Kao jedan od aktera referendumskog procesa i bivši dugogodišnji državnik, Marković je upitan da prokomentariše gdje se nalazi Crna Gora 18 godina kasnije. Stvarnost, prema njegovoj ocjeni, ukazujeda nezavisnost i suverenost ne idu uvijek pod ruku. “Imamo primjere iz evropskog i šireg okruženja, da su neke države formalno nezavisne, ali da je njihova samostalnost, a posebno suverenost zaista upitna. Plašim se da današnja Crna Gora zadobija takva obilježja, u kojima je suverenost dovedena u pitanje, a puka nezavisnost – čak i da je niko ne osporava – u tom poretku stvari, više nema ni značaj, ni svrhu”, smatra Marković.

Izražavajući zabrinutost zbog stanja u državi, Marković ipak ne vjeruje da se može desiti scenario iz 1918. godine, ali upozorava da “sadašnja generacija mora i da zna i da razumije da 1918. nije došla sama od sebe, niti joj je prethodila godina dana, već dugi i višedecenijski period grešaka i lutanja u kojima su se država i drušvo zagubili, i najposlije – izgubili”.

Bivši premijer je ocijenio da dešavanja u susret izborima 2020, a potom za gotovo četiri godine i tri vlade – jasno govore da je koncept građanske, multietničke, savremene Crne Gore dramatično ugrožen. “Svakako da se nada ne smije izgubiti, i naravno da politička i demokratska borba nije završena – ja bih čak rekao da ona tek počinje”, jedna je od poruka Markovića.

STANDARD: Šta je ostalo od crnogorske nezavisnosti nakon 18 godina?

MARKOVIĆ: Govoriti o crnogorskoj nezavisnosti, odnosno o njenoj obnovi nakon skoro vijek istorijske nepravde kojom je Crna Gora nestala sa mape međunarodno priznatih država, kod mene uvijek pokreće naglašenu emociju. Jedan od razloga je i teški i mukotrpan put kojim se došlo do referenduma i do kvalifikovane većine da naša zemlja obnovi nezavisnost.

Povezani članci

drustvo

Čestitke povodom Dana nezavisnosti

politika

Prijem Crne Gore u EU bio bi pozitivan ,,virus“ za sve na Zapadnom Balkanu

Zbog toga pitanje “Šta je od crnogorske nezavisnosti ostalo nakon 18 godina”, posmatram iz dva ugla:

Prvi je patriotsko i logično poimanje – gdje zaista treba vjerovati da je to vrijednost osvojena za svagda, potvrđena od međunarodne zajednice i utvrđena Ustavom kao najvišim pravnim aktom. Poimanje da je pred nama tekovina za koju je u najmanju ruku zainteresovan svaki građanin Crne Gore, čak i kada ne prepoznaje potrebu za njenu odbranu u današnjim uslovima.

Drugi, pak, i drukčiji pogled na stvarnost ukazuje nam da nezavisnost i suverenost ne idu uvijek pod ruku. Imamo primjere iz evropskog i šireg okruženja, da su neke države formalno nezavisne, ali da je njihova samostalnost, a posebno suverenost zaista upitna.

Plašim se da današnja Crna Gora zadobija takva obilježja, u kojima je suverenost dovedena u pitanje, a puka nezavisnost – čak i da je niko ne osporava – u tom poretku stvari, više nema ni značaj, ni svrhu.

STANDARD: Crnogorski hod unazad traje, sada već godinama. Hoce li suverenisti uspjeti nešto da urade, kako se ne bi vratili na podešavanja iz 1918. godine?

MARKOVIĆ: Činjenica je da postoji izvjesna stagnacija u našem demokratskom i civilizacijskom napretku, i da je ona bila vidljiva i vrijeme integracionih rezultata. Rekao bih da su se u jednom trenutku crnogorski građanin, odnosno relativna većina građana, pomirili sa nekom trenutnom, dnevno-političkom doktrinom – da postoje više vrijednosti ili važniji poslovi od očuvanja svoje zemlje, svoje kuće, te da se treba prihvatiti nekog drugog posla zanemarujući ove tekovine.

Ja sam takođe jedan od onih čiji pristup ide u pravcu rješavanja unutrašnjih nagomilanih problema po principu korak po korak, ali nikako uz ostavljanje po strani i zanemarivanje vitalnih državnih interesa, koji su šta drugo – do životna potreba građanske Crne Gore i svih njenih naroda.

