Video
Na posljednjim parlamentarnim izborima izlaznost je bila znatno manja nego na svim ranije (56,28 odsto). Poređenja radi, 2020. je na izborima glasalo 76,64 odsto građana sa pravom glasa, 2016. – 73,41 odsto, 2012. 70,56 odsto, a 2009. 66,19 odsto, podsjećaju Vijesti.
Takođe, svega nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora 2023. godine, u drugom krugu predsjedničkih je izlaznost bila 70,14 odsto.
U brojkama – na posljednjim parlamentarnim izborima glasalo je 305.324 birača, na pretposljednjim 413.894, na izborima 2016. 388.220. Pravo da bira poslanike u državnoj skupštini je 2012. iskoristilo 362.714 građana sa pravom glasa, a 2009. njih 329.819.
U drugom krugu posljednjih predsjedničkih izbora, glasalo je 376.361 građanin, pet godina ranije 340.462 (63,92 odsto), a 2013. 326.803 (63,9 odsto).
Pad izlaznosti prisutan je i u glavnom gradu, gdje je na lokalnim izborima 2024. glasačko pravo iskoristilo 56,5 odsto građana sa pravom glasa (ukupno 82.282), a dvije godine ranije 69,3 odsto (ukupno 99.553). Trend je nastavljen i prošle godine na izborima u Nikšiću (pad sa 80,5 na 72 odsto) i Herceg Novom (pad sa 66 na 51,33 odsto), u odnosu na 2021.
KOMBINACIJA FAKTORA
Nenezić ocjenjuje da za porast apstinenata ne postoji jedan uzrok, već da se radi o kombinaciji političkih, institucionalnih i demografskih faktora.
Kako ističe, prvi je slabljenje izrazite političke polarizacije koja je godinama motivisala građane da izlaze na izbore.
“U Crnoj Gori se često glasalo da bi se nešto spriječilo ili odbranilo, a manje na osnovu procjene konkretnih javnih politika. Kada je promjena vlasti postala moguća i kada je do nje došlo, oslabio je jedan od najsnažnijih motiva za izlazak na birališta”, smatra ona.
Kao drugi faktor navodi razočaranje očekivanjima iz 2020. godine (kad je došlo do smjene vlasti DPS-a).
“Dio građana očekivao je snažniju vladavinu prava, efikasnije institucije i drugačiji način upravljanja. Umjesto toga, svjedočili smo čestim promjenama vlada, institucionalnim blokadama, partijskom zapošljavanju i nestabilnim koalicijama, uključujući i lokalni nivo. Kada birači steknu utisak da njihov glas ne određuje jasno pravac vlasti, već da konačan ishod zavisi od postizbornih pregovora i partijskih kalkulacija, povlačenje iz izbornog procesa je izraz njihovog političkog stava”, navodi ona.
Nenezić dodaje da je treći faktor tzv. izborni zamor.
“Crna Gora je od obnove nezavisnosti gotovo neprekidno u nekoj vrsti izborne kampanje. Kada se tome doda donedavno održavanje lokalnih izbora u različitim terminima, pojedinačni izborni ciklusi gube na značaju, a građani imaju manje razloga da svaki od njih doživljavaju kao presudan”, objašnjava.
Sagovornica “Vijesti” ističe da je četvrti faktor strukturni, ali i da se često previđa.
“Birački spisak sadrži značajan broj građana koji žive i rade u inostranstvu, a iseljavanje mladih se nastavlja. Dio ‘apstinenata’ su zapravo ljudi kojih fizički nema u zemlji. Zato je realna izlaznost među građanima koji žive u Crnoj Gori viša od zvanične. Taj efekat je najjači upravo na lokalnim i vanrednim izborima, kada se dijaspora ne mobiliše”, pojašnjava Nenezić.
Đukić dodaje da su uzrok porasta apstinenata “promjene partija na vlasti bez osjećaja da se politička klima suštinski promijenila”.
“Nije važno da li to odgovara objektivnoj istini ili ne, poenta je da je takva percepcija građana. I kada nemate osjećaj promjene, nemate energiju da se angažujete u bilo kom okviru politički”, smatra on.
NEĆE JOŠ PADATI, ALI NI NA NIVO IZ 2020.
Sagovornica lista ne očekuje da će se trend pada izlaznosti nastaviti i na narednim parlamentarnim i lokalnim izborima, zakazanim za sljedeću godinu.
