Video
Na prijedlog ministra Đorđa Radulovića već je postavljena njegova izaslanica u Briselu, uskoro će biti imenovan specijalni izaslanik u Zagrebu.
U sjedištu Evropske unije je, na prijedlog ministra Radulovića i uz saglasnost Vlade Crne Gore, od 1. aprila – baš na međunarodni Dan šale – postavljena kao specijalni izaslanik ministra pri Evropskoj uniji Mirjana Deletić, žena bez diplomatskog iskustva, dizajnerka ženskih torbi.
Deletić je, kazali su svojevremeno iz MVP-a, angažovana na period od godinu, u obavezi je da ,,svoje poslove usklađuje sa šefom Misije Crne Gore pri Evropskoj uniji“, ali i da ,,djeluje po instrukcijama ministra“.
Kakve će to dizajnerka Deletić imati instrukcije ministra i da li će se njen posao podudarati sa nadležnostima crnogorskog ambasadora u Briselu – nije objašnjeno. Jedino se mogu izračunati troškovi: oko 60 hiljada eura za 12 mjeseci će državu koštati njeni ,,stručni savjeti“.
Nije tu kraj akciji: još jedan specijalni izaslanik ministra Radulovića dobiće uskoro saglasnost Vlade Crne Gore – novinar koncerna ,,Vijesti“ Vladan Žugić trebalo bi da putuje u Zagreb. Troškovi specijalnog izaslanika u Hrvatskoj biće nekih pedesetak hiljada eura.
Što je pozadina ove do sada neviđene akcije koju sprovodi Ministarstvo vanjskih poslova?
U Zakonu o vanjskim poslovima Crne Gore, u članu 42, ostavljena je mogućnost da ministar određuje specijalne izaslanike, ali samo ,,radi vršenja posebnih zadataka“.
Što će reći da je riječ o angažovanju stručnjaka za ad hoc misije u drugoj državi ili međunarodnoj misiji, specijalnih izaslanika ministra za određeno političko pitanje koje je od značaja za državu.
To je zapisano i u Konvenciji o specijalnim misijama usvojenoj u Njujorku 1969. godine, koju je 2006. ratifikovala i Crna Gora. U članu 1 Konvencije izrekom je propisano da specijalna misija označava ,,privremenu misiju koja predstavlja državu, koju jedna država upućuje u drugu državu, uz saglasnost države prijema, u cilju pregovaranja o određenim pitanjima ili izvršenja određenog zadatka“.
Prema informacijama Pobjede, od obnove nezavisnosti 2006. godine samo tri puta su, baš na određeno vrijeme, ministri određivali specijalne izaslanike. Tako je, recimo, ambasador Nebojša Kaluđerović bio specijalni izaslanik ministra Miodraga Vlahovića u Njujorku dok Crna Gora nije primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Takođe dva puta su, na kratko, na Kipar i u Irsku, slati specijalni izaslanici, mlađe diplomate, dok su ove dvije države predsjedavale EU, ali samo zato što tamo nijesu postojala crnogorska diplomatsko-konzularna predstavništva.
Zanimljivo: modna dizajnerka Deletić i novinar Žugić biće ,,specijalci“ u Briselu i Zagrebu iako tamo Crna Gora već ima ambasade i ambasadore?! Koja bi to onda specijalna misija specijalnih izaslanika Đorđa Radulovića mogla da se sprovodi u sjedištu EU i glavnom gradu Hrvatske, koju ne mogu odraditi ,,redovni“ diplomatski predstavnici?
Inače, u međunarodnoj diplomatiji specijalni izaslanici se postavljaju samo kada je u pitanju neko posebno, značajno političko pitanje koje se i rješava posebnim putem. Tako je, recimo, Viljem Holbruk bio specijalni izaslanik predsjednika SAD Bila Klintona za bivšu Jugoslaviju, kao što je sada Metju Palmer specijalni izaslanik Džozefa Bajdena za Zapadni Balkan, koji se bavi neuralgičnim tačkama, kao što je regulisanje odnosa Srbije i Kosova.
