Ova vlada mora da pada

Jedino tom cilu njegova vlada i koalicije koje ga podržavaju bili su posvećeni, jedinstveni i veoma uspješni. Naša država zahvaljujući Crkvi Srbije, za samo godinu dana, od Ustavom proklamovane građanske države, sve više je postajala teokratska.

I pored „vidljivih rezultata“ na polju uništenja crnogorske države i crnogorskog identiteta, Vučić i njegove marionete u Crnoj Gori, najveća politička grupacija u vlasti, Demokratski front, nijesu zadovoljni dinamikom kojom Krivokapićev kabinet radi na tom projektu. Zbog toga imamo Vladu koju trenutno podržava samo 5-6 poslanika vladajuće većine, ali ona na volšeban način opstaje i produžava ovu agoniju.

Stara izreka: „Što se grbo rodi, to vrijeme ne ispravi“ na najsuroviji način se obistinila u našoj državi kada je DPS poslije 30 godina vladavine, 30. avgusta prošle godine, izgubio na izborima i kada su u tako „oslobođenoj“ Crnoj Gori kadrovi „srpskog sveta“ dobili priliku da za račun Srbije i njene crkve temeljito razgrađuju crnogorske institucije.

AMFILOHIJE ODREDIO MANDATARA 

Troglava koalicija na vlasti, Demokratski front, Demokrate i Ura, proćerdala je tri mjeseca u svađama oko mandatara i sastavljanja Vlade. Mitropolit Crkve Srbije Amfilohije Radović, za koga su Crnogorci bili „Mošina kopilad i đavolji nakot“, a muslimani „lažni ljudi, lažne vjere “, sve je presjekao u Manastiru Ostrog odredivši za mandatara javnosti do tada nepoznatog profesora, Zdravka Krivokapića, koji je i na izborima, baš po njegovoj volji, predvodio koaliciju „Za budućnost Crne Gore“. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović 8. oktobra prošle godine, nakon konsultacija, dao je mandat Krivokapiću.

Amfilohije je umro 30. oktobra prošle godine od posljedica korona virusa, ne dočekavši da vidi kako njegov projekat konačnog posrbljavanja Crne Gore, na kojem je predano radio 30 godina, provode u djelo protagonisti koje je odabrao.

Četrdeset i jedan poslanik troglave vladajuće koalicije je tek 4. decembra 2020. izabrao dvanaestočlanu „apostolsko-ekspertsku“ vladu, sa Krivokapićem na čelu i liderom Ure Dritanom Abazovićem kao potpredsjednikom.

Presudna preporuka za ulazak u Vladu ministrima bila je bliskost, rođačke ili poslovne veze sa nekim u Crkvi Srbije. Potpredsjednika zaduženog za bezbjednosni sektor Dritana Abazovića instalirao je medijski koncern Vijesti, sa zadatkom da fingira „čuvara građanske evroatlantske Crne Gore“ u ovoj kleronacionalističkoj družini.

Tako je počeo neviđeni eksperiment, sa gotovo jednonacionalnom vladom, u kojoj prvi put nema predstavnika partija manjinskih naroda. 

IZ TAKSIJA U MAJBAH

Na čelu Vlade Crne Gore već godinu dana je osoba koja javno poručuje: „Da sam se ja pitao, Crne Gore ne bi bilo“, koja kaže da ne bi priznao Kosovo, a „neće povući njegovo priznanje“, da je za NATO, koji je za njega „zločinačka organizacija“, i da su Crnogorci i Srbi jedan narod a Crna Gora tek geografski pojam. Imamo premijera koji kaže da je za EU, ali da treba ukinuti 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. Tajno je čestitao neustavni dan BiH entiteta RS i ustavni Dan Republike Kosova. „Privatno“ je sa državnom delegacijom otišao u Trebinje na sahranu neprijatelju njegove države Atanasiju Jeftiću. Dičio se što je razgovarao sa Angelom Merkel, Emanuelom Makronom i drugim evropskim liderima, a 11 mjeseci kumio i molio da mu iz Beograda stigne zvanični poziv da posjeti Srbiju. Imamo premijera koji odbija da se vakciniše protiv kovida-19, a njegova vlada donosi mjere za masovnu imunizaciju… Dosljedan je samo u sprovođenju projekta posrbljavanja naše države i razgrađivanju crnogorskih institucija i vrijednosti na kojima počiva građanska multietnička Crna Gora. To je crnogorska surova politička zbilja.

