Taj ”duh fašizma” je, kaže Popović, iz boce izašao tokom i nakon tzv. Antibirokratske revolucije 1988. godine, kada je Crna Gora, drugi put u 20. vijeku, pala usljed žestokog udara velikosrpskog nacionalizma.
”Velikosrpska agentura lansirala je tada teze o Crnogorcima kao “kopiladima” Milovana Đilasa i o Cetinju kao centru “crnogorskog separatizma”. I predsjednik Srbije Aleksandar Vučić Crnogorce je nedavno nazvao ”separatistima”, poručujući tako svojim lakejima u Crnoj Gori da je Crna Gora srpska država srpskog naroda, da Crnogorci ne postoje osim kao – separatisti. Pored toga, ako pogledate društvene mreže, vidjećete da podržavaoci velikosrpskog fašizma, ti veliki vjernici što vjeru poistovjećuju sa sujevjerjem i vještičarenjem, tragične događaje iz 2022. i 2025., koji su Cetinje zavili u crno, ”objašnjavaju” glupostima poput one da ”Bog kažnjava ateiste i antisrbe koji su se odrekli svoje tradicije”. Ako bismo navedenu banalnost doveli do kraja i za trenutak obrnuli stvar, možda bismo mogli reći nešto što je ipak činjenica”.
Što?
Prvo, Aco Martinović je bio bezmalo fanatični vjernik SPC. Drugo, obje tragedije dogodile su se nakon nasilnog i sramotnog ustoličenja popa crkve Srbije u Cetinjski manastir.
Ima li uopšte smisla spekulisati o motivima ovih tragedija?
Nema, naravno. Takođe, ne smije se upasti u podmetnutu zamku i motive ovih zločina tražiti u vjerskoj i nacionalnoj mržnji. To što su i Amfilohije i Joanikije, baš kao i velikosrpske službe koji su ih silom postavile na mjesto crnogorskih mitropolita, po Cetinju prizivali duh nesnošljivosti i nasilja i pokušali da razbiju jezgro crnogorskog otpora, drugi je i veoma ozbiljan problem.
Kako to da je ubica sa Cetinja zločin počinio na čak pet lokacija. Što je radila policija?
U diktaturama i banana-državama kakva je danas Crna Gora, policija, represivni organi, obavještajne službe ne štite građana, nego režim. Svjesno razvaljujući državni aparat i temeljno radeći na promjeni karakter crnogorskog društva, režim ”tridesetoavgustovskih oslobodilaca” razara bezbjednosni sistem, pavosuđe, kulturu, informiranje, posvjetu, nauku… Tek dvadeset sati nakon masakra, policija je objavila imena stradalih Cetinjana, u gradu u kojem svi jedni druge poznaju. To dovoljno govori o stepenu razorenosti sektora bezbjednosti, kojim, kao partijskim plijenom, upravlja nekompetentna sekta ideoloških i mentalnih informbirovskih fanatika, ”crvenih kmera”, koji bespogovorno služe opasnim namjerama i interesima velikosrpskih ekstremista okupljenih oko državne crkve Srbije.
Crna Gora je danas kolonija kojom upravlja gomila lakrdijaša. Njihovi šefovi su u Beogradu.
Beograd je, baš kao i bosanskohercegovački entitet RS, proglasio Dan žalosti zbog tragedije na Cetinju.
Odvratan je način na koji taj mali, uplašeni, tragikomični šovinista i diktator, ne birajući sredstva, nastavlja da promoviše svoju bolesnu ideju ”srpskog sveta”. Slični tragični događaji u Srbiji pokazali su da je riječ o čovjeku bez trunke empatije prema bilo kojoj žrtvi, uključijući djecu stradalu u beogradskoj osnovnoj školi. Duboko kriminalni režim koji personifikuje opasno se ljulja, što očito ne utiče na njegove zlokobne ambicije u odnosu na region.
Kažete da Crnom Gorom vlada grupa lakrdijaša čiji je šef u Beogradu. Pored četničkog vojvode Andrije Mandića, koga još kontroliše režim u Beogradu?
