NIJE SAMO „JADRAN“: Šta je iz Hrvatske završilo u Crnoj Gori i odakle Zagrebu zahtjev od 2,7 milijardi dolara

Hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman početkom oktobra kazao je da Zagreb od Crne Gore ne traži samo „Jadran“, već vojnu imovinu bivše Jugoslavije vrijednu više od 2,7 milijardi dolara. Grlić Radman je naveo da Hrvatska raspolaže interaktivnim mapama i dokumentacijom koja pokazuje gdje se vojna imovina nalazila 31. maja 1990. godine, a gdje godinu kasnije, tvrdeći da je veliki dio opreme i plovila iz Hrvatske završio u Crnoj Gori.

„Tada smo imali oko 207 plovila u Hrvatskoj i 30-ak u Crnoj Gori, a godinu kasnije situacija je obrnuta – 207 u Crnoj Gori, a 30-ak u Hrvatskoj“, rekao je Grlić Radman. Dodao je da dokumentacija obuhvata brodove, podmornice, vojnu bolnicu i drugu imovinu.

Portal Standard je tim povodom kontaktirao Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Hrvatske sa pitanjima o strukturi potraživanja, metodologiji obračuna vrijednosti od 2,7 milijardi dolara, konkretnoj imovini koju Zagreb danas povezuje sa Crnom Gorom, kao i pravnom osnovu na kojem se taj iznos potražuje. Do objavljivanja ovog teksta iz hrvatskog Ministarstva nijesmo dobili odgovor, pa nije bilo moguće provjeriti da li se aktuelna cifra od 2,7 milijardi dolara zasniva na novom obračunu, ranijim ekspertskim studijama ili kombinaciji više kategorija vojne imovine.

ŠTA KAŽE MEĐUNARODNO PRAVO?

Međunarodnopravni okvir, međutim, pokazuje da se ovo pitanje ne može riješiti prostim principom „ko danas ima imovinu, taj je i dužnik“. Ugovor o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, potpisan u Beču 2001. godine, a koji je stupio na snagu 2004, u Aneksu A posebno razlikuje vojnu od ostale pokretne državne imovine. Za običnu pokretnu državnu imovinu primjenjuje se princip prema kojem ona pripada državi sljednici na čijoj se teritoriji nalazila u trenutku proglašenja nezavisnosti. Ako je takva imovina, osim vojne, naknadno neovlašćeno iznesena sa teritorije jedne države sljednice od strane druge države, predviđen je njen povrat ili puna naknada.

Za vojnu imovinu, međutim, postoji posebno pravilo. Član 4 Aneksa A izričito propisuje da materijalna pokretna državna imovina SFRJ koja je bila dio vojne imovine ne prelazi automatski na državu sljednicu po teritorijalnom principu, već treba da bude predmet posebnih aranžmana koje međusobno dogovaraju zainteresovane države sljednice. To je veoma važna razlika u kontekstu hrvatskih tvrdnji, jer znači da sama činjenica da je određeni brod, helikopter, raketni sistem ili druga vojna oprema 1991. godine povučena iz Hrvatske i završila u Crnoj Gori nije dovoljna da se automatski zaključi da današnja Crna Gora za tu imovinu duguje Hrvatskoj njenu punu vrijednost. Potrebno je utvrditi status konkretne imovine u okviru sukcesije i način na koji je ona obuhvaćena dogovorima država sljednica.

Upravo zbog toga je posebno važno razlikovati dvije stvari koje se u političkim izjavama lako mogu spojiti – pitanje gdje se neka vojna imovina nalazila i pitanje kojoj državi sljednici ta imovina, prema pravilima sukcesije, pripada ili čiji se dio sukcesione mase njome uvećava. U slučaju brodova i druge tehnike bivše JNA, dodatno se mora rekonstruisati da li je određena imovina ostala u Crnoj Gori, da li je kasnije prodata ili rashodovana, da li je pretvorena u drugi tip plovila, da li je prebačena u Srbiju ili neku treću državu i kakav je bio njen pravni status u trenutku kada je raspad SFRJ otvorio pitanje podjele vojne imovine.

Ugovor predviđa i institucionalni mehanizam za rješavanje ovakvih pitanja. Države sljednice su se obavezale na saradnju, a razlike u tumačenju i primjeni Ugovora najprije treba rješavati kroz razgovore država na koje se spor odnosi. Sam Aneks A predviđa posebne aranžmane za vojnu imovinu, što znači da se za konačan obračun ne može preskočiti faza međudržavnog usaglašavanja evidencija i utvrđivanja šta je tačno predmet sukcesije.