Za Krivokapićev kabinet i većinu koja ga podržava narod i građani su samo onih 207.245 birača koji su glasali za njih. Ostali punoljetni građani, njih 332.781 koji su glas dali nekom drugom ili nijesu glasali postali su u svojoj zemlji građani drugoga reda.

Prvog radnog dana, 7. decembra 2020. Krivokapić i njegovi „apostoli-eksperti“ došli su na posao taksi vozilima. Nakon preuzimanja dužnosti od prethodnika koji su ih korektno dočekali, najavljivali su da neće biti revanšizma, nepotizma, partijskog zapošljavanja, da će borba protiv organizovanog kriminala biti neprestana, da će da prodaju luksuzne ,,majbahe“… Međutim, sve su odradili suprotno, a ,,majbasi“ i druga luksuzna službena vozila su im toliko „prirasli za srce“ da se nijesu mogli odvojiti od njih. Poneka završe u jarku, na krovu, sudare se sa banderom ili drugim vozilom, ali ima se, može se – prethodni režim nije štedio.

LEPOSAVIĆEVA EPIZODA

Krivokapićevi ministri su od prvoga dana temeljito obavljali političko i etničko čišćenje kadrova u državnim institucijama i instalirali kadrove „srpskog sveta“ po dubini.

Krivokapićevom ministru pravde Vladimiru Leposaviću pripala je posebna uloga u vraćanju duga Crkvi Srbije, Amfilohiju Radoviću i litijaškom pokretu na čijem talasu su i ostvarili izbornu pobjedu. Prvi zadatak za nekadašnjeg advokata Mitropolije SPC u sporu oko Markovićevog Zakona o slobodi vjeroispovijesti je bio da se taj „sporni zakon“ temeljito izmijeni. Zakon je rađen u tajnosti bez javne rasprave, bez istinskih konsultacija sa vjerskim zajednicama, i uz potpuno ignorisanje Crnogorske pravoslavne crkve. Izbrisana je odredba da vjerski objekti koji su izgrađeni prije 1918. godine pripadaju državi ukoliko vjerska zajednica nema dokaz o vlasništvu, kao i odredba koja obavezuje vjerske zajednice da se moraju registrovati u Crnoj Gori. U noći između 28. i 29. decembra 2020. protivustavno i portivzakonito na sjednici parlamenta, bez prisustva opozicije i potrebnog kvoruma, nova kleronacionalistička većina usvojila je izmjene ovog zakona, kojim se crnogorske svetinje predaju u vlasništvo druge države. Nijesu se obazirali na protest 12.000 građana koji su se toga dana okupili ispred crnogorskog parlamenta.

Predsjednik države odbio je da ga proglasi pošto na prvoj sjednici Skupštine, 28. decembra prošle godine, nije postojao kvorum. Međutim, bahata skupštinska većina 20. januara, na vanrednoj sjednici parlamenta, ponovo, bez rasprave i prisustva opozicije, je usvojila ovaj zakon i omogućila drugoj državi otimačinu crnogorskih svetinja.

Leposavić je potom pripremao zakon o tužilaštvu i temeljni ugovor sa Crkvom Srbije i još neke zakone za potrebe „srpskog sveta“. U martu 2020. u Skupštini Crne Gore odgovarajući na poslaničko pitanje negirao je genocid u Srebrenici. Nakon oštrih reakcija dijela domaće javnosti i zapadnih saveznika Krivokapić je, iako ga je prethodno pohvalio za odgovor, bio prinuđen da od parlamenta zatraži njegovo razrješenje, što se desilo 17. juna. Za Leposavićevu smjenu glasalo je 43 poslanika opozicije i Ure, 27 poslanika DF-a bilo je protiv, a 10 Demokrata uzdržano.