Andrija Mandić je karikatura koja najviše liči na četnike iz filmova Veljka Bulajića. Ipak, sa njim znate na čemu ste. Problem su ostali, oni navodno nadnacionalni, a suštinski najpodliji velikosrpski nacionalisti. Govorim prije svega o potpredsjedniku Vlade Aleksi Bečiću, čiji banalni slogan ”Mir je naša nacija” služi da bi zamaglio najprljaviji progon koji njegova sekta ideoloških golootočana sprovodi protiv nacionalnih Crnogoraca.
Baš kao i Mandić i Bečić, i premijer Milojko Spajić, njegov PES i predsjednik Jakov Milatović marionete su državne crkve Srbije i srpskih obavještajnih službi. Taj marionetski režim vodi dvostruku politiku: na vanjskopolitičkom planu je kooperativan, održava veze sa EU i NATO, dok na unutrašnjem temeljno mijenja crnogorsko društvo, insistirajući na antizapadnim vrednostima i čekajući povoljan geopolitički trenutak za novo prisajedinjenje Crne Gore Srbiji.
Nažalost, po modelu Karađorđevića, za rukom im je pošlo korumpiranje većine lidera manje brojnih naroda. Uz pomoć Edi Rame, koji ponovo sanja Prizrensku ligu, i Tajipa Erdogana, koji je dio većih geopolitičkih igara, prevashodno onih sa Rusijom, Bošnjačka stranka i većina albanskih partija prevedene su velikosrpskom korpusu.
Predsjednik Jakov Milatović posljednjih je mjeseci pokušao da se distancira od, kako je kazao, ”antievropske i anticrnogorske politike” vladajuće strukture u Crnoj Gori. Svega 24 sata nakon navedene ocjene, sa istom političkom grupacijom obnovio je savez i obezbijedio većinu u Podgorici. Je li predsjednik Milatović zaista ucijenjen?
Možda je Milatović zaista pokušao da krene putem kojim je 1997. krenuo Milo Đukanović. Nažalost, očito nije imao snage, pa se vratio u velikosrpsku brazdu iz koje je politički iznikao. Milatoviću Beograd prijeti pomoću svoje agenture – prije svega državne crkve Srbije i njenih derivata, koji funkcionišu po modelu iranskih mula. Ono što su u Iranu Čuvari Islamske revolucije, to su u Crnoj Gori „čuvari moleban revolucije”, tzv. litijaši koji otvoreno prijete da će svim sredstvima braniti ”tekovine” 30. avgusta 2020. Milatovića je, dakle, bila pritisla iz Beograda vođena skalamerija paravojnih, obavještajnih, kriminalnih klanova i medija, koja ima stvarnu moć u Crnoj Gori. Oni rukovode procesima. Bojim se da bez krvi neće dati vlast. Tim prije što im aktuelni režim u Podgorici garantuje ostvarenje odavno zacrtanih nacionalnih ciljeva: izlazak Srbije na more, pretvaranje Crne Gore u srpsku državu i nestanak crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta.
Zašto kažete da je režim u Podgorici garancija ostvarenja velikosrpskih nacionalnih ideja?
Zato što učesnici litijaške revolucije, koji su u avgustu 2020. preuzeli vlast i koje je u manastiru Ostrog simbolički inaugurisao mitropolit Amfilohije, dovršavaju neuspjeli pokušaj državnog udara iz 2016., samo drugim sredstvima.
Kojim sredstvima?
U svemu što determiniše društveni, politički i duhovni život Crne Gore, režim mijenja nacionalni i politički karakter društva; u svim ključnim institucijama i ministarstvima postavili su nacionalno i politički lojalne kadrove; falsifikovali su popis stanovništva; pripremaju zakone kojima će biračko pravo dodijelili državljanima Srbije porijeklom iz Crne Gore i tako trajno promijeniti karakter države; pripremaju promjenu ustava, po kojoj bi srpska nacionalnost dobila primat. Ideja je suštinsko poništenje crnogorske države i svođenje Crnogoraca na nivo folklorne zajednice.
