anti-crnogorski nacionalizam šteti, tj. može štetiti – ako ne odmah, onda u predvidljivoj budućnosti. Jer, jasno je – ničija nije do zore gorjela. Pa neće ni svijeća Aleksandra Vučića, a ni ona Vladimira Putina.
Završno opterećenje se tiče proklamovane „evropske politike“ aktuelne Vlade Crne Gore. Ne ide se u Evropu sa četničkim koljačima, niti sa crkvom koja te koljače slavi, a još manje sa baštinicima ksenofobnih i nacionalističkih politika. Doći će i tome kraj.
Da li će aktuelna vladajuća politička struktura uspjeti da se izvuče iz političkog i bezbjednosnog konteksta koji ih je doveo na vlast i u kome oni vladaju – pokazaće bliska budućnost. Do tada vladajuće partije i njihovi prvaci mogu lagati i sebe i nas da su njihov nacionalizam, ksenofobija i mržnja tobože „istrgnuti iz konteksta“.
A to je jedan uzaludni napor. Jer – upravo oni su taj vrlo pogrešni kontekst.
Preporučeno
Video