Dodatno, važno je i to što Ugovor ne predviđa da se sva državna imovina koja pripadne nekoj državi sljednici naknadno međusobno finansijski obračunava. Za imovinu koja prelazi u skladu sa članovima 1 do 3 Aneksa A predviđeno je da se ne vrši vrednovanje za potrebe samog Ugovora i da se za njen prelazak ne plaća naknada. Vojna imovina je, upravo zbog svoje specifičnosti, izuzeta iz tog automatskog režima i ostavljena posebnim aranžmanima zainteresovanih država. Zbog toga je za razumijevanje hrvatskog zahtjeva ključno vidjeti ne samo popis imovine koju Zagreb smatra svojom, već i dokumente kojima se pokazuje kako je ta imovina uključena u sukcesioni obračun i na osnovu čega bi iz nje proistekla konkretna obaveza Crne Gore.

ŠTA JE SVE JUGOSLOVENSKA RATNA MORNARICA IMALA I ŠTA JE OTIŠLO IZ HRVATSKE?

Jugoslovenska ratna mornarica bila je znatno veća od nekoliko velikih ratnih brodova koje danas možemo vidjeti na istorijskim fotografijama.

U njenom sastavu nalazile su se raketne fregate i topovnjače, raketni i torpedni čamci, patrolni brodovi, podmornice, minolovci, desantni brodovi i čamci, remorkeri, hidrografski brodovi, brodovi za obuku, pomoćna plovila, plovne dizalice i druga logistička sredstva.

Pored same flote, JRM je raspolagala obalskim raketnim sistemima, torpedima, pomorskim minama, protivvazdušnim sistemima, radarima, komunikacionom opremom i skladištima municije.

Zbog toga se vrijednost sukcesije ne može izračunati samo tako što se uzmu današnje tržišne cijene nekoliko preostalih brodova.

Hrvatska je u svojim ranijim obračunima upravo zato pokušala da utvrdi vrijednost čitavih sistema, a ne samo pojedinačnih plovila.

Prema podacima koje su ranije objavili mediji hrvatski obračun vrijednosti naoružanja i vojne opreme JRM iznosio je oko dvije milijarde dolara u vrijednosti iz 1991. godine, dok je oko 1,5 milijardi dolara te imovine, prema hrvatskoj procjeni, završilo u tadašnjoj SRJ.

To je, međutim, samo jedan segment šireg obračuna.

U Boku su početkom devedesetih premještena i četiri velika patrolna broda klase VPBR.

Među njima su bili brodovi „Split“, „Koper“, „Kotor“ i „Pula“, građeni sredinom i krajem osamdesetih godina. Brodovi su bili namijenjeni patroliranju, zaštiti pomorskih pravaca i djelovanju protiv površinskih ciljeva, a bili su opremljeni kombinacijom topničkog i raketnog naoružanja.

Dio tih brodova kasnije je preimenovan i uključen u sastav Vojske Jugoslavije, odnosno Vojske Crne Gore.

Dva posljednja – P-33 i P-34 – ostala su u Crnoj Gori i mnogo decenija nakon raspada SFRJ. Ministarstvo odbrane Crne Gore ih je proglasilo suvišnim i ponudilo na prodaju.

Javni poziv Ministarstva iz 2025. godine pokazuje da je P-33 ponuđen po početnoj cijeni od 950.950 eura, a isto toliko traženo je i za P-34. Dakle, država je za dva velika ratna broda tražila ukupno oko 1,9 miliona eura.

Ta današnja cijena, naravno, ne može se porediti sa vrijednošću novih ratnih brodova iz osamdesetih niti sa vrijednošću koju je vojna imovina imala u sukcesionom obračunu.

Ali pokazuje nešto drugo – dio imovine oko koje danas postoji spor i dalje je moguće fizički identifikovati.

Postoji i precizna dokumentacija o raketnim topovnjačama.

Hrvatski portal Max navodi šest RTOP brodova, ali crnogorski i hrvatski podaci pokazuju da je situacija bila nešto drugačija: RTOP-402 ostao je u Hrvatskoj, dok su u Crnu Goru prebačeni RTOP-401, 403, 404, 405 i 406.

To znači da je pet raketnih topovnjača te klase završilo u Crnoj Gori, a ne šest.

OD RAKETA P-15 do RBS-15

Imovina koju Hrvatska potražuje ne odnosi se samo na plovila.

