Video
Najavljeni dolazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Crnu Goru na Badnji dan predstavlja ne samo otvoreno miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore, kako je to rekao pravni teoretičar Čedomir Bogićević, već otvorenu provokaciju u osjetljivom političkom trenutku. Dolazak Vučića, kad mu vrijeme nije, otvara više pitanja i daje više odgovora, ali krenimo redom.
Najav Vučićevog dolaska došla je pomalo neočekivano s obzirom na to da je predsjednik Srbije posljednjeg dana prošle godine, povodom donošenja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, a nakon susreta sa partijarhom SPC Irinejem, izjavio da Srbija mora da poštuje Crnu Goru, te da je važno sačuvati mir i ublažiti tenzije.
” Uvjeren sam da niko u Crnoj Gori ne smatra da bi bilo dobro da neko zauzima manastire. Neophodno je jedinstvo srpskog naroda i da razumijemo sa kakvim se nacionalnim problemima suočavamo, poštujući državne granice drugih zemalja. Jedinstvo srpskog naroda je nešto na čemu će Beograd nastaviti da radi, Naše je da poštujemo Crnu Goru, ali i da poštujemo zahtjeve srpskog naroda“, izjavio je Vučić.
No, sada je jasno da je upravo na tom sastanku, predsjednik Srbije dobio blagoslov od patrijarha Irineja da Badnji dan provede sa Srbima na sjeveru Crne Gore, gdje će nalagati badnjake i time “još jednom ukazati na jedinstvo srpskog naroda u očuvanju srpskih svetinja i srpske crkve”.
Za ovaj zaokret najvjerovatnije su zaslužne unutrašnje političke prilike u Srbiji ali i djelovanje Vučićevog medijsko-političkog kompeksa. Većina srpskih medija, nad kojom predsjednik SNS-a, čvrsto drži uzde, svojim izvještavanjem je podgrijavala situaciju do tačke usijanja, a krajnja srpska desnica je kroz “performans” lidera Dveri Boška Obradovića u Skupštini Srbije optužila Vučića za, gotovo pa saučesništvo u donošenju Zakona, nazivajući ga “Milovim bratom blizancem“.
Stoga Vučić, dolaskom u Crnu Goru, gdje, kako je najavljeno iz njegovog kabineta, neće držati političke govore, pokušava da popravi svoju sliku u očima srpskih nacionalista ne samo u Srbiji već i u Crnoj Gori i Republici Srpskoj.
Međutim, ova posjeta, ukoliko do nje zaista dođe (a nije isključeno da od svega ovoga na kraju ne bude ništa) otvara niz pitanja.
Prije svega koliko je ova posjeta bezbjednosno rizična i ko će garantovati bezbjednost predsjedniku Srbije. Pri tom, najveći rizik neće doći od strane nekog potomka pripadnika komitskog pokreta Krsta Popovića već od strane velikosrpskih nacionalista, koji Vučića smatraju za izdajnika srpskih nacionalnih interesa. Šta će se dogoditi ukoliko neko od ekstramnih srpskih desničara napadne predsjednika Srbije. Kako će taj napad, bez obzira što bi počinitelj došao iz srpskog nacionalnog korpusa, biti okarakterisan, s obzirom na to da se dogodio na tlu Crne Gore? Nije teško zamisliti scenario u kojem bi ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin pozivao na odmazdu pa čak i otvoren sukob sa Crnom Gorom, posebno ako se prisjetimo kako je samo prije par dana izjavio – parafraziram – da pitanje SPC u Crnoj Gori nije unutrašnje pitanje Crne Gore.
Ne morate biti nešto posebno maštoviti, dovoljno se samo sjetiti mračnih devedesetih, pa zamisliti scenarij u kojem grupa huligana, osokoljena prisustvom Aleksandra Vučića, samoinicijativno i dobrovoljno krene od Berana, Andrijevice ili Pljevalja prema sredinama gdje žive pretežno Bošnjaci – prema Petnjici, Rožajama, Plavu ili Gusinju. Da u koloni automobila sa razvijenim srpskim zastavama izvađenih za ovu priliku, prošeta malo i pokažu “čija je ovo zemlja”.
Manje ozbiljno i tmurno pitanje je sa kime će od crkvenih predstavnika SPC u Crnoj Gori predsjednik Srbije nalagati badnjake, tj. da li će nalganju prisustvovati mitropolit Amfilohije?