Vladimir Leposavić

ULOGA „ŽENE ČETNIKA“ 

Ministarki prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesni Bratić, koja za sebe kaže da je „žena četnik“, za koju su „Crnogorci grupacija nastala etničkim inžinjeringom“, koja Crnogorce naziva novocrnogorcima, Montenegrinima, Dukljanima, milogorcima… pripao je poseban zadatak u posrbljavanju Crne Gore.

Posmjenjivala je sve direktore predškolskih i školskih ustanova i institucija kulture. Za rektora Univerziteta Crne Gore postavila je predsjednika Izvršnog odbora Matice srpske Vladimira Božovića, poznatog po izjavama da su socijalizam i američki filmovi i muzika krivi što Crnogorci više nijesu većinom proruski Srbi i da je „inženjeringom u Crnoj Gori nastao neki novi jezik, koji ima novo ime“. Ministarka „četiri u jedan“ najavila je i inoviranje školskih programa po svojim „svjetonazorima“. Pojedine crnogorske kulturne i prosvjetne institucije pod stalnim su medijskim i finansijskim udarom. „Žena četnik“ posebno žestok permanentan obračun ima sa cetinjskim Fakultetom za crnogorski jezik i književnost i njegovim dekanom dr Adnanom Čirgićem.

Zbog nerada u Direktoratu za sport i mlade crnogorskim sportistima je prijetila suspenzija iz svih svjetskih i evropskih saveza i takmičenja.

UNIŠTAVANJE DIPLOMATSKE MREŽE

Za uništavanje crnogorske diplomatske mreže po Krivokapićevom nalogu, zadužen je Đorđe Radulović.

Mlađani ministar pozvao je 4. januara na konsultacije, sa kartom u jednom pravcu, sve šefove diplomatsko-konzularnih predstavništava Crne Gore, njih 34, iz 38 ambasada. Konsultacije nikad nijesu održane, pa većina crnogorskih ambasada širom svijeta od tada funkcionišu na nivou otpravnika poslova.

Posebna oštrica „apostola“ zaduženog za vanjske poslove i njegovog šefa bila je usmjerena prema ambasadorima Miodragu Vlahoviću (Vatikan), Darku Pajoviću (Kina), Sanji Vlahović (Italija), Veri Kuliš (Njemačka), Dušanki Jeknić (Ujedinjeni Arapski Emirati), Tarzanu Miloševiću (Srbija) i Obradu Mišu Stanišiću (Bosna i Hercegovina). Resorni „apostol“ i premijer ambasadore su javno optužili da su nanijeli štetu državi, a nijesu obrazložili „grijehe koje su počinili prema državi“.

Predsjednik Đukanović je tražio da premijer i ministar obrazlože javno izrečene optužbe. Uslijedio je niz protivustavnog i protivzakonitog djelovanja i skandala Vlade i resornog ministra. Tek kada se propisno obrukala u svijetu, Vlada je predsjedniku države uputila normalan prijedlog za opoziv ambasadora koji je Đukanović potpisao 25. februara.

„SRPSKI SVET“ U BEZBJEDNOSNOM SEKTORU

Za instaliranje kadrova „srpskog sveta“ u bezbjednosni sektor zaduženi su potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, ministarka odbrane Olivera Injac i ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović.

Za v. d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost 17. decembra prošle godine protivustavno i protivzakonito postavljen je Dejan Vukšić, koji je bio nosilac liste „Za budućnost Kotora“ i tadašnji predsjednik SO Kotor, ali i advokat pripadnika kavačkog klana i Mitropolije SPC. Kasnije su Vukšića bez saglasnosti Odbora za bezbjednost imenovali za direktora ANB-a.

