I, paradoksalno, taj test bi mogao proći.

Ne zato što su crnogorske partije sazrele. Ne zato što su DPS, DNP, PES, Pokret za Podgoricu ili bilo ko drugi iznenada stavili javni interes ispred partijskog. I ne zato što je Podgorica preko noći postala prostor političke odgovornosti.

Naprotiv.

Do ovoga se došlo iz krize, straha od prinudne uprave, međusobnih ucjena, političke trgovine i gole računice. Ali crnogorska politika ponekad upravo iz takve kuhinje proizvede rezultat koji građanima može izgledati razumnije od svega što su im partije mjesecima nudile. Perić nije srušio blokove. Ali ih je natjerao da makar na trenutak glasaju protiv sopstvenih refleksa.

PREOKRET NIJE POBIJEDIO SISTEM, ALI GA JE UHVAТIO U RASKORAKU

Preokret je u kampanji govorio ono što male liste često govore, da neće biti privezak velikih partija, da neće trgovati institucijama i da se politika ne smije svesti na vječitu podjelu plijena. Razlika je u tome što se sada prvi put otvorila mogućnost da ta priča ne ostane samo predizborna parola.

Kandidatura Srđana Perića dovela je velike igrače u situaciju da se prema njoj moraju odrediti glasom, a ne saopštenjem. I tu počinje nervoza. Jer Perić nije kandidat nijednog velikog bloka, nije dio njihove raspodjele i ne dolazi iz partijskog centra moći koji može biti kontrolisan klasičnim dogovorima.

Zato je nezgodan za sve.

Za DPS, jer podržava nekoga koga ne kontroliše. Za DNP, jer podržava čovjeka čija je politika, direktno ili posredno, otvorila krizu zbog koje su izašli iz podgoričke vlasti. Za PES, jer Perićev izbor pokazuje da vlast može da se organizuje i mimo njihove računice. Za Pokret za Podgoricu, jer više ne može da se krije iza opšte priče o deblokadi, a da pobjegne od konkretnog rješenja.

Preokret nije pobijedio sistem. Ali ga je uhvatio u raskoraku.

DNP BRANI ČOVJEKA ZBOG ČIJE POLITIKE JE NAPUSTIO VLAST

Ipak, najveći paradoks ove priče pripada DNP-u.

Ta partija se našla u gotovo apsurdnoj poziciji da brani izbor Srđana Perića, odnosno politički pravac koji ih je doveo do izlaska iz podgoričke vlasti i novog zaoštravanja odnosa sa PES-om i na državnom nivou.

DNP sada podržava Perića da bi spriječio prinudnu upravu, ali ne želi da glasa za smjenu gradonačelnika Saše Mujovića zajedno sa DPS-om. To je tipična crnogorska politička akrobatika. Hoće da zaustave blokadu, ali neće da budu proglašeni dijelom nove većine, hoće Perića, ali ne i sve političke posljedice koje njegov izbor može proizvesti, hoće institucionalno rješenje, ali bez slike saveza sa DPS-om.

Ipak, koliko god ta pozicija izgledala kontradiktorno, ona pokazuje da je Preokret uspio da partije uvede u prostor u kojem stari automatizmi više ne rade savršeno. DNP, partija koja se godinama profilisala kao tvrdi dio prosrpskog bloka, sada podržava kandidata koji ne dolazi iz njihovog političkog svijeta.

Ne zato što je promijenila ideologiju, već zato što je realnost natjerala da bira između blokade i rješenja.

A to je već pomak, makar nastao iz nužde.

PERIĆ NIJE “NAŠ”, ZATO MOŽE BITI PRIHVATLJIV

U Crnoj Gori se skoro svaka partija prvo smješta u identitetski folder. DPS se čita kao procrnogorska partija, iako u njemu ima i ljudi koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi. DNP, NSD i SNP prepoznaju se kao prosrpske partije. BS zastupa interese bošnjačkog naroda. PES je prostor crnogorsko-srpskih dualizama, često bez jasne političke artikulacije.