“Mislim da je 2023. označila kraj jednog izbornog ciklusa, a ne nužno početak trajnog pada političke participacije. Izlaznost od 76,6 odsto 2020. godine bila je izuzetno visoka i rezultat specifične političke mobilizacije oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pitanja smjene tridesetogodišnje vlasti. Kada je taj snažan mobilizacijski motiv oslabio, dio birača se demotivisao. Tome su doprinijele i specifične okolnosti izbora 2023. godine, koji su bili vanredni, održani usred ljeta i samo dva mjeseca nakon dva kruga predsjedničkih izbora”, smatra ona.
Nenezić ističe da će za 2027. godinu ključni faktor biti način organizacije izbora.
“Ako se parlamentarni i svi lokalni izbori održe istog dana, kako je ranije najavljeno, očekujem veću izlaznost nego 2023. godine. Razlog je vrlo jednostavan. Istovremeno održavanje izbora podstaći će mobilizaciju partijskih struktura u svih 25 opština, aktivirati lokalne kandidate i njihove mreže i povećati značaj samog izbornog dana za birače”, objašnjava.
Ona procjenjuje da bi, pod tim uslovom, izlaznost mogla biti između 60 i 65 odsto, odnosno vratiti se na prosjek ranijih izbornih ciklusa, što bi bio oporavak u odnosu na posljednje parlamentarne izbore, ali i dalje znatno ispod mobilizacije iz 2020. godine.
Ipak, dodaje, ako se izbori razdvoje, očekuje da bi parlamentarni mogli privući nešto više birača nego 2023, dok bi lokalni izbori u pojedinim opštinama mogli zadržati relativno nisku izlaznost.
“Naravno, na konačan procenat izlaznosti uticaće i intenzitet kampanje, ponuda političkih aktera i eventualna pojava novih tema ili aktera koji mogu mobilisati birače i time povećati ili umanjiti zainteresovanost birača”, ukazuje.
Đukić takođe smatra da se taj trend neće nastaviti.
“Tada smo imali specifične situacije konstantnih izbora koji nijesu mijenjali mnogo toga i razočaranje glasača do tad etabliranih partija u ponudi. Sada pak imamo jedan duži period tokom kojeg nije bilo izbora, te će građani biti ponovo u uvjerenju da se u našem sistemu nešto konkretno može promijeniti izborima”, objašnjava.
PES MOŽE KA APSTINENTIMA, OSTALI KA TRADICIONALNIMA
Nenezić nije optimistična da će aktuelne partije ići ka apstinentima kao svom biračkom tijelu, uz konstataciju da deklarativno hoće.
“U praksi je mobilizacija postojećih birača jednostavnija. Rad sa apstinentima je skup i neizvjestan, dok je mobilizacija ‘sigurnog glasa’ kroz identitetske poruke i partijske mreže provjerena tehnologija. Zato očekujem da većina aktera kampanju gradi na polarizaciji, koja u Crnoj Gori pouzdano motiviše birače, kao i upozorenja na negativne posljedice pobjede političkih protivnika”, smatra ona.
Đukić dijeli njen stav, dodavši da su partijama apstinenti “nužno zlo”.
“One ne znaju kako da im priđu niti šta da im ponude. Mahom se obraćaju svojoj postojećoj bazi u nadi da će maksimizovati podršku. Jedino možda PES pokušava napraviti veći zahtjev kroz ekonomske teme”, ističe.
I Nenezić vidi PES kao aktera koji ekonomskom pričom može gledati ka apstinentima.
Kako dodaje, iskustvo te stranke sa posljednjih parlamentarnih izbora, na kojima su bili politički subjekt sa najviše glasova, pokazuje da postoji prostor za drugačiji pristup.
“Konkretna ekonomska obećanja i predstavljanje političke alternative pomogli su toj partiji da privuče i dio birača koji nijesu bili čvrsto vezani za tradicionalne političke blokove. To ne znači da je svaki od tih birača ranije apstinirao, ali pokazuje da se izborna podrška može promijeniti kada se pojavi ponuda koja odgovara na neposredne probleme građana. Ključno pitanje za naredne izbore biće da li će neka partija, postojeća ili nova, uspjeti da nezadovoljstvo pretvori u povjerenje”, objašnjava.