Vučić i Radović su u otvorenom sukobu još od kad je predsjednik Srbije potpisao Briselski sporazum, pa su poslednjih par godina sa više zvaničnih državnih adresa iz Beograda stizale optužbe na račun Amfilohija da “sarađuje sa režimom Mila Đukanovića“. Problem sa mitropolita crnogorsko-primorskog je taj što su istovjetne optužne stigle sa adresa koje su oduvijek smatrane za njegove političke bastione – krajnje srpske desnice i DF-a.
Sa druge strane, prvo pitanje za zvaničnu Crnu Goru je kako da odgovori na Vučićevu posjetu. Za sada odgovora nema.
“Nemamo zvaničnu najavu o privatnom dolasku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Crnu Goru. Prema tome, za sada nemamo ni komentar”, stoji u saopštenju kabineta predsjednika Crne Gore.
Nema sumnje da Vučićeva posjeta zvaničnu Podgoricu stavlja u, šahovskim jezikom rečeno, politički zugzwang – nijedan potez koji vam stoji na raspolaganju ne želite povući. I privatanje ali i zabrana dolaska predsjednika Srbije nijesu dobra rješenja jer će samo dodatno produbiti krizu.
Ovih dana je sa više prosrpskih adresa stigao poziv na “dijalog” povodom Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Čini se da Vučićeva posjeta ima jednim dijelom za cilj da privoli vlast u Crnoj Gori da pristane na dijalog. Međutim, šta bi taj dijalog podrazumijevao i šta bi bio ishod tog dijaloga nije do kraja poznato. No, ako je suditi po jučerašnjoj izjavi vladike Joanikija, ishod bio bio ili potpuno povlačenje zakona ili njegova radikalna izmjena ili, u najmanju ruku, njegovo neprimjenjivanje.
Takav ishod bio, nesumnjivo, bio poraz ne za DPS, već za Crnu Goru.
Nema sumnje da će jedino DF politički profitirati od posjete predsjednika Srbije te stoga ne čudi što predsjednik Nove Andrija Mandić u tome vidi “veliki dan za Srbe” i čuveno srpsko jedinstvo
“Ako je to tačno, to bi bio veliki dan za Srbe u Crnoj Gori i sigurno za opšte srpsko jedinstvo koje su naši sunarodnici iskazivali prethodnih dana. Radovao bih se kad bi prva adresa među izabranim predstavnicima srpskog naroda došla i naložila badnjak negdje u Crnoj Gori. To bi bila snažna i moćna poruka nama Srbima da ostanemo ovdje, zatim poruka crkvi i veliko ohrabrenje za sve nas”, rekao je Mandić u izjavi za Blic.
Pri tom, protesti zbog donošenja Zakona o slobodi vjeroispovjesti nastavljeni su sinoć širom Crne Gore. Glavni razlog okupljanja brojnih vjernika je, kako sami ističu, to što ne žele da dozvole otimanje crkava i manastira.
No, kako je lider Socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak u izjavi za CdM primijetio, trenutno se ne vodi borba za imovinu već “dubinski otpor leži u dokidanju značajnog instrumenta unitarnog projekta započetog od strane Aleksandra Karađorđevića“. Prema riječima Čanka SPC je 1920. kralj Aleksandar formirao zarad sprovođenja unitarističkog jugoslovenstva koji je suštinski bio velikosrpski centralizam.
“U političkoj praksi to znači antievropejstvo, antizapadni i suštinski antirazvojni i antidemokratski koncept u kojem će centralizovana naddržava volju sprovoditi silom, a centralizovana pravoslavna crkva tu silu opravdavati iz svog koruptivnog razloga”, ističe Čanak.
Posjeta prvog čovjeka Srbije neodoljivo podsjeća na, sada već davnu posjetu Miloševića Beranama 2000. godine, kada su srpski tabloidi čak montažom fotografije pokušali da uvećaju broj prisutnih i pokažu jedinstvo Srpskog naroda. Tada je Vučić Miloševiću bio Boško Obradović i kritikovao ga zbog blagog stava.
I na kraju, ne i manje važno. Sjećamo se vrlo živo kada je 30. decembra prošle godine, dakle samo prije nekoliko dana Nebojša Čović, prvi čovjek Zvezde,odbio da dođe u Podgoricu na zakazani košarkaški meč, jer mu je, kako je rekao na konferenciji za medije, BIA ili neki takvk institut iz Srbije dojavio da je rizično ići u Crnu Goru. Kako je to samo par dana poslije toga, za predsjednika Srbije ta situacija potpuno regularna i nimalo rizična. Samo iz ovog primjera jasno je, da se iza brda nešto drugo valja, a ne ono što javno saopštavaju srpski lideri u svim sferama.
Vasilj Karadžić
Preporučeno
Samir Rastoder
