Video
“I prilikom prihvatanja, iz Beograda izdiktiranog “Temeljnog ugovora”, upozoravali smo na formalne i suštinske probleme koji je predloženi ugovor imao sa pravom i pravdom. Očigledno da je smijenjenoj Vladi bilo važnije da ugodi SPC i da joj da i ono što joj ne pripada, nego da se zemlja okrene Evropskim integracijama i rješavanju nagomilanih socijalnih, ekonomskih i političkih problema.
Sad kada je Ustavni sud ponovo u funkciji, otvara se mogućnost vođenja legalnog postupka za obaranje neustavnog Ugovora koji je potpisala Vlada CG. I mi tu mogućnost želomo odmah da iskoritimo. Mi smo to obećali i mi su skladu sa tim postupamo”, saopštili su iz SDP.
Dodali su da su u izradi Inicijative koristili brojna kritička mišljenja i argumentaciju iznijetu od strane eminentnih institucija, NVO i pravnih stručnjaka, koji su uoči potpisivanja Ugovora snažno zastupali stav da je ugovor neustavan i nezakonit.
“Na osnovu prezentovanih činjenica i svega što smo jasno naznačili u Inicijativi jasno je – “Temeljni ugovor” sa Srpskom pravoslavnom crkvom je u suprotnosti sa pravnim poretkom Crne Gore u svojoj ukupnosti, kao i u pojedinim odredbama. I u preambuli i u više od polovine članova Ugovora radi se o neuskladjenosti sa pravnim sistemom što je sasvim dovoljno da se ovaj Ugovor poništi”, kažu iz SDP.
U preambuli, kažu oni, Vlada je neustavno preuzela nadležnosti države u cjelini, jer u tekstu Ugovora na više mjesta obavezuje Crnu Goru, kao državu u cjelini. To je suprotnoi članu 100 Ustava.
“Takođe je neustavno i nezakonito rješenje iz preambule kojim se utvrđuje da je Vladi i državi Crnoj Gori , pravni osnov za potpisivanje ugovora pravoslavno kanonsko pravo i Ustav SPC. Državni organi crpe svoje nadležnosti i obaveze iz Ustava i zakonskih propisa Crne Gore, a ne iz kanona vjerskih organizacija. To je suprotno članu 10 i 14 Ustava. U članu 2. Vlada jemčeći SPC javnopravana ovlašćena, ponovo krši Ustav na dva načina, preuzima nadležnosti koje pripadaju Skupštini, jer Ustav kaže da se javnopravna ovlašćenja prenose zakonom. Takođe, krši se i princip jednakosti jer se drugim vjerskim zajednicama ne daju ova ovlašćenja”, kažu iz SDP.
Naglašavaju da je izuzetno važno da Ustavni sud razmatra ovu inicijativu i da bez ikakvih pritisaka, potpuno nezavisno, samo na osnovu iznijetih pravnih argumenata što prije donese odluku.
“Naglašavamo, SDP nema ništa protiva da se sa SPC zaključi ugovor. Snažno smo za to da sve vjerske zajednice budu jednake pred zakonom i Ustavom. To smo rekli i povodom formiranja Vlede koja je izgubila povjerenje u Parlamentu. Ali ovo je, pored ostalog, i pitanje vladavine prava.
Ne smije jedno osjetljivo i značajno pitanje kao što je odnos CG i SPC, biti uređeno na neustavan i nezakonit način, kako je uradjeno ovim Ugovorom”, saopštili su iz SDP.
Inicijativu objavljujemo u cjelosti
USTAVNOM SUDU CRNE GORE
Na osnovu člana 150 stav 1 Ustava Crne Gore i člana 56 Zakona o Ustavnom sudu, podnosim
I N I C I J A T I V U
za pokretanje postupka za ocjenu saglasnosti sa Ustavom i zakonom
Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve objavljenog u “Službenom listu Crne Gore” br. 96/2022 od 31.08.2022. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Temeljni ugovor između Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve (u daljem tekstu: “Temeljni ugovor”) potpisan je dana 03.08.2022. godine, između predsjednika Vlade Crne Gore i patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve Porfirija, nakon toga objavljen je u “Službenom listu Crne Gore” br. 96/2022 od 31.08.2022. godine.
Temeljni ugovor u suprotnosti je sa pravnim poretkom Crne Gore u svojoj ukupnosti, kao i u pojedinim odredbama.
