Video
A onda je Porfirije Perić prešao granicu na Bajakovu i zasjeo na čelo SPC. Pa se uživio u ulogu koja je potpuno nespojiva sa slikom koju je u hrvatskoj javnosti o sebi do tada stvorio.
Ništa od one njegove ranije ekumenske mudrosti nije se vidjelo u septembarskom helikopterskom desantu na Cetinju u kojemu je – uz pratnju specijalaca prosrpske Vlade, i uz taktove ratne balade „Kad se vojska na Kosovo vrati“ koju su intonirali vladike u manastiru – Porfirije sletio u Crnu Goru. Kako bi za novoga mitropolita ustoličio Joanikija, autora znamenite poruke o Crnogorcima kao „pečurkama koje će nestati“.
Malo toga mudroga bilo je i Ordenu svetoga Save, koji je Porfirije ovih dana uručio Miloševićevom Goebbelsu i Vučićevom poslušniku Miloradu Vučeliću. Aktuelnom glavnom uredniku Večernjih novosti, vlasniku provučićevskog nedjeljnika „Pečat” i predsjedniku FK „Partizan”. Uz hvalospjeve kako je riječ o čovjeku koji je oličenje hrišćanskih vrlina…
Da ne bude zabune. Orden svetoga Save Srpska pravoslavna crkva i prije je listom dodjeljivala onima kojih se, da je tu doista o istinskim hrišćanskim vrijednostima riječ, trebala sramiti. Radovanu Karadžiću, Miloradu Dodiku, Vojislavu Šešelju, Aleksandru Vučiću, Tomislavu Nikoliću, Aleksandru Vulinu, Draganu Markoviću Palmi, Aleksandru Lukašenku…
Problem je što su ljudi u Srbiji kojima se ne mili Vučićev autokratski režim – a još više ljudi u susjednim zemljama koji su se napatili u ratovima koje je pokretala velikosrpska ratna mašina – od Porfirija očekivali da tradiciju ne nastavlja. Nego da je promijeni.
A on je ta očekivanja iznevjerio, svjesno ili nesvjesno postavši na Cetinju običnim pijunom u Vučićevoj geopolitičkoj rošadi sa „srpskim svetom“. I svjesno ili nesvjesno nastavljajući crkveno-političku paradigmu SPC-a u kojoj su Velika Srbija i njene „povijesne“ granice oduvijek imale istaknuto mjesto.
Preporučeno
Marina Karlović-Sabolić