JRM je svojevremeno razvila snažnu obalsku i protivbrodsku komponentu, uključujući sovjetske raketne sisteme P-15 i njihove jugoslovenske varijante, kao i kasnije raketne sisteme P-20, P-21 i P-22.

Prema podacima iz rekonstrukcija sastava JRM, krajem osamdesetih postojale su stotine protivbrodskih raketa različitih tipova.

Poseban segment činili su obalski raketni sistemi Rubež-E, čiji su mobilni lanseri omogućavali dejstvo sa kopna protiv brodova.

Uz to su postojale hiljade protivavionskih raketa, stotine torpeda i veliki broj pomorskih mina.

O veličini arsenala najbolje govori podatak da se u hrvatskim rekonstrukcijama govori o više hiljada pomorskih mina i više stotina torpeda.

Značajan dio tog naoružanja bio je smješten u skladištima duž jadranske obale, pa je pitanje sukcesije zbog toga mnogo šire od samih brodova.

PODMORNICE: ”HEROJ” JE SAMO NAJPOZNATIJE IME

Jedan od najvrjednijih dijelova JRM bila je podmornička flota.

Među poznatijim velikim podmornicama bile su P-821 „Heroj“, P-822 „Junak“, P-823 „Uskok“, P-831 „Sava“ i P-832 „Drava“, dok je posebnu grupu činilo više malih diverzantskih podmornica klase „Una“.

P-821 „Heroj“ danas je muzejski eksponat u Tivtu.

Njena sudbina je jedan od rijetkih slučajeva u kojem javnost može neposredno vidjeti dio nekadašnje vojne imovine JRM o kojoj se danas vode sukcesioni sporovi.

Podmornice su posebno zanimljive zbog toga što su bile izrazito skupa i tehnološki složena sredstva. Njihova vrijednost nije bila samo u čeličnom trupu, već u pogonskom sistemu, elektronici, sonarima, navigacionoj opremi, baterijama, naoružanju i obuci posade.

Zato se u sukcesionom obračunu ne može jednostavno koristiti cijena starog metala ili muzejske vrijednosti.

DESANTNA FLOTA: JOŠ JEDAN VELIKI DIO IMOVINE

JRM je imala i čitavu grupu desantnih plovila namijenjenih transportu ljudi, vozila, artiljerije i druge opreme.

U rekonstrukcijama se pominju desantni brodovi i veliki broj desantno-jurišnih čamaca – DJČ.

Njihova namjena bila je posebno važna za jugoslovensku doktrinu odbrane Jadrana, jer su mogli prevoziti ljudstvo i tehniku između obalnih i ostrvskih položaja.

Prema popisu koji objavljuje hrvatski portal Max, samo DJČ bilo je oko 20, uz četiri veća desantna broda.

I ovdje, međutim, treba napraviti razliku između broja plovila koja su pripadala JRM i broja onih koja su zaista napustila Hrvatsku.

To je upravo ono što bi trebalo da pokažu originalne hrvatske mape koje pominje Grlić Radman.

HELIKOPTERI KOJI SU IZ HRVATSKE KRENULI PREKO TIVTA I PODGORICE

Hrvatski obračun ne završava na mornarici.

U njemu se pojavljuju i helikopteri 784. protivpodmorničke eskadrile, među kojima su bili sovjetski Ka-25PL, Ka-28 i Mi-14PL.

Ovi helikopteri bili su namijenjeni protivpodmorničkoj borbi, odnosno otkrivanju i napadu na podmornice.

Prema rekonstrukciji koju su objavile mediji, dio tih helikoptera je nakon povlačenja iz Divulja prebačen u Tivat i Podgoricu, a zatim u Beograd. Dio je kasnije završio u Muzeju vazduhoplovstva u Surčinu.

To je veoma važna činjenica za današnji spor.

Jer pokazuje da se imovina koja je bila bazirana u Hrvatskoj nije uvijek kretala samo prema Crnoj Gori. Dio je išao Hrvatska → Crna Gora → Srbija, dok je dio išao direktno prema Srbiji.

KANADERI: ČETIRI AVIONA I PITANJE KO JE NA KRAJU RASPOLAGAO NJIMA

Posebno su zanimljivi protivpožarni avioni Canadair CL-215.

Četiri takva aviona bila su povezana sa 676. protivpožarnom eskadrilom JRV u Zemuniku.

Prema hrvatskom obračunu, avioni su nakon početka rata napustili Hrvatsku i prebačeni su u Beograd. Kasnije su prodati Grčkoj.