Kao državotvorna nacija koja baštini dvanaest vjekova istorije, broj Crnogoraca je, tokom posljednjih 35 godina, dvostruko smanjen. Naime, prije 1989. godine, u Crnoj Gori je živjelo 400 000 Crnogoraca, u Srbiji 156 hiljada; danas ih je Srbiji 20 hiljada, u Crnoj Gori 256 hiljada. Na kraju, ako već govorimo o velikosrpskim namjerama, ima li jasnije slike razmjere posrnuća od činjenice da je, i kao predsjednik Skupštine, Andrija Mandić danas ključna politička figura, dok su tužioci u slučaju ”državni udar”, koji su Mandića teretili da je 2016. bio jedan od zavjerenika rusko-srpske namjere da, uoči pristupanja Crne Gore NATO, izazove građanski rat – govorim o bivšem specijalnom tužiocu Milivoju Katniću i njegovom zamjeniku Saši Čađenoviću – u zatvoru, i to pod optužbom da su članovi organizovane kriminalne grupe i saradnici mafije? Tužioci Milivoje Katnić i Saša Čađenović dokaz su da je, pored Rusije i Bjelorusije, Crna Gora jedina zemlja u Evropi koja ima političke zatvorenike.
Crnogorci su danas najugroženija nacionalna zajednica u Europi. Nažalost, tome nema organizovanog i ozbiljnog političkog otpora.
Zašto?
Iako u Skupštini Crne Gore, u lokalnim parlamentima i u medijima možete čuti drugačiji glas, politička i duštvena opozicija aktuelnom režimu izbjegava da stvari nazove pravim imenom i da jasno, urbi et orbi, kaže da treći put u potonjih stotinu godina Beograd provodi plan uništenja jedne brojčano male evropske nacije i države. Da bi se stvari strateški preokrenule, nijesu dovoljna taktička preigravanja, nego vjerodostojan kulturni i politički pokret otpora, utemeljen na specifičnoj nacionalnoj tradiciji i univerzalnim vrijednostima liberalne demokratije.
Nakon 30. avgusta 2000. godine, krenuo je otpor okupaciji, koji je ugušen hemijskim sredstvima, suzavcem i nasiljem. Primjer je Belveder. Nažalost, te ljude nije imao ko da povede.
Kako nije? Opozicione stranke učestvovale su ili organizovale neke od antivadinih protesta.
Nije bilo političkog vođstva koje bi usmjeravalo, koordinisalo i održalo energiju pobune. Svaki ozbiljan pokret otpora mora imati barem tri pretpostavke: ideologiju, organizaciju i vođstvo. Opozicija velikosrpskom hegenizmu u Crnoj Gori trenutno nema ni jednu od tri navedene. Možda je razlog i to što je veliki dio opozicije, nevladinog sektora i medija ozbiljno uplašen psihološkim ratom i represijom koja se vrši prema opoziciono orijentisanim političarima, bivšim funkcionerima, građanima i građanskim akcijama. Nakon 2020. godine, hapšeni su, privođeni ili je režim prijetio nekada najuticajnijim ljudima politike, pravosuđa, policije. Režimski mediji i srpsko-ruska agentura u Crnoj Gori ciljano su i konstantno dehumanizovali i kriminalizovali dio funkcinera bivše vlasti, sve sa namjerom da poistovjetite kriminal i državnu nezavisnost Crne Gore. Predstavnici aktuelnog režima još ne govore da su protiv nezavisne Crne Gore, iako su 2006. svi glasali protiv. Oni još ne nude pripajanje Crne Gore Srbiji, ali kriminalizacijom politike koja je 2006. obnovila državu, dovode u pitanje i referendum i samu državnu nezavisnost. Po tom tipičnom klerofašističkom narativu, koji karakterišu glupost, laž i nasilje, ideja nezavisne Crne Gore nije samo djelo kriminalne hunte, nego i izdaja zavjeta Svetog Petra Cetinjskog i Njegoša, iako su obojica bili vladari nezavisne Crne Gore.