Nenezić dodaje da kritika postojećih vlasti može biti dovoljna da birač bude nezadovoljan, ali nije nužno dovoljna da ga motiviše da izađe na izbore.
Ipak, ona podsjeća da apstinenti nijesu homogena grupa i ne treba ih posmatrati kao jedinstveno biračko tijelo koje čeka da ga neka partija osvoji, već da među njima mogu biti razočarani birači koji su podržali promjene 2020. godine, nekadašnji birači DPS-a koji su oslabili svoju vezu sa tom partijom, mladi koji se nikada nijesu čvrsto politički identifikovali, kao i građani koji su tradicionalno nezainteresovani da učestvuju u izborima.
“Tradicionalne partije, uključujući DPS i stranke nekadašnjeg Demokratskog fronta, imaju kapacitet da vrate dio bivših birača, posebno ako kampanju zasnuju na mobilizaciji oko identitetskih pitanja i straha od pobjede suprotnog političkog bloka. Međutim, takva strategija ima ograničenja kada je riječ o građanima koji su se udaljili od politike upravo zbog stalne polarizacije. Za pridobijanje birača koji ne žele da biraju između postojećih blokova biće potrebna uvjerljiva ponuda koja se ne oslanja dominantno na ova pitanja”, smatra Nenezić, dodavši da tu postoji prostor za postojeće građanske i nove političke subjekte.
Đukić ukazuje da PES i dalje nema čvrsto partijsko biračko tijelo, te da zato može u nekoj mjeri ići i ka apstinentima, dok ostali politički subjekti “mahom nijesu zainteresovani niti pokušavaju proširiti svoju podršku”.
SNP: UPOZORENJE, MORAMO MOTIVISATI REZULTATIMA
“Vijesti” su pitale većinu parlamentarnih partija da li i na koji način planiraju da motivišu apstinente da glasaju na narednim izborima, ali i da li smatraju da je porastu njihovog broja doprinijelo razočaranje u nove vlasti.
Odgovori su dostavljeni jedino iz Socijalističke narodne partije (SNP).
“Pad izlaznosti je ozbiljno upozorenje za sve političke subjekte u Crnoj Gori. Rekao bih da je riječ o svojevrsnom alarmu koji valja sagledati temeljnije i iz više uglova. Naime, kada veliki broj građana odluči da ostane kod kuće, to znači da je posrijedi određeni stepen razočaranja, nepovjerenja ili osjećaja da glas nema vrijednost. SNP taj signal ne potcjenjuje i redovno pokušavamo da sagledamo uzroke”, kazali su iz te stranke.
Dodali su da “njihov zadatak jeste da građane motivišu, prije svega, konkretnim radom i jasnim rezultatima, odgovornošću i politikom koja se ne zasniva na podjelama, već na prevazilaženju životnih problema”.
“Ljudi ne izlaze na izbore zbog velikih parola i upečatljivih slogana, nego onda kada vjeruju da njihov glas zaista može donijeti bolji standard, sigurniji posao, pravednije institucije, jaču lokalnu zajednicu i mirniju budućnost za porodicu. Dakle, opipljive i konkretne stvari koje život znače, a ne apstraktne parole koje podižu tenzije i crtaju mete. SNP će, kao i do sada, nastaviti razgovore direktno sa građanima, obilaziti opštine, mjesne zajednice i domaćinstva, pažljivo osluškivati potrebe i probleme i nuditi realna, ostvariva rješenja. Smatramo da se povjerenje ne vraća preko noći, već svakodnevnim napornim radom i zalaganjem, poštenim i čistim odnosom prema građanima i jasnom politikom koja običnog čovjeka i njegove potrebe uvijek stavlja u prvi plan”, ističu.
Iz partije na čijem je čelu Vladimir Joković smatraju da je “tačno da je dio birača koji su željeli promjene nakon 2020. godine danas razočaran tempom ostvarenja istih, političkim sukobima, podjelama, ali i izostankom očekivanih rezultata u pojedinim oblastima.
