Video
Priča je o duši. Koja teži tačno 21 gram. Tako je barem izmjerio na početku dvadesetog vijeka američki ljekar Dankan Mekdugal, pokušavajući da egzaktno odgovori na Dekartovo pitanje – kolika je masa ljudske duše?
Teško pitanje i za filozofe, gotovo nemoguće za egzaktnu, prirodnu nauku; kako u svijetu fizičkih predmeta izmjeriti nešto nematerijalno, kako onostrano učiniti opipljivim, mjerljivim; kako izračunati bitak…
Početkom maja 1901, uporni, zaneseni doktor iz Masačuseca sa četvoro saradnika pokušao je da ustanovi promjenu mase (težine) u samrtnom ropcu pacijenata. Mjesecima je istraživao, u mislima i na papiru projektovao, da bi na kraju konstruisao specijalnu postelju ispod koje je instalirao, za to doba izuzetno osjetljivi mehanizam, pa je mjerio težinu onih koji su na njoj postavljeni da izdahnu u samrtnom trenu, pokušavajući da eliminiše posljedice gubljenja vazduha u plućima, gasova, znoja, urina…
Mnogi su govorili – nemoguć eksperiment. Još više njih je upozoravalo na problem etičnosti, okrutnu zloupotrebu umirućih ljudi, izigravanje Hipokratove zakletve. Ništa nije moglo da zaustavi doktora Mekdugala na putu ka, mislio je, velikoj slavi i velikom otkriću. Išao je do kraja. Nije bilježio samo tačan trenutak smrti ljudi, nego i ukupno vrijeme provedeno u krevetu i sve promjene koje su se dogodile u trenutku posljednjeg izdaha.
Nakon izvjesnog vremena objavio je rezultate eksperimenta u časopisu ,,Američka medicina“: ispitivanjem ljudske mase odmah nakon umirućeg trena, objasnio je da tijelo u prosjeku gubi 21 gram. Fizički dokaz postojanja nečega nematerijalnog!
Je li baš ljudska duša teška 21 gram, ostala je misterija, jer je od šest pacijenata, pet muškaraca i jedne žene u terminalnoj fazi tuberkuloze i dijabetesa, samo kod prvo troje izmjeren je gubitak od – 21 do 21,3 grama, dok je kod dvoje u samrtnom ropcu izmjereno 14 grama nestajanja težine.
Samo jedan umirući nije izgubio ni gram. Nikada se nije saznalo je li bio muško ili žensko, službenik, seljak, umjetnik, sveštenik… Ili, možda, političar?
I sve bi, najvjerovatnije, ostalo unutar užeg kruga osporavanja ili vjerovanja, da slavni Njujork Tajms, šest godina od izvođenja eksperimenta, nije objavio veliku priču o nalazima doktora Mekdugala. ,,Soul has weight, psysician thinks“, senzacionalni naslov prekrio je stranu poznate novine.
I stvoren je urbani mit o 21 gram ljudske duše. Zalud naučna opovrgavanja, u magli senzacije ostale su teške optužbe za neetičnost, bezobzirnost i manipulativnost postupka ljekara iz Masačuseca. Sve je bilo uzalud, mit često preživi istinu.
Vijek kasnije, Alehandro Gonzales Injaritu snimiće film ,,21 gram“, sa sjajnim Šonom Penom, Benisiom Del Torom i Naomi Vots, remek djelo o identitetu čovjeka, o ljudskoj duši potisnutoj, zgaženoj ili zaboravljenoj u savremenom svijetu bezosjećajnosti, haosa i borbe za prestižom. Velikom režiseru je mit o ljudskoj duši poslužio da pokaže kako tih 21 gram duše, kod nekih ljudi – nijesu izmjerljivi.
Stvarno, kako izmjeriti bezdušnost? Taj eksperiment neće nikada niko izvesti, mada ga i danas, svakog dana, obični ljudi osjećaju, na svakom koraku. Najviše, naravno, u politici. I ovoj našoj, naravno.
Ko zna, možda je onaj jedan Mekdugalov anonimni pacijent-zamorac, onaj što nije izgubio ni grama kada je otišao u ,,bolji svijet“, možda se baš on bavio – politikom, onako bezdušno kako političari znaju i umiju. I možda mu baš zato nijesu mogli izmjerili 21 gram duše.
Preporučeno
A Dritan i njegov mit o 21 milion za korupciju? Nikad neće biti izmjereno. Apostoli su to, oni ne gube na težini.