U kreiranju atmosfere straha aktivnu ulogu imaju dva tužioca, koja su na te pozicije instalirala politički i bezbjednosni centri iz Beograda.
Vrhovni državni tužilac Milorad Marković i glavni specijalni tužilac Vladimir Novović, o njima govorite?
O njima. Tužioci Marković i Novović mogu danas uhapsiti bilo koga. Njihovi nalogodavci to precizno procjenjuju: kada i koga. I ta se hapšenja uredno najave.
Ko ih najavljuje?
Izvjesni Obradović, urednik ”Vijesti” koji je iz Vranja prekomandovan u Podgoricu, nedavno je, na primjer, objasnio da bi ključni dokaz famozne ”reforme DPS-a” trebalo da bude ulazak te stranke u vlast sa velokosrpskim partijama i hapšenje njihovog bivšeg lidera Mila Đukanovića.
Iako ni Marković ni Novović ne djeluju kao ljudi koji mnogo čitaju, možda su pročitali Prokletu avliju.
”Ovde nema nevinih”, kaže Karađoz. ”Niko ovde nije slučajno… Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo”.
Svi nacionalni Crnogorci, svi koji su opozicija režimu, svi su krivi. Oni su legitimna i laka meta.
“Crnogorci su krivi jer su mislili da je Crna Gora njihova Crna Gora”, veli Radovan Zogović.
Opozicija nema adekvatan odgovor na taj teror.
Što bi bio adekvatan odgovor?
Prvo, lideri opozicije nemaju nikakvo opoziciono iskustvo, što je manji problem. Ključni je to što im je, iako suočeni sa zločinačkom ideologijom koja je pokrenula četiri krvava rata u SFRJ, očito stran duh pobune i otpora. Ne vjerujem da je bilo ko od njih nekad dobio trojku iz vladanja, da se potukao sa djecom ili pobjegao sa časa. Ti ljudi nikada nijesu pokazali solidarnost s uhapšenim i diskriminisanim funkcionerima bivše vlasti i opozicionim javnim djelatnicima; ignorišu proteste protiv političkog hapšenja tužioca Katnića, koji je 2016. Crnu Goru spasio od građanskog rata, kao i targetiranja slobodnih novinara i pisaca. A solidarnosti je raison d'etre opstanka svake ugrožene zajednice, o čemu svjedoči cjelokupna crnogorska istorija herojske borbe za slobodu i nezavisnost.
Kada je riječ o konkretnim stvarima, crvena linija bila je izbor Mandica za predsjednika parlamenta.
U kojem smislu crvena linija?
U smislu da su morali bojkotovati rad parlamenta. Njihov opstanak u Skupstini pod vođstvom četnickog vojvode, tada prvostepeno osuđenog za pokušaj državnog puča, ojačao je i legitimisao velikosrpski ekstremizam, kako u unutrašnjoj, tako i u vanjskoj politici, pokazujući da taj prozapadni i crnogorski politički blok nema ni volje ni sposobnosti da se bori za svoje strateške nacionalne interese.
Sa druge strane, to su pristojni mladi ljudi, svaka majka bi ih poželjela za zeta. Ali ovo nije bitka za najpoželjnijeg zeta, nego za opstanak.
”Nove nužne rađu nove sile”, rekao bi Njegoš.
Vidite li negdje te ”nove sile”?
Da bi opstala, Crna Gora mora vratiti svoj tradicionalni borbeni duh. Strah tih mladih ljudi je prirodan: nije čudno da se boje Zla koje je razvalilo Jugoslaviju i o jadu zabavilo cio Balkan. Međutim, ako se bojite da branite Crnu Goru, nemojte se baviti politikom. Izađite, to je poštenije. Jer ovdje se, ponavljam, ne dobijaju ocjene „za umjetnički dojam”, nego se vodi teška i odsudna bitka za opstanak.
