Posjeta Marte Kos, nove evropske komesarke za proširenje, dolazi u jednom vrlo delikatnom i posebno kriznom trenutku, u inače kompleksnoj političkoj, ekonomskoj i bezbjednosnoj situaciji koja je, sa koje god strane političke scene u našoj zemlji da se pogleda, upravo dramatična.
„Poziv za jedinstvo biće glavna poruka moje posjete Podgorici. Pristupanje EU zahtijeva pristup cijelog društva. To mora biti nacionalni projekat. Na tome svi moraju da rade – vlast, opozicija, civilno društvo, pa i svaki građanin“, poručila je Komesarka. Podržavamo.Njen najvažniji savjet/preporuka poslanicama i poslanicima će biti potreba za obnovom parlamentarnog dijaloga. Gospođa Kos je jasno istakla očekivanje da parlamentarna opozicija odustane od namjere blokade rada Skupštine, jer to „nije evropski način“. Dijalog o pitanjima koja se tiču Ustavnog suda je neophodan.
Optimizma i ohrabrenja iz Brisela, ne nedostaje. Treba li reći – poslije, najblaže rečeno, neveselog iskustva sa g. Varheljijem, aktivnosti i stavovi gospođe Kos zvuče mnogo realističnije.
Ono što predstavlja razlog za oprez i izvjesnu brigu je politički i društveni kontekst u Crnoj Gori. Ukratko: participacija stranaka nekadašnjeg Demokratskog fronta u Vladi (ali i nastup Bečić-Bogdanović demokrata i njihove „postojbine“ – SNP) i, još značajnije, politička dominacija u okviru vladajuće koalicije od strane četničkog vojvode Mandića, uz politički kompromitovanog, tj. neutralisanog predsjednika Milatovića – čini crnogorsku političku slagalicu krajnje problematičnom – ne samo kada se radi o evropskim vrijednostima i ciljevima.
Uz mnoge probleme, od kojih je besprizorno ponašanje Demokrata poslije tragedije na Cetinju kap koja je prelila čašu prepunu najtežih problema, praktično u svim oblastima i aktivnostima koje se tiču sve tri grane vlasti, Crna Gora je suočena i sa ustavnim pučem.
Stav opozicije, kojoj se bez obzira na kontinuirane pokušaje, ne samo u Crnoj Gori, ne može oduzeti atribucija iskrene i dosljedne evropske politike, da je neophodno anuliranje svih odluka kojima je skupštinski Odbor za ustavna pitanja preuzeo ingerencije samog Ustavnog suda, poništen je i (unaprijed) kompromitovan pozicijom komesarke Kos da se i o tome mora voditi dijalog u Skupštini.
U tom detalju leži osnovni problem. Poziv na dijalog sa ZBCG i PES, uprkos i poslije njihovog očiglednog kršenja Ustava, je vjerujemo nenamjerna „greška u koracima“. To legitimizuje, tj. stvara privid legitimnosti i legalnosti njihovih neustavnih odluka. To čini temu „dijaloga“, ili bar njegovo uvodno pitanje – da se vlast i opozicija prvo dogovore da li je bilo ili ne ustavnog puča.
Ta rasprava nije, tj. ne bi bila politički dijalog usmjeren na postizanje (nesporno potrebnog) konsenzusa u vezi evropskih integracija, već odmjeravanje snaga koje su već izmjerene u Skupštini, a koja bi se ticala toga da li se treba i mora ili ne treba i ne mora poštovati Ustav. Većina lidera Mandića i pratioca Spajića je to već izglasala. Kao u onoj čuvenoj filmskoj sceni: „Razvaljuj!“
Crnogorska evropska agenda je učinjena zavisnom od politike i ponašanja vojvode Mandića i njegovih stranaka. To stvara temeljnu nelogičnost, koja na spremnost i optimizam evropskih prijatelja stavlja veliki znak pitanja.