“Ko god ignoriše takvo stanje ili nastoji da odgovornost prebaci na drugog, u velikom je problemu. Svako ko učestvuje u vlasti mora snositi dio odgovornosti jer je to jedini način da pokaže ozbiljnost u bavljenju politikom. Neophodno je više rezultata i manje političkog nadgornjavanja. To je formula uspjeha. SNP svoju odgovornost vidi u tome da bude faktor stabilnosti, dogovora i konkretnih rješenja, duboko vjerujući da se politika u svojoj suštini mora vratiti građanima, a ne postati talac kojekakvim partijskim prepucavanjima. Upravo iz tog razloga ćemo snažno nastaviti da insistiramo na socijalnoj pravdi, ravnomjernom razvoju Crne Gore, zaštiti penzionera, radnika, podstanara, porodica, mladih, akademske zajednice, kao i na permanentnom i sveobuhvatnom jačanju institucija”, poručuju.
Ukazuju i da “apstinente ne treba pritiskati, već uvjeriti da politika može biti odgovorna i korisna, a njihov glas vrijedan i u mnogim stvarima presudan”.
“SNP će se truditi da svojim radom pokaže da glas građana ima smisla i da promjene za koje su ljudi glasali moraju biti vidljive u svakodnevnom životu”, kazali su “Vijestima”.
Niska izlaznost odgovara DPS-u, visoka PES-u
Nenezić smatra da niska izlaznost odgovara, u načelu, partijama koje imaju jaku bazu – odnosno disciplinovano, lojalno i organizaciono dobro povezano biračko tijelo.
“One mogu ostvariti relativno dobar rezultat čak i kada je ukupan broj birača koji izlaze na izbore manji. To može biti prednost DPS-a, čija je podrška u prethodnom periodu bila relativno stabilna, kao i pojedinih partija manjinskih naroda, koje imaju kohezivnije biračko tijelo. Rezultati lokalnih izbora u Podgorici 2024. i Nikšiću 2025. mogu se posmatrati i u tom kontekstu”, ukazuje.
S druge strane, dodaje, veća izlaznost može odgovarati političkim akterima koji zavise od birača sa slabijom partijskom povezanošću, odnosno onih koji se opredjeljuju u zavisnosti od konkretne ponude i političkog trenutka.
“U tu kategoriju spadaju PES, koji je 2023. privukao značajan broj birača izvan tradicionalnih političkih baza, ali i novi politički akteri koji uspiju da mobilišu nezadovoljne građane, i one koji su ranije bili manje zainteresovani za izbore”, pojašnjava.
Đukić je sličnog stava. On smatra da mala izlaznost odgovara strankama sa “najdisciplinovanijim biračkim tijelom” – DPS-u, NSD-u i donekle Demokratama.
“Ostali se nadaju da će neopredijeljeni ili nedovoljno opredijeljeni odabrati njih”, dodaje.
DPS gubio glasače od 2020. do 2023. ali se slika mijenja
Nenezić ističe da je, na osnovu izbornih rezultata, teško dati precizan odgovor na pitanje koga je više među apstinentima – razočaranih glasača sadašnje ili prethodne vlasti.
“Ako uporedimo apsolutne brojeve glasova iz 2020. i 2023. godine, vidimo da je DPS u tom periodu pretrpio veliki gubitak podrške, dok je dio nekadašnjeg opozicionog bloka uspio da zadrži značajan dio biračkog tijela kroz više različitih političkih subjekata. Međutim, iz tih podataka ne možemo tvrditi koliko je bivših birača prestalo da glasa, a koliko je promijenilo politički izbor”, objašnjava.
Kako dodaje, u periodu nakon 2023. godine slika se promijenila.
“DPS je zadržao relativno stabilnu podršku, dok su pojedini akteri vlasti, posebno Demokrate i dio biračkog tijela PES-a, suočeni sa izazovima u održavanju podrške sa prethodnih izbora. To pokazuje mogućnost da se dio razočaranih birača vlasti povlači iz izbornog procesa ili traži alternativu među drugim partijama”, smatra Nenezić.
Prema njenoj procjeni, među današnjim apstinentima mogao bi biti značajan broj građana koji su 2020. i 2023. glasali za promjene (sadašnje vladajuće partije), a sada vide “kontinuitet starih obrazaca” – što ih demotiviše da budu učesnici izbornih procesa jer gube uvjerenje da njihov glas može nešto promijeniti.
Preporučeno
Đukić smatra da su apstinenti, u najvećoj mjeri, oni koji su glasali za promjene na tridesetoavgustovskim izborima, a da nijesu osjetili konkretan boljitak nakon toga.
