Zašto onda inisistira na lomljenju pravnog poretka u ulazi u zonu anarhije, a da mu motiv više ne može biti borba protiv Đukanovića i DPS-a? Jer kao što znamo, Đukanović je otišao, DPS-u je kroz predsjedničke, a ranije kroz lokalne i parlamentarne izbore zadat jak udarac od kojeg se teško oporavlja. Ako dodamo Abazovićevoj politčko-pravnoj akrobaciji i izjavu lidera SNP-a Vladimira Jokovića, koji je rekao da su izbori neophodni, ali ne i 11. juna, te da je najbolje da se održe na jesen, otkrivamo, što priznajemo nije bilo teško, da se dvije partije sa ivice cenzusa grčevito bore za ostanak Vlade čiji su konstituenti, a koja je davno izgubila povjerenje i zvanično i nezvanično.
Dakle, jedan plus jedan jednako je dva ili Abazović i Joković kroz svjeno kršenje Ustava i zakona žele da pruduže uticaj na procese sa pozicija izvršne vlasti. Jasno kao dan.
S obzirom na to, a kao što rekosmo, SNP-u i GP URA su na ivici cenzusa, tako kažu sva istraživanja, ali i posredni pokazatelji sa lokalnih i predsjedničkih izbora. Sat otkucava i zastavica pada za ove dvije partije i stranačke mašine pokušavaju da ostanu u sedlu. Do 20. maja, kada je rok za predaju izbornih lista (ako su izbori 11. juna) ima malo vremena. Malo da bi se koliko toliko iskoristio marketing referisan na pad Đukanovića. URA je podrškom Bečiću, donekle osigurala parlamentarni status kroz eventualnu saradnju i predizbornom koalicijom sa tom partijom, ali će biti “jeftini” za “kupovinu”, jer i Bečićevi znaju da računaju. Vrijedeće jedan ili dva mandata u prvih 10 na izbornoj listi, što bi značilo da bi u parlament ušli, možda Abazović i Miloš Konatar.
Gledano iz perspektive Demokrata i to im je mnogo, ali bi u Uri bili zadovoljni sasvim sigurno.
Civis je odmah podržao Milatovića i kandidovao se za saradnju sa njima, što znači da će Pavićević i Miljanić prije ići ka Evropi sad nego ka savezu Demokrata i Ure. Nije sigurno, ali je logično da koalicija Crno na bijelo ode na dvije strane. Na “crno” i na “bijelo”.
SNP-ove muke su iste ili veće, teško je izmjeriti. Joković, ali i ostatak vrha te partije, su nekada respektabilnu stranku doveli do ivice cenzusa lutanjem od krajnje, nacionalističke desnice do umjerene partije centra, građanske profilacije. I dok su se Jokovićevi s vrha partije zaklinjali Briselu i evropskom putu, baza je funkcionisala suprotno, te je veliki broj otišao na druge adrese. Jedina tekovina SNP-a u Jokovićevoj eri je Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom i zakazani popis stanovništva za jesen ove godine. Dovoljno, ali samo za tri ili nešto manje odsto podrške.
Osipanje neće moći da zadrži ni beranski SNP, najveće uporište i izvorište snage ove partije. Davno je lider iz sjenke i alfa i omega beranske podružnice Dragoslav Dado Šćekić otišao iz Berane, i predao se čarima ministrovanja u Podgorici. Koga nema bez njega se mora i može, te je i ta snaga počela polako da čili.
Spas će tražiti u koalicijama, najprije sa DF-om. Ali baš kao što je slučaj sa GP URA, biće “jeftini” u “kupovini”. Mandić i Knežević, takođe su dobri matematičari, ali i ne moraju biti da bi znali da SNP ne vrijedi više pet mandata u nekada sigurnih dvadeset i kusur. Zato će se morati zadovoljiti sa dva ili optimistično tri mjesta u grupi sigurnih za prolaz u parlament.
Na političkoj berzi Joković će pokušati da digne cijenu igranjem na više kolosjeka i sa više igrača, od DF-a, preko Demokarata do Evrope sad. Sve može, samo da se ostane u parlamentu.
Izvjesno je jedno, Abazović i Joković se nakon parlamentarnih izbora neće ni primaći vratima Vlade u Karađorđevoj u Podgorici. Potrošili su sve moguće, ali i nemoguće varijante da zadrže vlast i promovišu partiju, iako su, mora se priznati revnosno zapošljavali partijske vojnike po dubini, što i nije njihova izmišljotina niti su time otkrili toplu vodu. Davno je taj sistem napravio DPS, a oni su ga samo prekopirali i besprizorno primjenjivali.
Logično je i zapitati se, da li lideri Abazović i Joković mogu voditi partije koje su skoro uništili ili će samo predsjednik DPS-a Milo Đukanović biti taj koji je ostavkom u partiji pokazao odgovornost prema ostvarenim rezultatima.
I jedan i drugi, u partiji imaju otpore, ali će se te pukotine pokazati kada izgube uticaj sa pozicije izvršne vlasti. Tada se neće mnogo pitati njihova volja za podnošenje odgovornosti za loše rezultate partija koje su uvukli u trogodišnju avanturu, već će biti sklonjeni odlukom većine na stranačkim organima. Ostaće im mršavi alibi da su navodno interese partije podredili interesima Crne Gore, te da su postali žrtve “beskompromisne borbe” za više ciljeve.
Preporučeno
Video