Video
Iako posljednjih mjeseci parlamentarna većina predvođena proruskim Demokratskim frontom za nefunkcionalnost Ustavnog suda, koji trenutno ima svega troje od sedmoro Ustavom predviđenih sudija, krivicu svaljuje isključivo na opoziciju, činjenice o uzrocima ovakvog stanja su ipak značajno drugačije.
Još je 7. avgusta 2020. godine tadašnji sastav Ustavnog odbora raspisao javni poziv za dvoje sudija Ustavnog suda jer se očekivalo da početkom naredne, 2021. godine, u penziju odu sudije Hamdija Šarkinović i Mevlida Muratović.
No, kako je 30. avgusta 2020. došlo do promjene vlasti i konstituisanja novog saziva Skupštine Crne Gore, na čelo Ustavnog odbora došla je poslanica Demokratskog fronta Simonida Kordić, a to skupštinsko tijelo je o ovom konkursu, na koji se prijavilo 12 kandidata, odlučivalo gotovo godinu kasnije.
Ustavni odbor pod rukovodećom palicom Kordić je tek sredinom jula 2021. godine poništio prethodni konkurs raspisan još u ljeto 2020. godine uz obrazloženje, kako je tada naveo poslanik Demokrata Vladimir Martinović, da je prethodni objavljen prije smjene vlasti.
– Sada bi se, u novom društvenom ambijentu, na oglas javilo više kandidata jer će biti ohrabreni promjenom vlasti – kazao je tada Martinović.
Međutim, ovo njegovo predviđanje se ispostavilo potpuno netačnim, pa se na ponovljeni konkurs od 1. septembra
2021. godine prijavilo svega devet kandidata, a Ustavni odbor o njemu je odlučivao čitavih 11 mjeseci kasnije, odnosno 28. jula ove godine.
U međuvremenu, kako je još jednom sudiji Ustavnog suda, Dragoljubu Draškoviću, mandat zbog odlaska u penziju istekao 1. januara ove godine, a drugom, Miodragu Iličkoviću, iz istog razloga u septembru, skupštinski odbor raspisao je još dva konkursa za izbor po jednog sudije.
Prvi, 25. januara, sa zakašnjenjem jer je Drašković već bio penzionisan, a drugi 27. maja.
ZAKON O RADU
Kada je riječ o penzionisanju Draškovića i Iličkovića, neophodno je pomenuti jedan, takoreći, zaboravljeni detalj iz 2021. godine. Naime, u namjeri da se po svaku cijenu obračunaju sa tadašnjim glavnim specijalnim tužiocem Milivojem Katnićem, poslanici proruskog Demokratskog fronta krajem maja su izmijenili „tajnim“ amandmanom Zakon o radu kojim je granica za odlazak u penziju „po sili zakona“ smanjena sa 67 na 66 godina.
Sporni amandman na Zakon o radu, koji su podnijeli poslanici Demokratskog fronta Milan Knežević i Maja Vukićević, na skupštinskom Odboru za rad, zdravstvo i socijalno staranje prošao je bez rasprave i glasanja jer su ga predlagači izmjena Zakona, poslanici Branka Bošnjak, Slaven Radunović, Dragan Ivanović, Danilo Šaranović i Miloš Konatar prihvatili bez rasprave, čime je postao sastavni dio zakona i o kojem se nije posebno raspravljalo niti izjašnjavalo ni u plenumu.
Tako je sporni amandman ostao daleko od očiju javnosti, a najvjerovatnije bi i ostao „ispod radara“ da je poslanik DF-a Slaven Radunović, na skupštinskom zasijedanju, kada je raspravljano o godišnjem izvještaju o učincima tužilaštva, izdržao da se ne „pohvali“ GST-u Katniću da će ga poslati u penziju 12. juna, kada je izveo računicu da će mu na njegovih 62 godine starosti dodati četiri godine beneficiranog radnog staža, insistirajući da su mu „doskočili“.
Izjava Radunovića, nakon početne zbunjenosti u vezi sa njegovom „kreativnom“ kalkulacijom, izazvala je pozornost javnosti nakon čega su uslijedile oštre reakcije.
Ova izmjena Zakona o radu, čiji je jedini motiv bio „skidanje glave“ Katniću, pogodila je preko noći više hiljada ljudi i izazvala potpuni pravni i socijalni haos u državi, pa je poslije velikog pritiska javnosti, pojedinih sindikata i rijetkih nevladinih organizacija, primjena ,,tajnog amandmana“ odgođena za narednu, 2022. godinu.
Upravo je penzionisanje sudija Draškovića i Iličkovića, u januaru i septembru ove godine, direktna posljedica izmjene Zakona o radu koju je inicirao Demokratski front, a koju su podržali klubovi Demokrata, Socijalističke narodne partije, Pokreta za promjene i Ure.
Da se nije neodgovorno, nepromišljeno i iz ličnih i partikularnih interesa mijenjao sistemski Zakon o radu, Ustavni sud bi do oktobra ove godine, kada bi Drašković ispunio uslov za starosnu penziju po starom rješenju, imao pet sudija, a Iličković bi uslove za penzionisanje „po sili zakona“ stekao tek u septembru 2023. godine, čime bi bila izbjegnuta potpuna blokada ovog suda koja traje posljednja tri mjeseca.
