Prije više od 2000 godina Sofokle je napisao: ,,Ako želimo da zadržimo demokraciju moramo se držati jednog načela: Nemojmo mjeriti pravdu.”

Oko ove rečenice vrti se današnja proklamovana postavka uloge i mjesta pravosuđa u demokratskim društvima. Prevedena na današnji jezik to je rečenica koju često izgovaraju političari: Odluke sudova ne treba dovoditi u pitanje nego prihvatati. Tako od Stare Grčke do modernog doba imamo u okviru onoga što se danas naziva političkom korektnošću zapravo tabuiziranu sudsku vlast. Taj tabu je opšteprihvaćen, gotovo aksioma. Odluke sudova se u demokratskim društvima u „mirnodopskim uslovima“ ne dovode u pitanje. Ne. Čak ni u suđenjima javnim ličnostima, političarima, pogotovo aktuelnim ili bivšim visokim državnim zvaničnicima, koja po svojoj prirodi izazivaju ogromnu pažnju medija i javnosti.

Duga je lista osuđenih za razna krivična djela nekadašnjih visoko rangiranih zvaničnika, uključujući i predsjednike, premijere, ministre, a da praktično nikada nije dovođena u pitanje presuda u smislu njenog direktnog povezivanja s dnevnom politikom. Bilo je naravno i te kako slučajeva da su procesuirani visokorangirani zvaničnici ili njihovi advokati obasipali javnost od podizanja optužnice do izricanja presude, pa i nakon toga, ocjenom da je riječ o političkom suđenju. Ali nije bilo ni u medijima ni u stručnim publikacijama ozbiljnih indicija da je to doista tako.

Chirac, Berlusconi, Sanader…

Prema portalu Axios, koji je obradio slučajeve širom svijeta, od 2000. do 2023. su pravosuđa u najmanje 78 država gonila bivše lidere. U proteklih nešto manje od pola stoljeća, od 1980, gotovo polovina zemalja svijeta imala je makar jedan takav slučaj.

Bivši predsjednici ili premijeri koji su procesuirani su: Jacques Chirac, predsjednik Francuske, korupcija i trgovina uticajem, dvije godine uslovno, Nicolas Sarkozy, predsjednik Francuske, korupcija i trgovina uticajem, tri godine zatvora od čega dvije uslovno, François Fillon, premijer Francuske, zloupotreba položaja, pet godina, tri uslovno i zabrana obavljanja javnih dužnosti 14 godina; Christian Wulff, predsjednik, Njemačka, protekcija pri uslugama, oslobođen; Silvio Berlusconi, premijer Italije, podmićivanje, zloupotreba položaja, maljoljetnička prostotucija, oslobođen; prethodno jednom 2013. osuđen na četori godine zatvora zbog poreske prevare; Ivo Sanader, Hrvatska, korupcija, osam godina; Jose Socrates, premijer Portugal, korupcija, mito, pranje novca, porezna prevara, sud je 2021. odbacio optužbe za korupciju, proces u toku; Moše Katsav, predsjedjik Izraela, silovanje i seksualno uznemiravanje podređenih, sedam godina, Ehud Olmert, premijer Izraela, prevara, utaja poreza, 27 mjeseci; Benjamin Netanjahu, premijer Izraela, prevare, zloupotreba povjerenja, korupcija, proces u toku; Cristina Fernández de Kirchner, Argentina, prevara, šest godina zatvora i doživotna zabrana bavljenja politikom; Nadžib Razak, premijer Malezije, zloupotreba ovlašćenja i pranje novca prilikom pljačke državnog razvojnog fonda, 12 godina; Muhjudin Jasin, premijer Malezije, zloupotreba ovlašćenja i pranje novca, proces u toku; Jacob Zuma, predsjednik Južna Afrika, korupcija, pranje novca, reketiranje, proces u toku; Le Mung-bak, predsjednik Koreja, korupcija i prevara, 17 godina, pomilovan nakon dvije godine; Park Gun-hi, predsjednica Koreja, korupcija i prisila, 15 godina, pomilovana nakon tri godine…

Svi ovi procesi i izrečene presude podrazumijevaju snažan, kompetentan i nezavisan pravosudni sistem koji je sposoban da istraži, optuži, osudi i istrpi odnosno preživi eventualne pritiske.

Neke države, poput Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva, oslanjaju su se i na parlamentarne procese u kojima su istražene uloge bivšeg kancelara Gerharda Schrödera zbog njegovih odnosa s Rusijom i bivšeg premijera Borisa Johnsona zbog Partygatea – javnih okupljanja članova Vlade za vrijeme COVID19 zabrana.

Imenovali sudije po svojoj mjeri

Ko ovdje nedostaje? Ok, našoj javnosti manje poznati slučaj nekadašnjeg i sadašnjeg predsjednika Brazila Luiza Inácia Lule da Silve i naravno slučajevi više optužnica protiv nekadašnjeg predsjednika SAD Donalda Trumpa. Zašto ih nema? Zato što su suđenja tim dvijema ličnostima karakteristična po tome što je pravosuđe prethodno direktno instrumentalizovano, politizovano i podijeljeno na dvije nepomirljive strane na suprotnim pozicijama. Sudije su se podijelile upravo po istim šavovima po kojima se podijelila i javnost – na pristalice i protivnike. I da stvar bude interesantnija – za to su „zaslužni“ upravo oni kojima se kasnije sudilo.

