Video
Da odmah skratimo priču sa mogućim podmetanjem – nemam nikakvu potrebu da branim Spajića.
O njemu smo pisali kada je Knežević ćutao. Tada smo pisali o državljanstvu, netačnim izjavama, političkim akrobacijama, netransparentnosti, obećanjima i svemu što je pratilo njegov politički uspon i ako je Spajić nešto sakrio neka odgovara. Naravno, ako postoje pravne posljedice činjenice da je bio evidentiran kao rezervista Vojske Srbije, neka ih utvrde institucije i ako zbog toga nije mogao biti predsjednik Vlade neka to kaže zakon i nadležni državni organ.
Ali prije nego što Milan Knežević dobije oreol istraživačkog novinara i zaštitnika crnogorske državnosti, bilo bi dobro da odgovori na jedno prosto pitanje – Otkud njemu dokumentacija Ministarstva odbrane Srbije?
Na pitanje Standarda odgovorio je – iz PES-a. Važi.
Možda u tu priču mogu povjerovati njegove prve komšije iz Zete. Ostali imaju pravo na zdrav razum, jer čak i da mu je neko iz PES-a zaista donio papir, pitanje se samo pomjera jedan korak unazad, otkud PES-u dokument iz vojne evidencije Srbije?
Nije ga valjda neko skinuo sa sajta Ministarstva odbrane jer neko je do tog dokumenta morao doći, neko ga je morao izvući i neko je morao odlučiti da ode u Crnu Goru.
E da i to, neko je morao procijeniti da je baš Milan Knežević prava adresa da ga u pravom političkom trenutku aktivira.
E, to je priča.
NE MORAŠ BITI AGENT DA BI BIO KORISTAN
Nemam dokaz da je dokument Kneževiću dala BIA niti da on radi za stranu bezbjednosnu agenciju, ali postoji mnogo ozbiljnije pitanje – mora li neko uopšte formalno raditi za neku službu da bi savršeno služio njenim interesima?
Odgovor je jasan – ne mora.
Dovoljno je da mu stižu informacije koje obični političari nemaju, da ih dobija u pravom trenutku i koristi ih protiv onoga koga Beograd tog trenutka želi politički da disciplinuje. A ako se uz to godinama politički, retorički i ideološki nalazi na istoj frekvenciji sa vlašću Aleksandra Vučića, onda je sasvim legitimno pitati ko ovdje kome završava posao.
Knežević će, naravno, odgovor pokušati da pretvori u predstavu. Biće tu njemu omiljenih doskočica i viceva.
Biće kafanskih poređenja, komšija, roštilja, Zete, Sutomora i svega onoga čime ozbiljnu političku temu redovno spušta na nivo zabave za društvene mreže.
Ali iza tog folklora ostaje pitanje na koje vic nije odgovor.
Ko ti je dao dokument, Milane i zašto baš sada?
SPAJIĆ NIJE POSTAO PROBLEM KADA JE LAGAO, NEGO KADA JE POSTAO NEPOSLUŠAN
Spajić nije od juče, sve ono što mu se danas stavlja na teret nije nastalo prekjuče.
Njegove kontroverze bile su poznate i onda kada je Knežević sa njim pravio većine, dogovarao vlast i politički trgovao. Tada nije bilo dramatičnih konferencija, zabrinutosti za državu, vojne evidencije, niti patriotske panike.
Zašto?
Zato što problem očigledno nije bio Spajić kakav jeste. Problem je nastao kada je Spajić prestao da bude ono što se od njega očekivalo.
Knežević je sam više puta govorio o tome kako je Aleksandar Vučić pomagao Spajiću i političkim promjenama u Crnoj Gori, a onda ga je, po toj interpretaciji, Spajić „izdao“.
To je možda i najvažnija riječ u cijeloj priči.
Izdao koga?
Zašto bi predsjednik Vlade Crne Gore imao obavezu političke vjernosti predsjedniku Srbije? Ako mu je Vučić pomagao – zašto i šta je zauzvrat očekivao?
I zašto se političko osamostaljivanje premijera jedne suverene države uopšte doživljava kao izdaja?
Tu prestaje priča o Spajićevom vojnom kartonu i počinje mnogo važnija priča o odnosu Beograda prema Crnoj Gori.
BEOGRAD VOLI CRNOGORSKE LIDERE DOK IM SLUŽE
Milo Đukanović je krajem devedesetih postao neprijatelj Beograda kada je prestao da sluša Slobodana Miloševića. Dok je bio politički koristan bio je dobar, a kada je krenuo svojim putem postao je izdajnik.
Dvadeset i kusur godina kasnije mijenjaju se imena, televizije, portali i društvene mreže, ali obrazac djeluje jezivo poznato.
Beograd može mnogo toga da oprosti crnogorskom političaru, jedno teško oprašta neposlušnost, a naročito neposlušnost onoga za koga vjeruje da mu je nekada pomogao da dođe na vlast.
Zato ova priča nije samo obračun Kneževića sa Spajićem već poruka svakom u Crnoj Gori ko pomisli da pomoć iz Beograda dolazi bez računa.
SVI ĆE SAD VOLJETI CRNU GORU
Sada će krenuti utrka, jedni će braniti državu, drugi premijera, a treći braniti zakon, moral i Crnu Goru od Spajića. Svi će se odjednom sjetiti institucija i govoriti o nacionalnim interesima. Naravno, svi će računati koliko im ova afera donosi glasova.
Sitni politički račun je jedina stvar koja u Crnoj Gori funkcioniše bez zastoja.
Ali kada se završi to nadvikivanje, ostaće nekoliko pitanja koja su mnogo veća od dnevne politike.
- Ko u Srbiji raspolaže dokumentima o crnogorskom premijeru?
- Ko ih je iznio?
- Ko ih je poslao u Crnu Goru?
- Ko odlučuje kada će biti objavljeni?
- I koliko još takvih fascikli čeka svoj trenutak?
Jer ako se politička vlast u Crnoj Gori može destabilizovati dokumentacijom koja iz državnih evidencija druge zemlje završava kod jednog partijskog lidera u Podgorici, onda problem nije samo Milojko Spajić već država u kojoj se više niko ni ne začudi kada politička municija stigne iz Beograda.
A Milan Knežević može do sjutra da priča viceve da pravi predstave. Može da nas zabavlja infantilnim doskočicama i da svaku ozbiljnu temu pretvara u kafanski skeč.
Možda mu politički trenutak to i nagradi, ali politički trenutak traje kratko, istorija pamti duže.
Kada jednom nestanu konferencije, aplauzi, mimovi i doskočice, neće ostati samo pitanje: Da li je Milojko Spajić bio rezervista Vojske Srbije?
Preporučeno
Ostaće mnogo neprijatnije pitanje: Šta je u toj priči bio Milan Knežević?