Ne vjerujem u scenario 1918. godine, ali da bismo izbjegli opasnosti koje očigledno idu uz prouzrokovanje i građenje sličnih scenarija, onda sadašnja generacija mora i da zna i da razumije da 1918. nije došla sama od sebe, niti joj je prethodila godina dana, već dugi i višedecenijski period grešaka i lutanja u kojima su se država i drušvo zagubili, i najposlije – izgubili.

STANDARD: Srpske, nacionalističke, klerikalne snage su našle način da okupe sve što imaju kako bi bacili Crnu Goru na koljena. Koliko je realno da se udruživanjem procrnogorskih, građanskih politickih snaga u Crnoj Gori i loboranjem van nje vrati nada da će država ostati građanska, multietnička, savremena, nezavisna…?

MARKOVIĆ: Slažem se sa ocjenom da je na drugoj strani učinjena mobilizacija, čiji je cilj prije svega bio preuzimanje vlasti nakon tri decenije njene nesmjenjivosti. U tome je bilo i impulsa sa strane, koji su taj proces svodili na banalnu ravan – promjene vladajuće strukture. Međutim, dešavanja u susret izborima 2020, a potom za gotovo četiri godine i tri vlade – jasno nam govore da je koncept građanske, multietničke, savremene Crne Gore dramatično ugrožen.

Svakako da se nada ne smije izgubiti, i naravno da politička i demokratska borba nije završena – ja bih čak rekao da ona tek počinje – i da njeni ciljevi upravo treba da budu odbrana građanskog i državnog identiteta, uspostavljanje narušene vladavine zakona, povratak na staze ekonomskog oporavka i sanaciju institucija. Sve to uz jasnu poruku da ćemo se baviti stvarima unutar svoje kuće i odbaciti svako uplitanje sa strane. U okviru ovog pristupa – atributi suverenosti i nezavisnosti moći će da postepeno vraćaju svoje prisustvo i snagu.

STANDARD: Bili ste u vlasti i 2006. godine kada je Crna Gora povratila svoju samostalnost i međunarodni subjektivitet. Da li ste tada mislili da je “posao” gotov i kako sad gledate na činjenicu da Vaši nasljedniici u foteljama čelnih funkcija u državi rade sve ono protiv čega ste se borili? Ili, da li ste mogli Vi i politika kojoj pripadate da uradite Više kako do ovoga ne bi došlo?

MARKOVIĆ: Biću direktan – vjerovao sam da smo obavili veliki i istorijski posao, na zreo, civilizovan i demokratski način. Bez kapi prolivene krvi izvojevali smo ono zašta je položeno na hiljade života tokom burne crnogorske istorije.

Da li smo mogli uraditi više – vjerovatno jesmo. Ali je to ipak pogled sa određene distance, i pogled nakon jedne epohe u kojoj se rađala i razvijala zemlja koja je dostigla kapitalna državna i politička ostvarenja.

Za sve to vrijeme, koje je u okvirima trajanja država, pa i naše, samo jedan istorijski tren, prirodno su se dogodile i neke euforije, osjećaji pobjedničke važnosti, ali i zamor ili pomanjkanje vizije kod određenih ljudi pa i cijelih institucija.

Vjerujem da je sve to, udruženo, dovelo do jedne inertnosti na važnim državnim, identitetskim i ekomskim pitanjima – što su vlade odnosno vlasti nakon 2020. iskoristile za otpočinjanje svoje agende koja je revanšistička, državno neodgovorna, pa i suptotstavljena politikama i vrijednostima tih politika do 2020. godine.

STANDARD: Kako komentarišete odnos aktuelne vlasti prema Rezoluciji o Srebrenici?

MARKOVIĆ: Rezolucija o Srebrenici je civilizacijsko pitanje koje ne treba ostati bez stava i odgovora, a pod tim podrazumijevam da se odnos prema ovom pitanju ne smije relatizovati nijednom drugom rezolucijom u istom momentu i istim povodom.

Kad ovo pitanje, kao aktuelno i potencirano od strane međunarodne zajednice, riješimo – onda treba biti otvoren i za provjeru svih drugih sličnih inicijativa. Na taj način se može zatvoriti krug istine koji je i krug časnog pogleda u oči jedni drugima.

Što se tiče protestnih nota i upozorenja koje dobijamo od inostranih partnera, to treba posmatrati nikako drukčije nego kao njihovu ocjenu političke stabilnosti u Crnoj Gori, ali i kao ocjenu vanjske odnosno dobrosusjedske politike koju vodi aktuelna Vlada. I jedno i drugo – ispod očekivanja i potreba države i građana.