Vukšić je ekspresno smijenio sve koji su mu „mirisali na prethodni režim“ i „otkrio opsežnu istragu“ o „uništavanju dokumentacije i prisluškivanju“. Krajem marta članovima Odbora za bezbjednost dostavio je informaciju sa imenima dvojice operativaca obavještajne službe države članice NATO i dvojice crnogorskih operativaca ANB, koji su imali sastanak povodom djelovanja ruskih obavještajnih službi i otkrio kompletnu dokumentaciju sa podacima o akcijama koje se vode protiv ruskih agenata u Crnoj Gori i nekim drugim državama. Za predsjednika i potpredsjednika Vlade tu nije bilo ništa sporno, ali je Crna Gora izgubila kredibilitet kod međunarodnih partnera pa je na posljednjem NATO samitu „iskazana zabrinutost zbog ovih negativnih pojava i nespremnost NATO partnera da sa Crnom Gorom dijele obavještajne informacije“.

Uslijedili su protivustavni potezi ministarke odbrane Olivere Injac kod imenovanja pojedinih čelnika Obavještajno-bezbjednosnog direktorata (OBD). Za v. d. direktora OBD postavili su Aleksandra Šaranovića, nekadašnjeg vojnog bezbjednjaka, bivšeg službenika ANB-a, ali je nakon 35 dana on dao ostavku, pa je brutalno, uz prijetnju vojnom policijom, istjeran iz ovog ministarstva.

Imenovanje majora Radula Čovića za jednog od čelnih ljudi OBD-a bilo je za zapadne saveznike posebno interesantno. Čović je nakon provjere kontraobavještajne službe NATO, vraćen sa vojnih priprema u Poljskoj jer je uhvaćen u kršenju bezbjednosnih protokola NATO u času kada je kompromitovao podatke koji se odnose na jedinice koje su na „isturenom prisustvu na Istoku“. Za državnog sekretara u Ministarstvu odbrane, 10. decembra prošle godine, imenovan je potpukovnik Veljko Mališić čime je prekršen Ustav i Zakon o državnim službenicima i namještenicima. U OBD nezakonito su postavljeni i majori Ivica Simonović i Radule Čović. Protiv ministarke odbrane zbog protivustavnog i protivzakonitog djelovanja podnešene su tri krivične prijave kod SDT-a.

U resoru koji formalno vodi Sergej Sekulović bilo je burno. Ostavku na mjesto direktora Uprave policije, krajem decembra prošle godine, dao je Veselin Veljović. Abazović je objavio da će v. d. direktora policije biti Dragan Blagojević, ali nakon ultimatuma DF-a, Krivokapić je na to mjesto postavio Veska Damjanovića. Abazović je tek 1. marta na njegovo mjesto ,,instalirao“ Zorana Brđanina. Uslijedila je smjena šefa Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zorana Lazovića i svih pomoćnika Uprave policije.

Krivokapić i ministar Sekulović su pokušali da izvedu klasični demografski i politički inženjering izmjenama propisa o državljanstvu i registru prebivališta i boravišta kojim bi Crnogorce pretvorio u manjinu u sopstvenoj državi, a crnogorskoj dijaspori onemogućio da glasa u Crnoj Gori. Međutim, odustali su nakon žestokog protesta patriotski orjentisanih građana. MUP je nedavno obavijestio javnost da neće provjeravati ko je upisan i u naš i u birački spisak neke druge države. Toliko o obećanju da će konačno očistiti birački spisak od fantom birača.

ZAŠTO JE LJUT DF

Stranke na vlasti zanimalo je da „po dubini“ „uhljebe“ što više svojih partijskih kadrova, a Krivokapić im je ispunjavao želje.

Međutim, smjena Leposavića dodatno je naljutila DF i od tada povremeno bojkotuje parlament i traži novu vladu i novog premijera. „Ulje na vatru“ dolivao je i sam premijer nepotpisivanjem temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije i izjavom da bi se popis stanovništva mogao odgoditi za narednu godinu.

DF je odbio Krivokapićev prijedlog za rekonstrukciju Vlade i bez znanja Ure sklopio sporazum sa Demokratama za izbor novog premijera i nove političke vlade. Krivokapićeva podrška u parlamentu spala je na četiri Abazovićeva poslanika koji pristaju na rekonstrukciju Vlade, bez lidera DF-a u njoj. Krivokapića podržava i poslanik Prave Crne Gore Marko Milačić, čija je žena Žana Milačić generalna sekretarka Vlade.