1. U našem pravnom sistemu ne postoji pravni osnov za zaključenje ugovora između Crne Gore i bilo koje vjerske zajednice u ovoj i ovakvoj formi. Pojašnjenja radi ukazujem da je Crna Gora zaključila Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom koji je sa pozivom na član 82 stav 1 tačka 17 Ustava Crne Gore potvrđen (rafitikovan) kao međunarodni ugovor od strane Skupštine Crne Gore u formi Zakona o potvrđivanju Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice. Radi se o ugovoru potpisanim sa Svetom Stolicom koja je subjekt međunarodnog prava priznat u međunarodnom javnom pravu. Ugovor takve prirode imala je i Knjaževina Crna Gora (konkordat ) sa Svetom stolicom. Prema tome, Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom potvrđen je kao međunarodni ugovor u propisanoj proceduri i ugovorna strana u njemu je Crna Gora.
2. Vlada Crne Gore zaključila je 2012. godine, Ugovor o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori.
Ugovor o uređenju odnosa od zajedničkog interesa sa Islamskom zajednicom kao i sa Jevrejskom vjerskom zajednicom u Crnoj Gori zaključila je Vlada Crne Gore, pa je i ugovorna strana u tom ugovoru Vlada Crne Gore. Suprotno navedenom, Temeljni ugovor sa SPC zaključio je predsjednik Vlade Crne Gore ali je u njemu navedeno da je ugovorna strana Crna Gora. U vezi toga, ističemo da član 100 Ustava Crne Gore koji propisuje nadležnosti Vlade, niti bilo koji propis, pa ni Zakon o slobodi vjeroispovijesti u članu 10, ne daje Vladi ovlašćenje da zaključi ovakav ugovor dajući prava trećeg i preuzimajući obaveze u ime Crne Gore. Vlada Crne Gore mogla je zaključiti ugovor sa SPC, koja nije međunarodni subjekat, ni država, ni međunarodna organizacija, ali da bi bio ustavne i zakonite sadržine ugovorna strana mora biti Vlada Crne Gore, a ne država Crna Gora.
3. Dalje, u stavu 3 preambule Temeljnog ugovora navedeno je da se isti zaključuje pozivajući se, između ostalog, na “pravoslavno kanonsko pravo, Ustav Srpske Pravoslavne Crkve (u daljem tekstu: Ustav SPC) i crkveno ustrojstvo od osnivanja Žičke Arhiepiskopije, Pećke Patrijaršije, odnosno Sprske Pravoslavne Crkve“. Dakle, Vlada Crne Gore pravni osnov za zaključenje Temeljnog ugovora našla je u pravoslavnom kanonskom pravu, Ustavu Srpske Pravoslavne Crkve i crkvenom ustrojstvu. Radi se o normativnom uredjenju koje je interno pravo SPC za kojeg je eksplicitno u Ustavu Crne Gore u članu 14.navedeno “vjerske zajednice su odvojene od države“. Napominjem da je Vlada Crne Gore već pomenuti Ugovor sa Islamskom zajednicom zaključila “uvažavajući” pojedine odredbe islamskog prava. Znači, tom prilikom Vlada je uvažila pojedine, konkretne odredbe islamskog prava, dok se prilikom zaključenja Temeljnog ugovora sa SPC Vlada Crne Gore “poziva” na cjelokupno pravoslavno kanonsko pravo, Ustav SPC i crkveno ustrojstvo.
Institucije države Crne Gore ne mogu za svoje postupanje, djelovanje i preduzimanje bilo kakvih radnjih pravni osnov nalaziti ni u kanonskom pravu, ni u Ustavu Srpske Pravoslavne Crkve, ni u crkvenom ustrojstvu. Ovakvo postupanje suprotno je članu 10. stav 2. Ustava Crne Gore koji propisuje da je svako obavezan da se pridržava Ustava i zakona (a ne kanonskog prava, Ustava SPC i crkvenog ustrojstva) i članu 14 Ustava Crne Gore koji uređuje odvojenost vjerskih zajednica od države.