Možda je bilo neprikladno odredbu o specijalnim izaslanicima ubacivati u crnogorski Zakon o vanjskim poslovima. Sasvim sigurno: nepristojno je porediti pomenute specijalne izaslanike, te velike međunarodne igrače, sa ovim crnogorskim lokalcima i marginalcima. Za koje Vlada pri tom nije naznačila: koja bi to specijalna misija specijalnih izaslanika Đorđa Radulovića mogla da se sprovodi u sjedištu EU i glavnom gradu Hrvatske?
Jasno je: ne postoji ni jedan opravdan državni razlog za imenovanje specijalnih ministrovih izaslanika u Brisel i Zagreb – tamo đe već postoje crnogorski diplomatski predstavnici.
Osim ako Vlada želi da napravi paralelnu diplomatsku mrežu za posebne namjene. Moguće i da je to bila neka vrsta političkog odgovora izvršne vlasti nakon što je predsjednik Milo Đukanović odbio da potpiše agremane za 11 partijsko-političkih, od ukupno 18 predloženih, kandidata za ambasadore.
Ovako, kroz imenovanje specijalnih izaslanika, premijer i ministar mogu da ,,zaobilaze kohabitaciju“ i postavljaju diplomatske predstavnike na svoju ruku, koji će umjesto ,,pravih“ ambasadora, kao ,,ljudi od povjerenja“, obavljati neke dodatne poslove.
Osim toga, tako se izbjegavaju profesionalne provjere. Ali i neophodni konkursi koji su obavezni prema Zakonu o vanjskim poslovima, za sva diplomatska radna mjesta u MVP za odlazak na rad u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, što znači da se gledaju godine staža, podrazumijeva državni i diplomatsko-konzularni ispit, verifikovano znanje jednog ili više stranih jezika…
Jasno je da ni Deletić ni Žugić ne ispunjavaju uslove za rad u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. No, dva specijalna izaslanika ne čine mrežu i teško je povjerovati da bi se ministar vanjskih poslova odlučio na tako radikalan potez i to u času kada se Vlada Crne Gore trese, nakon dramatičnih sukoba unutar parlamentarne većine.
Tačnije: ako je i postojala namjera da se ,,na mala vrata“ ubace u diplomatsku mrežu lojalni ljudi, tu ideju neće biti lako realizovati dok se rasplamsava politička kriza, a opstanak Vlade je doveden u pitanje.
Zato postavljenja specijalnih izaslanika ministra vanjskih poslova – kada ne postoje osnovni razlozi za takve poteze – više liče na prizemnu akciju uhljebljivanja prijatelja ili zadovoljenja nečijih ličnih ambicija ili potreba.
Teško da će se na taj način popraviti dobrano urušeni ugled Ministarstva vanjskih poslova. Ova državna institucija sve više liči na polje za obuku nedozrelog ministra i zadovoljavanja ličnih potreba uticajnih ljudi iz Vlade Crne Gore.
Još 1975. godine SFR Jugoslavija je ratifikovala Konvenciju o specijalnim misijama, koja je usvojena u Njujorku 1969. godine.
Tom se Konvencijom uređuje pitanje specijalnih misija u bilateralnoj i multilateralnoj diplomatiji, što je samo ovlaš, djelimično regulisano Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima.
Članom 1 Konvencije definisano je da ,,specijalna misija označava onu privremenu misiju koja predstavlja državu, koju jedna država upućuje uz saglasnost države prijema“ te da ta saglasnost može biti učinjena ,,diplomatskim putem ili na drugi dogovoreni ili obostrano prihvatljivi način“.
Stručnjaci ističu da su četiri principa poštovana u procesu kodifikovanja Konvencije: 1) specijalne misije mogu biti poslate pod uslovom da postoji saglasnost zainteresovanih država; 2) specijalne misije imaju prava na privilegije i imunitete; 3) nemaju po vlastitoj snazi ili nadležnostima (ex proprio vigore) prvenstvo nad stalnim diplomatskim misijama i 4) završavaju kad je cilj njihovog osnivanja postignut.
Preporučeno
Shodno ovim odredbama jasno je da su imenovanja Deletić i Žugića samo posljedica političkog dogovora u vrhu Vlade, bilo da im se omoguće novčani ili neki drugi benefiti.