Zbog sukoba unutar vlasti već duže vrijeme paralisane su gotovo sve institucije, a transparentnost u njihovom radu nikada nije bila na nižem nivou. Vladajuću većinu na okupu drži još samo mržnja prema DPS-u i njegovom predsjedniku Milu Đukanoviću, partijsko uhljebljavanje i revnosno posrbljavanje crnogorskih institucija. Sve ostalo za njih je manje važno.

Vlada Zdravka Krivokapića odavno nema legitimiteta i podršku parlamentarne većine iako premijer kaže da će „istorija pokazati da Crna Gora nije imala nikad bolju vladu“. Rad parlamenta već više mjeseci isključivo zavisi od uskostranačkih interesa pa desetine zakona stoje u skupštinskim fiokama.

Četrdeset poslanika opozicije ponudilo je rješenje – Prijedlog za izglasavanje nepovjerenja 42. Vladi Crne Gore koji je uvršten kao 63. tačka dnevnog reda sjednice parlamenta koja je zakazana za 13. decembar. Ukoliko ovaj prijedlog ne dobije sada većinu, agonija sa Krivokapićevim „apostolsko-ekspertskim“ kabinetom će se produžiti još koji mjesec, a samim tim i dalje urušavanje Crne Gore. Ali njen kraj će zasigurno uslijediti ubrzo – jer ova vlada mora da pada.

Promjena vizure međunarodne zajednice

U početku, Krivokapićev „apostolsko-ekspertski“ kabinet imao je bezrezervnu podršku međunarodne zajednice. Međutim, Krivokapićev i Abazovićev pokušaj da izmjenom tužilačkih zakona ukinu Specijalno državno tužilaštvo i Tužilački savjet da bi smijenili neposlušnog glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i u Tužilački savjet ,,instalirali“ partijske poslušnike preokrenuli su vizuru međunarodne zajednice prema novoj vlasti.

Vlada Zdravka Krivokapića, „zaslužna“ je što je Crna Gora dobila ubjedljivo najgori godišnji izvještaj o napretku u pridruživanju Evropskoj uniji. Gotovo ne postoji oblast u kojoj smo dobili prelazne ocjene. Zbog odsustva političke volje vlasti da na ozbiljan način inicira ustavne mehanizme izbora čelnih ljudi u pravosudnom sistemu, u najvažnijoj oblasti – vladavini prava – nazadovali smo pa je suštinski suspendovan pregovarački proces. Uprkos brojnim pozivima EU nije pokrenut proces dijaloga vlasti i opozicije da se dođe do potrebnog dogovora i konsenzusa za izbor VDT, Sudskog savjeta, sudija Ustavnog suda oko ovih pitanja…

Dodajmo tome da je i Ambasada SAD u Podgorici, koja je u početku bila naklonjena Krivokapiću, povodom godišnjice rada Vlade saopštila da su uglavnom izostali konkretni rezultati, a da sliku komplikuje stalno uplitanje Rusije u unutrašnja pitanja Crne Gore.

Uprkos policijsko-helikopterskom desantu, Cetinje ostalo nepokoreni grad

Protagonisti „srpskog sveta“, Krivokapić i Joanikije, znali su da je Cetinje suština Crne Gore i crnogorske nacije pa su ga pokušali silom pokoriti. Uprkos apelima domaćih političkih aktera, prenebregavajući međunarodna upozorenja iz Brisela, Vašingtona, čak i Ujedinjenih nacija i procjenu vlastitih bezbjednosnih službi, Vlada Crne Gore odlučila je da 5. septembra izvede policijsko-helikopterski desant i na silu ustoliči Joanikija Mićovića za mitropolita Crkve Srbije u Cetinjskom manastiru.

