„Za dom“, gromko je povikala grupa navijača na južnoj tribini Gradskog stadiona u Podgorici.
„Spremni“, zdušno su sami sebi odgovorili hrvatski ultrasi.Hrvatska je upravo igrala kvalifikacionu utakmicu sa Crnom Gorom, a dio Hrvata koji je doputovao da bodri hrvatsku nacionalnu selekciju odlučio je da učini ono što redovno čini i u domovini.
„Za dom spremni“ bilo je propraćeno povicima „Ubij Srbina“ i intoniranjem Jelačićeve koračnice „Boj se bije, bije“, preinačene tako da se, umjesto hrvatskog, prigodno pjeva o ustaškom barjaku.
Uslijedilo je nešto što niko nije očekivao.
„Ustaše, četnici, zajedno ste bježali“, uzvratili su Crnogorci sa zapadne tribine. Isti oni koji su intoniranje „Lijepe naše“ na početku utakmice u Podgorici dočekali aplauzom. A na zagrebačkom Maksimiru u septembru su izvjesili transparent „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“, kao ponizan znak izvinjenja što su politika i vojnici njihove zemlje 1991. učestvovali u opsadi Dubrovnika.
Rijetko je ko zajapurenim Hrvatima ikad održao takvu lekciju iz istorije. Razbio je mit o dvostrukim konotacijama precizno kao što je Nikola Vlašić „rasparao“ mrežu iza gola Igora Nikića. I pritom ih podsjetio na surove činjenice – da nikada u istoriji ustaše nijesu ratovale protiv četnika, uz izuzetak bitke na Lijevča polju koja se odigrala na samom kraju Drugog svjetskog rata. O kojoj istoriografija i danas razglaba da li je to uopšte bila bitka ili tek oružani okršaj sa zapravo malim brojem poginulih, koji je prvo četnička, a onda i ustaška mitomanija naduvala do nerealnih razmjera.
Sve prije i poslije toga bilo je više ili manje čvrsto savezništvo u kojem su se ustaše i četnici pod njemačkom komandom zapravo borili na istoj strani. Nezavisna Država Hrvatska, u čije ime danas tako ponosno kliču, isplaćivala je penzije porodicama četnika poginulih u okršajima protiv partizana, a ranjeni pripadnici srpske otadžbinske vojske liječili su se u bolnicama NDH. Zajedno su u operaciji Vajs 1943. stupali protiv dalmatinskih Hrvata na Neretvi. A poglavnik Ante Pavelić, istorijska veličina hrvatskih radikala, dvije godine kasnije posebnom naredbom je garantovao popu Momčilu Đujiću i ostatku četničkih jedinica nesmetan prolazak preko teritorije NDH.
Pa se na Bleiburgu Brozovim partizanima nijesu predale samo jedinice Nezavisne Države Hrvatske, domobrani i ustaše, slovenačka Bela garda i ruska kozačka konjica, nego i Pavelićevi ratni saveznici – četnici.
Na to su Crnogorci u ponedjeljak podsjetili hrvatske navijače u Podgorici. Onaj njihov dio koji u pozdravu „Za dom spremni“ i pokliku „Ubij Srbina“ ne vidi ništa sporno. I koji ga danas pravdaju kao reakciju na gađanje kamenjem navijačkog autobusa od strane – prema neoficijelnim i za sada nepotvrđenim informacijama – navijača beogradske Crvene zvezde. Kao da im je za ZDS ikada trebao neposredan povod.
Pa su, u nedostatku boljeg argumenta, zauzvrat poručili da za zlo koje su napravili na obroncima Dubrovnika, ma koliko se kajali, oprost od njih neće dobiti.
Istorijska je šteta što takvu lekciju vatrenim štovateljima NDH nema ko održati u Hrvatskoj. Premijer Andrej Plenković balansira na talasu koji je ovoga ljeta na Hipodromu pokrenuo Marko Perković Tompson, nastojeći da ne bude onaj koga će taj talas odneti. Znakovito, kada je o ovoj temi riječ, neobično je tih predsednik Republike Zoran Milanović, bivši premijer, donedavno i predsjednički kandidat nominalno lijeve stranke. On bi trebalo da ima jasan i nedvosmislen stav o kontroverznom pozdravu. No sva njegova principijelnost, odlučnost i politička vrijednost – a Milanović voli sebe posmatrati kao jedinog stvarnog državnika u Hrvatskoj, pa i šire – u sudaru s maršem ekstremne desnice svela se na kukavičku tezu da je „Za dom spremni“ zapravo najbolje – ignorisati.
Što gotovo sigurno neće učiniti evropska fudbalska federacija. Hrvatsku reprezentaciju zbog spornih povika čeka kazna; sad ostaje da se vidi hoće li ona ostati samo novčana ili će dovesti do odluke o igranju pred praznim tribinama.
Preporučeno
Kad sami nemamo volje ni snage da se obračunamo sa sopstvenim demonima, uvijek se nađe neko drugi ko će to učiniti. Pa makar to bili i oni od kojih to najmanje očekujemo, kao što su to ovoga puta učinili Crnogorci.
Video