4. Dalje, članom 2 stav 1 Temeljnog ugovora propisano je: “Država priznaje kontinuitet pravnog subjektiviteta i u skladu sa Ustavom Crne Gore jemči Crkvi i njenim crkveno-pravnim licima (eparhijama, crkvenim opštinama, manastirima, zadužbinama, samostalnim ustanovama i fondovima i, prema crkvenoj namjeni, pojedinim hramovima) vršenje javnopravnih ovlašćenja u Crnoj Gori u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC”. Uočljivo je da ova odredba, kao i veći broj drugih odredbi Temeljnog ugovora, počinje riječu “država”, pa napominjem na ono što je već rečeno u ovoj inicijativi da je Vlada, mimo svojih ovlašćenja, obavezala Temeljnim ugovorom sve tri grane vlasti i državu u njenoj ukupnosti i svim atributima prema SPC. Dakle, nije rečeno da Vlada priznaje sve što je navedeno u ovoj odredbi, već država Crna Gora što je suprotno Ustavu Crne Gore. Taj ugovor suspenduje Ustavni sistem države u korist SPC privatno pravnog subjekta, koji podlaže zakonima Crne Gore.
5. Takođe, odredbom iz člana 2 stav 1 Temeljnog ugovora priznato je Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi “vršenje javnopravnih ovlašćenja u Crnoj Gori u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC”. Znači, priznaje se Srpskoj Pravoslanoj Crkvi da vrši javna ovlašćenja onako kako je uređeno njenim unutrašnjim kanonskim poretkom ili kako bude uređeno u budućnosti. Shodno institucionalnom okviru koji proizilazi iz ustavnog uređenja javna ovlašćenja mogu vršiti državni organi i organi lokalne samouprave, i to kada su im zakonom prenijeta javanopravana ovlašćenja. Takva ovlašćenja Vlada ne mođe prenijeti SPC ili drugoj vjerskoj zajednice, jer bi to bilo suprotno članu 14 i članu 112 Ustava. Osim toga, Ustavni sud Crne Gore (vidjeti na primjer U-I br. 49/20 od 28.07.2022. godine) u svojoj jurisprudenciji prihvatio je standarde Evropskog suda za ljudska prava koji nalažu da propis mora biti jasan i precizan u skladu sa posebnošću materije koju normativno uređuje, a čime se sprječava svaka arbitrarnost i prozvoljnost u tumačenju i primjeni propisa, odnosno uklanjaju neizvjesnosti adresata pravne norme u pogledu kranjeg efekta zakonskih odredaba koje se na njih neposredno primjenjuju. Takođe prema jurisprudenciji Ustavnog suda Crne Gore, zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz člana 1 stav 2 Ustava Crne Gore, zahtijevaju da pravna norma bude predvidljiva, odnosno, takva da adresati mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze, a da oni ne mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti i predvidjeti posljedice svog ponašanja ako pravna norma nije dovoljno određena i precizna. Norma kojom se Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi daju javna ovlašćenja, na izuzetno uopšten i neodređen način, nije jasna i iz nje se ne može razumjeti kojih se to ovlašćenja odriče Crna Gora u korist Srpske Pravoslavne Crkve.
Zahtjev koji podrazumijeva da pravna norma mora biti jasna i predvidljiva nije ispunjen ni kada je u pitanju stav 4 člana 2 Temeljnog ugovora kojim je predviđeno da je nadležni državni organ dužan da postupi po prijavi nadležnih crkvenih vlasti. Nije jasno da li se time pokušavaju derogirati materijalnopravne i procesnopravne odredbe koje se primjenjuju u postupanju nadležnih državnih organa. Takođe, očigledno je da se ovom normom Srpska Pravoslavna Crkva dovodi u povoljniji pravni položaj u odnosu na druga pravna i fizička lica što je suprotno principu jednakosti pred zakonom iz člana 17 stav 2 Ustava Crne Gore.
6. Član 6 stav 3 Temeljnog ugovora predviđa da nadležne crkvene vlasti “imaju pravo da u skladu sa pravoslanim kanonskim poretkom i odgovarajućim crkvenim propisima donose odluke duhovne i disciplinske prirode bez ikakvog uplitanja državne vlasti”. Ponovo se eksplicitno suspenduje pravni poredak Crne Gore. Pitanje disciplinskih sankcija naročito je osjetljivo, a država Crna Gora, shodno članu 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dužna je da svim licima pod svojom jurisdikcijom jamči prava i slovode zaštićene Konvencijom.
7. Dalje, članom 7 stav 4 Temeljnog ugovora predviđena je obaveza države da “u skladu sa sopstvenim pravnim poretkom izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo Mitropolije crnogorsko-primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke, Eparhije mileševske, Eparhije zahumsko-hercegovačke i njihovih crkveno-pravnih lica kojima pripadaju”. Ova norma takođe ne ispunjava zahtjeve jasnoće i predvidljivosti, naročito imajući u vidu da ova prava pripadaju svakome ko ispunjava sve materijalnim pravom predviđene uslove u propisanoj proceduri. Prema tome ili je ova norma suvišna u odnosu na već propisana pravila ili daje veća prava Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi nego što joj pripradaju i to na nejasan način što ostavlja prostor za zloupotrebu na kulturno-istorijskim dobrima koji pripadaju državi Crnoj Gori.