Preokret je u ovoj epizodi uradio nešto rijetko. Pokušao je da taj predznak gurne u drugi plan.

Umjesto pitanja “čiji je Perić”, nametnuto je pitanje – može li Skupština Glavnog grada da radi.

To ne znači da su identitetske podjele nestale, niti da su prestale da određuju crnogorsku politiku. Ali su u ovom slučaju makar privremeno marginalizovane. Perić nije nastupio kao kandidat procrnogorskog, prosrpskog, manjinskog ili bilo kojeg drugog identitetskog bloka. Nastupio je kao institucionalno rješenje u trenutku kada su partije instituciju pretvorile u taoca.

U zemlji u kojoj se skoro svaka odluka prvo provlači kroz sito nacionalnog svrstavanja, to nije mala stvar.

Možda je upravo zato Perić nekima prihvatljiv. Ne zato što im je politički blizak, nego zato što nije direktno “tuđi”. Nije kandidat drugog velikog bloka, ali nije ni poslušnik njihovog. U toj međuzoni nastala je mogućnost da za istog čovjeka, iz potpuno različitih motiva, glasaju akteri koji se inače ne mogu dogovoriti ni oko najjednostavnijih stvari.

OVO NIJE ROMANTIKA, NEGO PUKOTINA U SISTEMU

Ne treba, naravno, od ove situacije praviti mit.

Ovo nije pobjeda ideala nad partijskom trgovinom. Ovo je pobjeda ideje koja je uspjela da preživi partijsku trgovinu.

Partije nijesu postale bolje. Nijesu odustale od svojih kalkulacija. Nijesu prestale da mjere ko šta dobija, ko gubi, ko će biti optužen za saradnju sa DPS-om, ko za izdaju izborne volje, a ko za spašavanje fotelja.

Ali upravo zato je slučaj Perić politički zanimljiv. Jer pokazuje da se i u takvom ambijentu može otvoriti pukotina kroz koju prolazi neko ko nije dio standardne podjele.

Perić nije rezultat velike političke zrelosti. On je rezultat iscrpljenosti sistema. Veliki blokovi više ne mogu jedni s drugima, ali sve češće ne mogu ni jedni bez drugih. Kada se takva blokada pretvori u prijetnju prinudnom upravom, treći akter može postati prolaz između ucjena.

To građani mogu prepoznati. Ne moraju znati sve detalje pregovora, sve zakulisne motive i sve partijske kalkulacije. Dovoljno je da vide da se pojavio neko ko ne traži podršku zato što je “naš”, nego zato što institucija mora da funkcioniše.

A to je u Crnoj Gori već ozbiljna razlika.

PODGORICA KAO PROBA ZA DRŽAVNI NIVO

Zato ova priča prevazilazi izbor predsjednika Skupštine Glavnog grada.

Ako Perićev model prođe u Podgorici, makar i privremeno, otvara se pitanje može li Crna Gora i na državnom nivou izaći iz zone totalnih podjela i blokovske rascijepljenosti.

Ne tako što će nestati ideološke, nacionalne i političke razlike. To se neće dogoditi. Niti bi bilo realno očekivati. Ali se može otvoriti prostor u kojem identitet nije jedina mjera svake odluke, a partijska pripadnost jedini kriterijum za svaku funkciju.

Perićev model nije recept za idealnu politiku. Prije je recept za nužni izlaz iz blokade. Kada veliki blokovi potroše sve ucjene, neko treći može postati institucionalni prolaz.

Ako građani u tome prepoznaju šansu, izbor Srđana Perića neće biti samo lokalna epizoda. Biće dokaz da u Crnoj Gori postoji prostor za politiku koja ne negira identitete, ali ne pristaje da identitet bude jedina mjera javnog interesa.

Eventualni izbor Perića neće značiti kraj partitokratije, niti kraj blokovske politike. Ali će značiti da je neko izvan velikih blokova uspio da ih natjera da, makar iz interesa, urade ono što godinama odbijaju – da glasaju za rješenje koje nije njihovo.