Ako se taj podatak potvrdi kroz originalnu dokumentaciju, koju Hrvatska još nije javno objavila, on otvara vrlo konkretno pitanje: ako je sredstvo prebačeno iz Hrvatske u Srbiju i kasnije prodato iz Srbije, na osnovu čega se njegov puni iznos danas pripisuje zahtjevu prema Crnoj Gori?

To je jedno od pitanja na koje bi hrvatska strana morala odgovoriti ako želi da javnosti predstavi kompletnu strukturu iznosa od 2,7 milijardi dolara.

ŠTA SE DESILO SA IMOVINOM KADA JE STIGLA U CRNU GORU?

Ovo je takođe zanimljivi dio cijele priče, jer se za pojedine brodove može pratiti kompletan životni ciklus.

RTOP-403 „Ramiz Sadiku“ povučen je iz upotrebe, prodat, a njegov trup je na kraju završio u rezanju.

RTOP-405 je konvertovan u patrolni brod „Durmitor“, uz ulaganje Crne Gore od više od milion eura.

P-33 i P-34 decenijama su ostali u crnogorskom sistemu odbrane, da bi ih država na kraju ponudila na prodaju.

Ovo znači da bi za ozbiljan obračun trebalo utvrditi najmanje četiri stvari: koliko je imovina vrijedila 1990/1991, koliko je u međuvremenu amortizovana, koliko je država u nju uložila i koliko je prihoda eventualno ostvareno njenom prodajom.

Bez toga bi se mogla napraviti velika računovodstvena greška, jer vrijednost nove vojne tehnike iz 1991. se ne može proglasiti današnjim dugom bez obračuna amortizacije, ulaganja, rashodovanja i prihoda od prodaje.

HRVATSKA RANIJE TRAŽILA 2,3 MILIJARDE DOLARA

Hrvatski državni dokument iz 2007. daje važan istorijski presjek.

Tada je Savjet za sukcesiju vojne imovine završio 18 od 22 planirana ekspertna elaborata. Ti elaborati su trebali da utvrde veličinu i vrijednost različitih segmenata diobene mase bivše JNA i posluže kao dokumentaciona osnova za pregovore sa državama nasljednicama.

U istom dokumentu navodi se da je na osnovu tri objavljena elaborata Hrvatska potraživala oko 2,3 milijarde američkih dolara.

Hrvatsko Ministarstvo odbrane je još tada imalo poseban ”Samostalni odjel za sukcesiju vojne imovine”, čiji je zadatak bio da utvrđuje veličinu i vrijednost ukupne diobene mase bivše JNA, priprema bilanse i dokumentaciju za pregovore sa drugim državama nasljednicama.

No, ono što je očigledno da 2,3 milijarde dolara iz hrvatskog dokumenta iz 2007. i više od 2,7 milijardi dolara koje je Grlić Radman naveo 2026. nijesu ista cifra.

Prva je vezana za tri tada objavljena segmenta ekspertiza.

Druga je današnja procjena ukupne imovine koju Hrvatska povezuje sa Crnom Gorom.

Hrvatska javnosti još nije predstavila kompletnu tabelu koja bi pokazala kako je od pojedinačnih brodova, aviona, helikoptera, raketa, opreme i druge imovine došla do konačnog iznosa od 2,7 milijardi.

Zbog svega toga, pitanje koje se danas ponovo otvara između Zagreba i Podgorice nije moguće svesti samo na sudbinu „Jadrana“, niti na jednostavan obračun plovila koja su tokom raspada Jugoslavije iz hrvatskih luka povučena prema Crnoj Gori. Riječ je o mnogo složenijem pitanju sukcesije u kojem se moraju razdvojiti imovina koja je zatečena na teritoriji pojedine republike, imovina koja je tokom povlačenja JNA premještana u druge centre, oprema koja je kasnije prodata ili rashodovana, kao i ona koja je preko Crne Gore završila u Srbiji ili trećim državama.

Upravo zato će za ozbiljnu provjeru hrvatskog zahtjeva biti presudno da Zagreb javnosti predstavi dokumentaciju na koju se Grlić Radman poziva – popis konkretne imovine, njenu početnu lokaciju, način na koji je utvrđeno gdje je završila, procijenjenu vrijednost u trenutku raspada SFRJ i metodologiju kojom je ta vrijednost prevedena u današnji iznos od više od 2,7 milijardi dolara. Bez takvog obračuna, ta cifra ostaje politički i finansijski veoma snažna tvrdnja, ali ne i javno provjerljiv konačni bilans.