Brutalna akcija policije protiv građana koji su 4. i 5. septembra na Cetinju mirno protestovali protiv ustoličenja srpskog popa u Cetinjskom manastiru, počela je u 5. septembra u 6 sati i trajala je do 11 sati. Policija je kontinuirano bacala suzavac i šok bombe i ispaljivala gumene metke. Nešto kasnije pokušali su opravdati brutalnu prekomjernu upotrebu sile protiv građana lansirajući, preko RTCG, lažnu vijest da je bačen ,,molotovljev koktel“ na policiju. Cetinjani su se tada gušili u suzavcu, ali su prkosno na Belvederu i ostalim cetinjskim ulicama stajali na braniku crnogorske slobode. I predsjednik Crne Gore Milo Đukanović pridružio se građanima na Cetinju koji su se protivili ustoličenju Vučićevog mitropolita. Premijer Krivokaić je tokom policijske akcije, kako kaže, lično naredio hapšenje Đukanovićevog savjetnika Veselina Veljovića.

Dok je na ulicama Cetinja trajala hajka razularenih policajaca, patrijarh Crkve Srbije Porfirije i Joanikije su helikopterima Vojske Crne Gore dopremljeni na Cetinje i pokriveni pancir ćebadima, uz pratnju raznih bezbjednjaka naoružanih dugim cijevima, došli pred Cetinjski manastir. U Manastiru u prisustvu grupe sveštenika i nekih bezbjednosno interesantnih osoba iz Srbije i Crne Gore Joanikije je ustoličen, ali Cetinje i Crna Gora nijesu pokoreni.

Da bi opravdali brutalnost policijske akcije na Cetinju, Porfirije je izmislio da je na njih pucano iz snajpera, a policija tvrdila da je i na njih pucano. Naravno, sve su to bile izmišljotine. Nešto kasnije saznali smo da je akcijom na Cetinju rukovođeno iz „var sobe“ u Vladi, gdje su pored Krivokapića i nekih ministara bile i neke osobe kojima tu nije mjesto i da nijesu baš svi bili za bezuslovno ustoličenje Joanikija u Cetinjskom manastiru. Saznali smo i da je Krivokapić htio protivustavno da preuzme rukovođenje policijom, ali da ga je ministar Sekulović odbio, kao i to da ni Brđanin nije bio spreman da zarad nečijeg hira naredi tako brutalnu akciju. Takođe smo saznali i da je Miloš Rakonjac, v.d. pomoćnik direktora za Sektor policije posebne namjene, direktno komandovao policijskim snagama na Cetinju.

Hajka na učesnike protesta nastavljena je i nakon 5. septembra. Policija je privodila i podnosila krivične prijave protiv građana kao da su teroristi.

Bespotrebna brutalna policijska akcija, za račun druge države i njene crkve, protiv mirnih građana koji su na dostojanstven način branili čast svoje države, ostaće najveća mrlja na obrazu Zdravka Krivokapića i svih koji su u njoj na bilo koji način učestvovali. Svjesni su toga njeni akteri pa očajnički pokušavaju da na brzinu očiste obraz i da zataškaju i nađu opravdanje za nezakonita naređenja policiji, da zabašure skandalozno ustupanje vojnog helikoptera.

Ali, Cetinje i Crna Gora ne zaboravljaju.

Afera „Simijanović“ i Abazovićevo ćutanje

Potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor još nije otkrio ko je pustio da napusti zemlju Stevana Simijanovića, američko-srpsko-crnogorskog državljanina iako je u noći 8. februara uhapšen jer je koristio lažni diplomatski pasoš SAD. Abazović je nešto kasnije priznao da je ranije imao kontakte sa Simijanovićem i da mu je Ura plaćala troškove smještaja u hotelu ,,Ambasador“ u Podgorici, kao i srpskoj državljanki Mariji Havrilov, članici srpskog pokreta „Zavetnici“. Priznao je i da je „američkog diplomatu“ povezao sa uticajnim ljudima iz vrha države i organizovao mu razgovor sa premijerom Krivokapićem u Podgorici.

Prećutao je i ko mu je nudio 21 milion eura da ne stupi u koaliciju sa Krivokapićem i Bečićem.