Mogu li pobuna u Srbiji pomoći Crnoj Gori? Četiri univerziteta u Srbiji već su dva mjeseca u blokadi; nedavno je više od stotinu hiljada ljudi protestovalo protiv režima predsjednika Vučića, koji je vjerovao da će pobjeda predsjednika Donalda Trampa u SAD potvrditi njegovu apsolutnu doninaciju i u Srbiji i u regionu. A onda se u Novom Sadu dogodila tragedija…
Sa diktaturama i autokratijama je uvijek tako: kako nenadano dođu, tako i odlaze. U tom sistemu vladanja i mišljenja ne postoji racionalnost; sila i volja za moć glavni su agensi. Kao i karcinom, klasični hibridni fašizam uvijek se javlja kao posljedica duboke krize demokratskog poretka. Savremene hibridne diktature, iako nijesu ukinule parlamentarizam i ne provode masovne represije, svoje utemeljenje dokazuju partijskim monopolom, brutalnom propagandom i kultom ličnosti. Režimima poput Vučićevog manipulacija i strah glavne su poluge održavanja na vlasti. Sa druge strane, budući da se oslanjaju na poslušnost i negativnu kadrovsku selekciju, ideološki su banalni, kulturološki inferiorni i duboko provincijalni. Zato su na duži rok neodrživi i često propadaju u času kad im se čini da su na vrhuncu moći.
Iako je riječ o suštinski dva različita i događaja i motiva, imate li utisak da atmosfera u Srbiji podsjeća na onu u vrijeme litija u Crnoj Gori?
Imam. Baš kao što je, na primjer, u svojoj posljednjoj etapi, procrnogorska vlast nakon pokušaja puča u režiji ruskog GRU (2016.) ukinula buđžet za lobiranje u SAD, tako i Vučić srlja iz pogrešnog poteza u pogrešan potez, ne shvatajući da je klatno krenuo u drugom pravcu i da se u istoriji nije dogodilo da ono bude vraćeno ili zaustavljeno. Onoga časa kad izgube moć zastrašivanja, kada kod većine ”običnih” ljudi nestane strah, diktaturi, hibridnoj ili stvarnoj, više nema spasa. Da li će se Vučić održati na vlasti još pola godine, godinu ili tri, to je trenutno manje važno. Činjenica je da je ta tvrđava korupcije, nasilja i laži ozbiljno poljuljana.
Nakon velikog vala studentskog i građanskog protesta, postalo je jasno da iza Vučića ne stoji niti jedna vrijednost. I to je najveća snaga protesta. Ipak, neophodan je oprez.
Zašto?
S obzirom na političke prilike u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, na rusku agresiju na Ukrajinu i na neke somnabulne ideje Edi Rme, moramo biti opezni: na Balkanu su uvijek mogući nepredvidivi zapleti.
Sa druge strane, iako svejsni da to ne podrazumijeva suštinsku promjenu ideologije i odnosa prema susjedima, za cio region bi promjena vlasti u Srbiji bila dobra vijest. Tokom poslednjih trideset i pet godina, ubjedljivo dominantna politička i društvena struktura u Srbiji otvoreno je antinatovska, antizapadna, proruska. Ipak, ko god da dođe nakon Vučića, neće imati toliku moć. A gdje je pluralizam, tu je i mogućnost za racionalnije odluke i šansa da se Srbija konačno počne primicati svom prirodnom evropskom civilizacijskom i političkom okruženju. U tom smislu, i u Crnoj Gori bi se desila promjena, s tim što bi režim, trenutno vezan za Vučića, odmah krenuo u traženje novih gospodara.
I našli bi ih. Pogledajte Dodika.
Preporučeno
Tako je. Ipak, ukoliko bi prozapadno orijentisane snage, zajedno sa manje brojnim narodima i dijelom građanski orijentisanih Srba, koji su pristojni ljudi, koji nisu nikakvi četnici, niti misle da su Srbi viša rasa, formirali novi demokratski, evropski front, Crna Gira bi imala šansu. Uslov je promjena unutar crnogorskog bloka: postojeći lideri nijesu dorasli tom strateškom zadatku.
Video