Lula da Silva je nakon odslužena dva uzastopna predsjednička mandata od 2003. do 2011. optužen 2016. za pranje novca i korupciju, trgovinu uticajem i ometanje pravde. Početkom 2018. osuđen je na 12 godina zatvora. Njegov odlazak na izdržavanje kazne označio je početak protesta i nemira širom zemlje. Uslijedili su žalbe, apeli i razne pravne radnje. Javnost je bila podijeljena, ali su podijeljene bile i sudije. Savezni vrhovni sud je aprila 2018. odbio zahtjev bivšeg predsjednika da razmotri njegovo „nezakonito pritvaranje“. Šest sudija je bilo za odbijanje, a pet za prihvatanje. Početkom jula jedan savezni sudija je donio odluku da Lulu da Silvu puste na slobodu, da bi istog dana predsjednik Saveznog suda za tu regiju poništio odluku svog kolege i podređenog o oslobađanju. Početkom novembra 2019. Lula da Silva je odlukom Vrhovnog suda pušten iz zatvora nakon odsluženih 580 dana, da bi mu 20 dana kasnije Savezni regionalni sud povećao kaznu na 17 godina zatvora. Marta 2021. je Vrhovni savezni sud poništio sve presude protiv Lule da Silve proglasivši sud koji ga je ranije osudio nenadležnim.

Paralelno sa pravnom bitkom vođena je i politička bitka. Tvrdi ljevičar Da Silva, koji javno izjavljuje da su mu idoli Che Guevara i Mao Ce-tung, koji lično predsjedničkim vetom sprečava izručenje ljevičarskog teroriste Cesara Battistija rodnoj Italiji, bio je kohezivni faktor za desnicu koja je stala iza da Silvijevog rivala i protivkandidata Jaira Bolsonara.

Donald Trump je za vrijeme predsjedničkog mandata 2017-2021. imenovao ukupno 234 sudije pri čemu je, prema ocjenama medija i analitičara, ostavio bitno konzervativnije pravosuđe od onog koje je zatekao. „Zaokret pravosuđa udesno najdirektnije je vidljiv na Vrhovnom sudu“, pisao je 2020. Washington Examiner. „Trump je u suštini učinio više nego bilo koji predsjednik u jednom mandatu od (predsjednika Jimmyja) Cartera da stavi svoj pečat na pravosuđe“, prenijela je 2020. agencija Associated Press ocjenu Jonathana Adlera, profesora prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Case Western Reserve u Klivlendu.

Četiri godine kasnije, sudski procesi Donaldu Trampu odvijaju se po sistemu korak naprijed – dva koraka natrag. Mediji, koji uobičajeno navode tek imena sudija, u ovim procesima detaljno analiziraju sudije i naglašavaju je li riječ o onima koji su liberalniji ili je pak riječ o konzervativnijima, drugim riječima jesu li bliže demokratama ili republikanacima.

Vidimo dakle iz onih, po Axiosu najmanje 78 slučajeva, da nikom ozbiljnom ili nikome ko nije direktno zainteresovan nije palo na pamet da dovodi u pitanje odluke sudova. Ali vidimo i iz posljednja dva – Lule da Silve i Trumpa – da kada su upravo najviši zvaničnici vlasti, u konkretnim slučajevima čak oni kojima se sudi, direktno uticali na izbor sudija, pitanje pozicije i afiniteta sudija ima i te kako smisla.

Sada natrag na Crnu Goru i na stvarni ili navodni „pokušaj terorizma“.

Imamo dvije dijametralno suprotne odluke dva različita sudska vijeća Višeg suda u Podgorici. U oba slučaja su donijete odlike koje su u potpunom skladu s politikama stranaka koje su na vlasti – onda koalicije predvođene DPS-om, a sada aktuelnom.

Na slučaju Brazila vidjeli smo, a u slučaju SAD i dalje svjedočimo kontroverznim odlukama sudova i sudija. Mediji i stručna javnost dovode odluke u pitanje isključivo zato što je znatno ili bitno promijenjena sudska vlast. Tim prije što je to učinjeno upravo u vrijeme mandata onih koji nakon tih promjena bivaju oslobađani ili u najmanju ruku povoljnije ili blaže presuđeni.

Je li to ove zemlje odvelo u političku stabilnost? Naravno da nije. Naprotiv.

Primjer Hrvatske

Valja naći izlaz iz ove teške situacije u kojoj teško da ima temelja za očekivanje povećanja povjerenja javnosti u pravosuđe. Povjerenje se najteže i najduže gradi i stiče, a lako gubi. Za dugoročno rješenje potrebne su strateške odluke i minimalan konsenzus vodećih političkih subjekata. 

Primjer Hrvatske je u tom smislu poučan.

Nakon prve smjene vlasti 2000, kada je odlazak ondašnjeg HDZ-a trebalo da označi kraj raširene korupcije, pogodovanja, namještenih privatizacija itd, svega onoga na što je čak i crkva reagovala tada stavom o „grijehu struktura“, Hrvatska je odlučila da jedan od ključnih koraka bude uozbiljavanje pravosuđa. Krenulo se od tužilaštva. Za glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske (DORH) izabran je iskusni pravnik Mladen Bajić. Njegove stručne i hrabre odluke kao čelnika DORH-a najmanje dva puta su moguće i presudno uticale na ishod izbora. Ali nikada nijesu dovođene u pitanje. Ni stručno ni politički.

Dužnost je obavljao od 2002. do 2014. – punih dvanaest godina. Izglasali su ga različiti sazivi parlamenta – i oni u kojima je većinu imala koalicija na čelu sa SDP-om, i oni kojima je dominirao HDZ. Za vrijeme njegovih dvanaest godina na čelu DORH-a Hrvatska je promijenila dva predsjednika, četiri premijera i šest ministara unutrašnjih poslova.