Video
Ta jasna činjenica, poslije poraznog mandata Donalda Trampa, ima svoju dominantnu dimenziju u oblasti vanjske politike.
(Na unutrašnjem planu, takođe, Bajdena dočekuje duboko podijeljena zemlja, ranjena napadom na Kapitol, što je samo vrh ledenog brijega dugogodišnje radikalizacije značajnog dijela republikanskog glasačkog tijela i brojnih grupa sa tamne strane američke stvarnosti. Ali, to je druga i, vjerovatno, jednako kompleksa tema – možda i više od vanjskopolitičkih problema nove američke administracije.)
Kandidatura i promptna potvrda Entoni (Toni) Blinkena za državnog sekretara najbolje odslikava ono što će biti matrica Bajdenove diplomatije. Za nekadašnjeg šefa kabineta potpredsjednika Bajdena (koji je, sa te pozicije, početkom 2010, neposredno bavio i pripremom posjete Mila Đukanovića, tadašnjeg crnogorskog premijera, Vašingtonu), Balkan nije ,,terra incognita“.
Sasvim suprotno – zemlje Zapadnog Balkana u ličnosti Blinkena dobijaju nekog ko će od prvog dana znati da se postavi prema zamršenoj situaciji koju je u nasljeđe ostavio formalni šef Majk Pompeo i stvarni ,,ugovarač poslova“ Ričard Grenel.
Zadatak neće biti lak. Naše okruženje, pa i Crna Gora sama, kao što svi dobro vidimo i znamo, predstavljaju teži izazov za inostrane diplomate nego što je to bio slučaj 2016. godine. Posljednje četiri godine, treba li ponavljati, donijele su samo dodatne komplikacije, pogoršanja situacije, ugrožavanje ili urušavanje krhkih osnova za demokratske institucije i strukture građanskog društva. Nepotrebno je nabrajati i posebno isticati – ,,nomina odiosa sunt“.
Državnom sekretaru Blinkenu će (to je, praktično, već izvjesno) pomagati Viktorija Nuland, još jedno poznato lice za nas sa Balkana iz Obama-Bajden-Hilari administracije i diplomatije, sa pozicije podsekretarke za politička pitanja.
Oni, u Crnoj Gori i u našem okruženju, koji su od Amerike očekivali (i jedva dočekali!) stalni angažman i podršku regionalnoj stabilnosti, dobili su, u pomenute dvije nominacije i, sljedstveno tome, ,,kadrovskim rješenjima“ koja će im logično slijediti, puno zadovoljenje.
Politika SAD na Zapadnom Balkanu, zajedno sa njenom neizbježnom pozitivnom refleksijom na Brisel i na značajne evropske metropole se, tako, vraća u normalu – u ono stanje i poziciju koju su potvrđivale sve vašingtonske administracije – još od početka devedesetih godina prošlog vijeka – od predsjednika Klintona, preko Buša mlađeg i Obame, sve do ,,diskonekcije“ koju je napravio Donald Tramp.
Ukoliko bismo željeli da napravimo kratku skicu onoga što može biti strategija američkog angažmana i uticaja u našim krajevima (oslanjajući se, djelimično i na ono što se o tome piše na obije strane Atlantika), to bi, ugrubo, izgledalo ovako:
Prvo, sanacija štete koja je zatečena, uz maksimalno korišćenje pozitivnih momenata, makar oni postojali samo načelno i samo u fragmentima (na primjer: srpsko-kosovska kompleksna jednačina i činjenica da su dvije strane pregovarale – kao dvije strane);
Drugo, zaustavljanje negativnih i potencijalno opasnih trendova destabilizacije i potencijalne dezintegracije (Bosna i Hercegovina, prvenstveno, ali i Crna Gora, mada nam je to mučno i žalosno pomenuti – čak i teoretski);
Treće, zajednički napor, kao uostalom i za prve dvije stavke, sa partnerima iz EU i NATO konfiguracije – da se uspori, zaustavi i, do mjere mogućeg, blokira dalji destruktivni uticaj Moskve (cijeli region, ali prije svega novouspostavljeni trougao Beograd – Banjaluka – Podgorica);
Četvrto, i ne manje značajno, zaustavljanje populističkog (ili, ako želimo da napravimo polu-šalu, ,,trampističkog“) manira i načina djelovanja i vladanja, na klero-nacionalističkoj matrici, koji je korijene najviše pustio u Beogradu, a izdanke ima i tamo đe bismo mi najmanje željeli.
To će sve biti težak i komplikovani zadatak, čak i za iskusnu ekipu koju će (ponovo) okupiti Entoni Blinken.
Sjećamo se kako je, u prvim mjesecima Obamine administracije, dominantna ideja u pokušaju uspostavljanja boljih odnosa sa Putinovom Moskvom bila čuveno ,,resetovanje“. Sjećamo se i brifinga o tome u Savjetu za nacionalnu bezbjednost.
Sada će Bajdenu i njegovom pouzdanom državnom sekretaru neka vrata ,,reseta“ biti potrebna za naš dio Evrope. U tome im želimo puno uspjeha.
Američki saveznici i partneri u našem ćošku Evrope se nadaju da će predsjednik Bajden uspjeti u zadatku koji mu je, na kraju, kada se svedu računi, ostavio prethodnik: da Ameriku opet učini – Amerikom!
Dakle – obnovljena i osnažena ,,stara“ Amerika je ono što je potrebno Balkanu, ali i komplikovanom svijetu u kojem živimo.
Miodrag Vlahović/Pobjeda
Preporučeno
(Autor je crnogorski političar i diplomata. Bio je ministar vanjskih poslova i prvi crnogorski ambasador u Vašingtonu po obnovi nezavisnosti. Sada je ambasador pri Svetoj Stolici)