Mandićev uticaj, tj. permanentna destrukcija evropske platforme, nedavno je osnažen nerazumljivom i nelogičnom odlukom američke i britanske diplomatije da „privole“ Milatovića da se vrati saradnji sa Spajićem i Mandićem.
Fiksacija sa pomenutih adresa da je „prerano“ da se DPS vrati, u bilo kojoj formi i na bilo kojem nivou, na vlast, pored drugih nelogičnosti, proizvodi i onu odlučujuću: zbog nje se troši ogromna energija (i to uglavnom neuspješno!) da se neutrališu ili umanje negativne posljedice politike ZBCG i na unutrašnjem i na planu vanjske politike. Umjesto da se sva energija, na što opravdano poziva komesarka Kos, usmjeri na evropsku agendu.
Time je politika u Crnoj Gori osuđena na stanje permanentne krize i vanrednog stanja – i političkog i bezbjednosnog i socijalnog.
Umjesto zajedničkog pregnuća da naša zemlja napravi odlučujuće korake prema EU, izvorno i suštinski anti-evropske partije i političari, mnogi režimski mediji i isto takve „NVO“, imaju svoju, sasvim drukčiju agendu. Oni bi opoziciju, kako je to nedavno cinično rekao Mandić, na rukama nosili do Brisela. Istina, ne bi smjeli da uđu u Hrvatsku…
Takve i slične isprazne deklaracije treba, sa strane, da gleda i (poslušno) sluša crnogorska demokratska opozicija, koja je, da ponovimo, izvorno i iskreno evropski orijentisana.
Mandiću i njegovima, da i to ne zaboravimo, „drže svijeću“ i predstavnici manjinskih partija. Brojne i vrlo neprijatne Mandićeve eskapade i ekscesi su naveli čelnike albanskih i Bošnjačke stranke da priprijete preispitivanjem svog ostanka u Spajićevom kabinetu. Ali, to su politički ćorci, jer su i Đeljošaj i Ibrahimović u vlasti voljom i na nagovor pomenutih ambasada. Što znači da bez blagoslova/instrukcije sa tih strana neće napustiti Vladu.
Bez vraćanja u ustavno stanje, Mandić će tu poruku Brisela shvatiti kao znak slabosti i de facto priznanja da mu, narodski kazano, sve može bit’. A srpski nacional-šovinisti i eksponenti i promoteri srpsko-ruske politike u Crnoj Gori takve poruke uvijek baš tako i shvate. I nikako drukčije.
Što nas dovodi do i zaključka koji je, na našu iskrenu žalost i zabrinutost, u kontradikciji sa evropskim poletom i optimizmom. Dok se svakodnevno i ubrzano ugrožavaju i urušavaju temeljne vrijednosti demokratske i građanske Crne Gore, ambiciozne projekcije o 2026. godini poprimaju oblike propagande koja, svakako bez želje i namjere ali faktički i direktno, favorizuje anti-evropske i nacionalističke snage, dok marginalizuje potvrđene zagovornike evropske platforme.
Bez obzira na sve, sama posjeta Marte Kos predstavlja ohrabrenje i podsticaj za Crnu Goru.
Bolje je „otkopavati“ dijalog, uz sve mane i ograničenja, u politici i društvu u kojem je jedan od glavnih učesnika tog sugerisanog dijaloga, u više navrata, direktno, jasno i javno pozivao ratne drugove da otkopaju puške.
Istovremeno, to može biti vrlo naivno i istorijski kontraproduktivno, dok te i druge puške, koje po objavljenim komunikacijama pripadnika organizovanog kriminala skladišti i krije Crkva Srbije, zaista ne budu otkopane da bi bile predate organima vlasti.
A naša vlast je, naravno, iskreno evropski orijentisana, pa će i sama, i bez ohrabrenja gospođe Kos, zatražiti od Mandića i Joanikija Mićovića da predaju to oružje. A to bi bio najljepši početak dijaloga, zar ne?
Preporučeno
Dobro ste nam došli, poštovana komesarko Kos!
Video