8. Odredba sadržana u članu 7 stav 6 Temeljnog ugovora predviđa da u manastirima, hramovima, zgradama i drugim nepokretnostima i prostorima u vlasništu Srpske Pravoslavne Crkve “državni organi ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa, osim u slučajevima kada to nalažu razlozi hitnosti zaštite života i zdravlja ljudi”. Uvodi se eksteritorijanost u krivićnom i prekršajnoj nadležnosti države Crne Gore. Ovom odredbom na pravno nedozvoljen način derogiraju se brojne odredbe iz propisa kojima se uređuje krivični postupak, inspekcijski nadzor, ovlašćenja organa bezbjednosti, zaštita kulturnih dobara itd.
9. Dalje, član 8 Temeljnog ugovora predviđa da će “u slučaju pokretanja krivičnog ili prekršajnog postupka protiv klirika ili vjerskih službenika Crkve, državni organ koji vodi postupak o tome obavijestiti nadležnog arhijereja”. Ova odredba Temeljnog ugovora suprotna je propisima koji regulišu krivično i prekršajno procesno pravo. Takođe, norma ne ispunjava zahtjeve jasnoće i predvidljivosti i nameće nesrazmjeran teret organima koji vode postupak, a koji u sekularnoj državi ne moraju ni znati ko je “nadležni arhijerej”, niti imati obavezu da ga obavještavaju o radnjama koje preduzimaju.
10. Članom 10 stav 2 Temeljnog ugovora predviđeno je da su “strane ugovornice saglasne da će zaposlenima kod poslodavca omogućiti, u skladu sa aktima poslodavca, korišćenje odmora u toku radnog vremena na vjerske praznike: Sveti Sava, prvi arhiepiskop srpski (14. januar po julijanskom/ 27. januar po gregorijanskom kalendaru), Sveti Vasilije Ostroški (29. april po julijanskom/ 12. maj po gregorijanskom kalendaru) i Sveti Petar Cetinjski (18. oktobar po julijanskom/ 31. oktobar po gregorijanskom kalendaru), radi učestvovanja u vjerskom obredu”. Ova odredba suprotna je ustavnom principu slobode preduzetništva iz člana 59 Ustava i relevantnim odredbama Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora.
11. Dalje, članom 12 stav 1 Temeljnog ugovora predviđa se da će “restitucija pokretnih i nepokretnih crkvenih dobara, oduzetih ili nacionalizovanih bez pravične naknade, biti izvršena u skladu sa zakonom koji će uređivati materiju restitucije u Crnoj Gori uz prethodni dogovor sa nadležnim crkvenim vlastima”. Iz ove odredbe jasno proizilazi obaveza Crne Gore da donese zakon koji će uređivati materiju restitucije i to uz prethodni dogovor sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, a što je suprotno principu odvojenosti vjerskih zajednica od države iz člana 14 Ustava. Osim toga, ova odredba suprotna je principu podjele vlasti iz člana 11 Ustava Crne Gore jer je očigledno da je Vlada nametnula obavezu Skupštini da donese određeni zakon. Takođe, ova odredba direktno je suprotna članu 85 stav 1 Ustava Crne Gore koji propisuje da se poslanik opredjeljuje i glasa po sopstvenom uvjerenju, a ne po onome što se predsjednik Vlade dogovori sa Srpskom Pravoslanom Crkvom. Daje se SPC suštinsko pravo zakonskog predlagača ( jer treba dogovor sa njom ) što je diretno u suprotnosti sa Ustavom shodno članu 93. koji to pravo daje samo Vladi i poslaniku.PREDLOG
Imajući u vidu sve navedeno predlažem da Ustavni sud Crne Gore pokrene postupak ustavnosti i zakonitosti Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve (“Službeni list Crne Gore” br. 96/2022 od 31.08.2022. godine) i da, u konačnom, utvrdi da isti nije u skladu sa Ustavom i zakonom.
U Podgorici, 09. 03.2023. godine
Preporučeno
Doc.dr Draginja Vuksanović-Stanković, Raško Konjević, Borislav Banović,Ivan Vujović, Bojan Zeković, Mirko Stanić.
