Video
Porfirije Perić i Irinej Bulović ponudom Vladimiru Putinu u utorak u Moskvi da i formalno okupira Srbiju nijesu napravili ništa novo. Istorija, kako je to primjetio svojevremeno Hegel, a dopunio Marks, ima tendenciju da se ponavlja – prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Za tragediju se postarao 13. marta 1991. general armije Veljko Kadijević. Tadašnji sekretar odbrane umiruće Jugoslavije je po nalogu Borisava Jovića tajno otputovao u Moskvu gdje je zatražio od ruskog ministra odbrane, maršala Dmitrija Jazova, pomoć u planiranom vojnom udaru. O ovome se u široj javnosti nije ništa znalo godinama, dok Jović nije 1995. objavio memoare „Poslednji dani SFRJ“ u kojima je razotkrio detalje i razloge tajne operacije. Perić i Bulović su, za razliku od Kadijevića i Jovića, što bi se danas reklo, bili transparentni i inkluzivni. Kadijević je onda tražio podršku koja je, da bi imala efekat, mogla da bude tek verbalna, odnosno politička. Bilo je tada dovoljno da Rusija podrži „snage za očuvanje Jugoslavije“ da bi to, kako se smatralo u Beogradu, bila kontrateža Zapadu. Danas se Srbija i „srpske zemlje“ – Republika Srpska, Kosovo i Crna Gora – nude za totalnu okupaciju – da budu dio „ruskog svijeta“.
Zašto je 1991. operacija bila tajna, a 2025. se u Kremlj da snimi sastanak donose kamere, mikrofoni, osvjetljenje – pola televizijskog studija – i sve se pušta zvučno, integralno, pa se govori prekucavaju i prevode na srpski?
Zato što su Veljko Kadijević i Borisav Jović onda vjerovali, ili su se makar nadali, da se ono što traže može ostvariti. A to znači da inicijativa nije trebalo da bude javna. Danas su Porfirije Perić i Irinej Bulović i te kako svjesni da je od Beograda do Moskve 2.000 km, a da je između NATO. Rusija ne može ni putničkim avionima da stigne do svoje enklave Kaljiningrada, koju od Bjelorusije dijeli tek stotinak kilometara NATO-a, nego mora okolo – naokolo preko Baltičkog mora, putem dugim od Moskve 1.700 km. A kamo li do Srbije. Zato je sastanak u utorak u Kremlju čisti PR. Istorija koja se ponovila kao farsa.
Moskva je u proteklih tridesetak godina imala kad, imala je tušta i tma i prilika i situacija da od Srbije, da je htjela i da je to smatrala racionalnim, krene da pravi Bjelorusiju. Ali za tim Rusija ne vidi potrebu. Džaba se i Aleksandar Vučić i Porfirije Perić nude za jeftine pare. Džaba je što su i toliki resursi Srbije prepušteni Rusiji. Njoj je Srbija u Evropi samo ono što joj je jedno vrijeme bila Kuba na Zapadnoj hemisferi. Zgodno i jeftino sredstvo za prijetnju od kojeg će se odreći kada bude od Zapada dobila dovoljno dobru ponudu.
S druge strane, Rusija je i Aleksandru Vučiću i Crkvi Srbije sredstvo za manipulaciju. Ona predstavlja kakvu-takvu snagu, mišiće koje je u stanju svom narodu i okolini da pokaže Vučićeva i Perićeva Srbija čije je tijelo atrofiralo, a glava i dalje konfabulira o „Dušanovom Carstvu“ odnosno „Srpskom svetu“. Ni jedan ni drugi ne vide Srbiju kao normalnu evropsku državu koja živi u prijateljstvu sa susjedima niti na toj priči mogu vladati. To bi bio poraz. Zato, ako ne može da bude lokalni kabadahija, neka makar bude dio globalnog siledžije. To je narativ koji šire i za koji im je sastanak u Moskvi bio potreban.
Interesantno pitanje je tajming. Zašto je ova PR-ovska farsa bila potrebna sada?
Dovoljno je bilo zainteresovanih.
Studentarija koja je protestovala protiv Vučićevog režima, ali nije propuštala liturgije i bakrače, zamukla je. Nestala. Dakle, interes režima je jasan.
Crkva Srbije, jedina organizacija čiji djelokrug prelazi državne granice i koja ima ulogu koju je početkom devedesetih imao ostatak nekadašnje vojske, suočava se s činjenicom da ideja „Srpskog sveta“ lagano izdiše. Nedostaje joj životne energije koju nema ko da joj ulije. U Bosni i Hercegovini se čeka dokle će Milorad Dodik uspijevati da se održi. U Crnoj Gori je realna „opasnost“ da evropski procesi ipak na kraju nadjačaju zov srpstva. A Kosovo ima sve manje veze sa Srbijom kako se bliži ulasku u u treću deceniju nezavisnosti. Uz sve to Crna Gora je u NATO-u, a NATO je u Bosni i na Kosovu.
I od Zapada izolovanoj Rusiji je taman pasovalo da uoči državnog praznika, Dana pobjede, potvrdi dolazak u Moskvu, pored premijera Slovačke Roberta Fica, još jednog lidera neke evropske zemlje među dvadesetak čelnika uglavnom postsovjetskih država, Kine i Indije i dva Latinoamerikanca. Kao što Aleksandar Vučić politički živi na narativu Srbije kao hegemona Zapadnog Balkana, tako Vladimir Putin politički živi na sentimentu snage nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, da je svojevremeno čak i državnu himnu promijenio uzevši sovjetsku uz sitne promjene stihova.
Preporučeno
Sastanak Porfirija Perića s Vladimirom Putinom, dakle, neće proizvesti nikakvu posljedicu na duži rok. To je PR-ovska akcija za jednokratnu upotrebu, s vrlo ograničenim trajanjem. Za nekoliko mjeseci tog sastanka će se sjećati samo novinari i hroničari.