PROPUŠTENA ŠANSA
Nakon što je ove godine, usljed brutalne ruske agresije na Ukrajinu značajno promijenjena geopolitička situacija, prvenstveno u Evropi, Crnoj Gori je pružena prilika ubrzanog pristupa Evropskoj uniji.
Otvorena ponuda je bila da se do kraja avgusta izaberu sudije Ustavnog suda, vrhovni državni tužilac i članovi Sudskog savjeta, kako bi Crna Gora do kraja godine dobila završna mjerila i ubrzanim putem do 2024. postala članica EU.
Međutim, na glasanju u Ustavnom odboru 28. jula, na kojem su objedinjena tri konkursa za izbor kandidata za četvoro sudija Ustavnog suda – iz septembra 2021. godine i januara i maja ove – od 18 kandidata nijedan nije dobio većinu potrebnu da dođe do glasanja u plenumu.
Tom prilikom, iako to danas naziva floskulom (?!), poslanica Ure Suada Zoronjić bila je uzdržana, sada već legendarnih, 18 puta čime je onemogućila slanje liste sa makar dva kandidata za sudije poslanicima na izjašnjenje u plenumu.
Premijer Dritan Abazović šest dana kasnije potpisao je „tajno, ali organizovano“ takozvani Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom što je rezultiralo izglasavanjem nepovjerenja njegovoj Vladi 19. avgusta, a u Skupštini Crne Gore nijesu izabrani ni članovi Sudskog savjeta. Crna Gora još uvijek čeka i na izbor novog vrhovnog državnog tužioca, koji je oko tri godine u v.d. stanju.
Nakon četiri propala konkursa tokom dvije godine, Ustavni odbor raspisao je i peti na koji se prijavilo 17 kandidata.
Takozvana parlamentarna većina od 30. avgusta 2020. godine odlučila je na sjednici Ustavnog odbora 13. oktobra ove godine o imenima četvoro kandidata za sudije
Ustavnog suda po petom konkursu, ali bez prethodno postignutog širokog dogovora sa opozicijom o obezbjeđivanju dvotrećinske većine za glasanje u plenumu.
Ovakvim jednostranim odlučivanjem, narušen je duh ustavnih amandmana iz 2013. godine, koji su tada izrađeni u saradnji sa Venecijanskom komisijom, a kojima je definisano da Skupština bira i razrješava sudije Ustavnog suda i četiri člana Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika u prvom glasanju dvotrećinskom, odnosno u drugom glasanju tropetinskom većinom svih poslanika.
Umjesto afirmacije dijaloga u Skupštini i kvalitetnije ponude kandidata, što je bila namjera sadržana u amandmanima, način na koji je cijeli proces vođen doveo je do institucionalne blokade, ali i „sagorijevanja“ čitavog niza kandidata koji su založili svoje lične i profesionalne biografije vjerujući u kredibilitet izbornog procesa.
Kako je Pobjeda tada pisala, postizanje dogovora o makar dvoje kandidata za sudije Ustavnog suda, po principu 1:1 – po jedan, uslovno rečeno, iz oba crnogorska politička bloka, za koje bi bila obezbijeđena dvotrećinska podrška od 54 poslanika na plenumu 21. oktobra, bilo je moguće.
No, u međuvremenu su tokom jednoiposatnog odgađanja početka sjednice, predstavnici parlamentarne većine odlučili da se umjesto širokog dogovora sa glasovima takozvane većine od 30. avgusta 2020. godine dođe do plenuma, bez mogućnosti razgovora sa drugim političkim subjektima o toj temi.
I u ovom procesu posebno je bio agilan poslanik DF-a Slaven Radunović, koji niti je član Ustavnog odbora, niti je prisustvovao saslušanju kandidata za sudije Ustavnog suda, ali jeste na pomenutoj sjednici.
Kako je Abazović, preko poslanice Zoronjić u julu upropastio dogovoreni koncept o 49 glasova za izbor ,,deblokirajućeg sudije Ustavnog suda“, tako je sada ,,angažman“ Radunovića bio da se onemogući dogovor da se za dvoje ili više kandidata obezbijedi neophodnih 54 glasa.
U međuvremenu, glasanje za predložene kandidate je odgođeno za 12. decembar, a poslanici opozicije nijesu u njemu učestvovali zbog ustavo-rušiteljskog Zakona o predsjedniku kojeg su, opet, „skrojili“ poslanici Demokratskog fronta, tako da je propao i peti konkurs za izbor sudija Ustavnog suda.
Preporučeno
Izbjegavanjem dijaloga i kompromisa oko izbora četvoro kandidata za sudije Ustavnog suda, demonstrirana je politika „svršenog čina“, koja je dovela do dalje atrofije institucija, a to što je kandidate izglasao samo jedan politički blok, jeste bila strategija prebacivanja odgovornosti na teren opozicije.
